PROFESOR IVO KOMŠIĆ OTKRIVA; UZP (12): "Etnička čišćenja i ubojstva u Tuđmanovoj režiji…"

Wance-Owenov plan je objelodanjen u januaru 1993. godine, na pregovorima u Genevi. Iako je Plan tek bio pušten u pregovaračku proceduru, u prvom izjašnjavanju o njemu odbacili su ga predstavnici bosanskih Srba i Bošnjaka, a Franjo Tuđman i predstavnici Herceg-Bosne su ga prihvatili.

  • Društvo

  • 13. Jul. 2020  13. Jul. 2020

  • 0

Piše: IVO KOMŠIĆ

Prema činjenicama koje su navedene u optužnici Haškog suda, a koje će prihvatiti i Pretresno i Žalbeno vijeće Suda u kasnijem postupku, ”Tuđman, Gojko Šušak i rukovodstvo Herceg-Bosne/HVO-a (uključujući i optužene – Prlića i ostale), zaključili su da im taj plan, onako kako su ga zamišljali i tumačili, uveliko ide u korist, budući da im je u suštini, provincijama 3, 8 i 10 iz prijedloga Wance-Owenovog plana, dodijeljena Hrvatska banovina, pa i više od njene teritorije, unatoč tome što je na mnogim područjima unutar tih provincija muslimansko stanovništvo bilo u većini ili ga je barem bilo jednako kao i Hrvata i što je ta područja držala pod kontrolom ili zaposjela Armija Bosne i Hercegovine.”

Ove činjenice su bile zasnovane na rezultatima popisa stanovništva BiH iz 1991. godine, dakle na podacima koji su bili svježi i objektivni.

Budući je u odluci o osnivanju Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, od 18. novembra 1991. godine, u članu 2. stajalo koje općine čine Herceg-Bosnu, lako je bilo zaključiti da su Muslimani (nacionalno ime iz popisa), od 19 općina srednje Bosne, koje su činile Herceg-Bosnu, činili većinu u 10, u pet općina ih je bilo približno jednako kao i Hrvata, a u dvije općine većinu su činili Srbi (Kotor Varoš i Skender Vakuf).

Samo u dvije općine Hrvati su imali nadmoćnu većinu, u Prozoru, 12.000 prema 7.000, i Kreševu, 4.000 prema 1.500, s tim što Kreševo uopće nije bilo uračunato u hrvatsku provinciju 10. Ako se ovim podacima doda Sarajevo u kome je živjelo oko 8% Hrvata, u kome je u toku 1993. godine naknadno bilo planirano formiranje Herceg-Bosne, onda podaci govore da su Hrvati u srednjoj Bosni, gdje je bila proglašena Herceg-Bosna, bili u manjini.

Muslimani su bili većinski narod u Bugojnu, Fojnici, Gornjem Vakufu, Jajcu, (u Kotor Varoši su Srbi bili većina), Travniku, Kaknju, Žepču, Konjicu, Jablanici, zatim, bilo ih je gotovo jednako kao i Hrvata u Busovači, Kiseljaku, Novom Travniku, Vitezu, Varešu.

Iz popisa općina koje su činile Herceg-Bosnu, objelodanjenog 18. novembra 1991. godine, vidljivo je da niti jedna općina Bosanske Posavine nije uračunata u Herceg-Bosnu. To dokazuje da je provincija 3 iz Wance-Owenovog plana bila fikcija i da je oko nje postignut sporazum još 25. marta 1991. godine između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, iako su Hrvati u Posavini činili relativnu većinu stanovništva i imali preko 50% vlasništva nad zemljom.

Taj sporazum je potvrđen i konkretiziran u Grazu između Bobana i Karadžića, 6. maja 1992. godine, iako je Bosna i Hercegovina već 6. aprila te godine dobila međunarodno priznanje od Evropske zajednice, a uskoro postaje država-članica Ujedinjenih nacija (22. maja).

Važno je pratiti ove datume jer pokazuju kako se Tuđman uopće nije obazirao niti uvažavao realno stanje unutar BiH niti stanje u međunarodnoj zajednici koja je legalizirala postojanje BiH nakon referenduma. On je svoj zločinački plan ostvarivao mimo svega, držeći se čvrstog dogovora s Miloševićem i jednostrano prilagođavajući međunarodne mirovne planove tom dogovoru.

Druga važna činjenica u ovome kontekstu koju je Sud utvrdio jeste ”da je ta područja držala pod kontrolom ili zaposjela Armija Bosne i Hercegovine”, naporedo sa HVO-om.

Uzimajući ove činjenice u obzir, moglo se zaključiti, bez razumne sumnje, da realizacija Herceg-Bosne nije bila realna u 20 od 30 općina koliko je bilo planirano. Projekat je dakle od početka bio nerealan i zločinački. Herceg-Bosna se realno mogla održati samo u zapadnoj Hercegovini. Nije bila realna čak ni u Stocu u kome su Muslimani bili većina, a niti u Mostaru, ”stolnom hrvatskom gradu”.

Pored svih ovih poznatih činjenica, Tuđman, Šušak i Bobetko su krenuli u ostvarivanje svoga zločinačkog plana zajedno s predstavnicima Herceg-Bosne. Oni su u međuvremenu, do objelodanjivanja Wance-Owenovog plana, stvarali pretpostavke za ostvarivanje svojih zločinačkih ciljeva.

Prvo, Tuđman je osobno i preko HDZ-a Hrvatske, te preko institucija hrvatske države, potpuno stavio pod kontrolu HDZ BiH koji je faktički funkcionirao kao ogranak iz Hrvatske. ”U drugoj polovini 1991. godine, ekstremni nacionalistički elementi HDZ-a BiH, pod vodstvom Mate Bobana, Darija Kordića i drugih, uz podršku Franje Tuđmana i Gojka Šuška, preuzeli su efektivnu kontrolu nad tom strankom.”

Drugo, 18. novembra 1991. godine, ovi ekstremni nacionalisti su proglasili postojanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne kao ”odvojene političke, kulturne, gospodarske i teritorijalne cjeline na teritoriji BiH”. U Odluci o osnivanju odredili su općine koje pripadaju Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni, tj. teritorijalno je odredili.

Treće, odlukom od 8. aprila 1992. godine, čelnici i učesnici udruženog zločinačkog poduhvata osnovali su Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao ”vrhovno obrambeno tijelo Herceg-Bosne koje će braniti suverenitet teritorija Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne”.

Dana 15. maja 1992. godine, HVO je proglašen ”vrhovnim izvršnim i upravnim tijelom” Herceg- Bosne, u kojem su spojene politička, administrativna i vojna vlast. ”Premda nije svaki pripadnik HVO-a ili HDZ-a bio dio udruženog zločinačkog poduhvata, Herceg-Bosna, HVO i HDZ BiH su bili ključne strukture i instrumenti udruženog zločinačkog poduhvata.”

Četvrto,Tuđman je preko Praljka i Petkovića već preuzeo potpunu kontrolu nad HVO-om i svim drugim strukturama koje su bile pod njegovom kontrolom (specijalnim jedinicama, vojnom i civilnom policijom, sigurnosnim i obavještajnim službama, paravojnim formacijama, lokalnim i obrambenim snagama i drugim osobama koje su djelovale pod nadzorom ili u saradnji sa snagama Herceg-Bosne).

Već u martu 1992. godine Praljak je imenovan pomoćnikom ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška i predstavnikom Ministarstva pri vladi i oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a. Preko njega su prenošena naređenja, dopisi i upute kojim su predsjednik države Franjo Tuđman, Gojko Šušak i drugi visoki funkcioneri Republike Hrvatske upravljali i komandovali Herceg-Bosnom i HVO-om.

U septembru iste godine imenovan je članom Savjeta za nacionalnu obranu RH, a od jula 1993. godine postavljen je za zapovjednika Glavnog stožera oružanih snaga Herceg-Bosne. On je neposredno i posredno komandovao snagama Herceg-Bosne/HVO-a i njihovim operacijama u BiH. Bio je odgovoren za rukovođenje, organiziranje, planiranje, pripremanje, obučavanje, disciplinu, snabdijevanje, razmještanje i operacije oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a.

Milivoj Petković je od aprila 1992. godine raspoređen iz Hrvatske, od strane zapovjednika Hrvatske vojske Janka Bobetka, u komandu Izmještenog zapovjednog mjesta Hrvatske vojske u Grude koja je bila glavni komandni štab oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a u kome on ima funkciju načelnika Glavnog stožera HVO-a. Kada u julu 1993. godine Praljak postaje najvišim vojnim zapovjednikom HVO-a, Milivoj Petković nastavlja obavljati funkciju njegovog zamjenika.

Peto, na sastanku u Grazu, 6. maja 1992. godine, Mate Boban i Radovan Karadžić konkretizirali su dogovor iz Karađorđeva i precizirali teritorijalnu podjelu BiH – ”kompaktiranje” teritorija po kome je područje cijele Posavine pripalo Republici Srpskoj, a Grahovo, Glamoč i Drvar Herceg-Bosni.

U vrijeme pojavljivanja Wance-Owenovog plana, u januaru 1993. godine, Tuđman je, dakle, već osigurao sve političke, administrativne, vojne i materijalne pretpostavke za teritorijalno zaokruživanje i vojno održavanje Herceg-Bosne. On je uspio preko funkcionera Herceg-Bosne, te Praljka i Petkovića, ostvariti dominaciju i kroatizirati općine koje su bile uvrštene u Herceg-Bosnu.

”HVO je preuzeo kontrolu nad mnogim općinskim organima vlasti i službama, smijenivši ili potisnuvši u drugi plan lokalne čelnike bosanskih Muslimana”. Također, ”organi vlasti i snage Herceg-Bosne/HVO-a preuzeli su kontrolu nad medijima i nametnuli hrvatske ideje i propagandu. Uvedeni su hrvatski simboli i valuta, a u škole su uvedeni hrvatski nastavni program i hrvatski jezik”.

Pošto je bez razumne sumnje bilo jasno da se Herceg-Bosna ne može održati u 20 općina srednje Bosne, te u Stocu i Mostaru, očito je bilo da je njeno formiranje na tim prostorima imalo skrivene ciljeve. Radilo se o zločinačkom planu raseljavanja naroda i razmjeni teritorija. Bez razumne sumnje znalo se da se taj plan ne može ostvariti bez zločina, bilo prema drugom ili svom narodu, i da je u sebe uključivao zločine. Pojedinci koji nisu bili spremni na izvršavanje zločina bili su na vrijeme uklonjeni.

Wance-Owenov plan je, s jedne strane, služio kao inicijalna kapisla za vojni pohod na Herceg-Bosnu, s druge strane, kao međunarodno legitimiranje zločinačkog poduhvata podjele BiH. Tuđman i njegovi podanici u Herceg-Bosni nisu dangubili ni trenutka.

Jadranko Prlić je, kao predsjednik vlade Herceg-Bosne, 15. januara 1993. godine, nakon neuspjelog sastanka Tuđmana, Šuška i Bobana s Alijom Izetbegovićem u Zagrebu, potpisao odluku da se ”sve jedinice Armije Bosne i Hercegovine koje su u ovom trenutku stacionirane u provincijama 3, 8 i 10, koje su Ženevskim sporazumom proglašene hrvatskim provincijama, stave pod zapovjedništvo Glavnog stožera oružanih snaga HVO-a… Za provođenje ove odluke ovim se postavlja rok od pet (5) dana, počev od danas, 15. siječnja 1993.”

Iako se radilo o jednostranom provođenju plana, organi i vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su nakon isteka pet dana poduzeli vojne i nasilne akcije kako bi proveli taj ultimatum, ”napadajući Muslimane i izlažući ih pritisku na raznim lokacijama”.

Također, HVO je poduzeo ”vojne i nasilne akcije” i u općinama koje nisu pripadale ”hrvatskim provincijama”, ali su se nalazile na teritoriju proglašene Herceg-Bosne – Kakanj, Vareš, Kiseljak, Kreševo.

Krajem marta 1993. godine, nakon Izetbegovićevog prihvatanja Wance-Owenovog plana i nakon što su plan odbili bosanski Srbi, vodstvo Herceg-Bosne/HVO-a ponovno daje ultimatum jedinicama Armije BiH u provincijama 3, 8 i 10 da se do 15. aprila stave pod komandu HVO-a ili napuste područja provincija.

”Kada je istekao rok od 15. aprila, a Vlada Bosne i Hercegovine nije pristala na njihove zahtjeve, snage Herceg-Bosne/HVO-a su započele široku kampanju progona, vojnih akcija, hapšenja i protjerivanja s ciljem nametanja svojih zahtjeva, pri čemu su u periodu od 16. do 18. aprila 1993. izvršile napade na više od trideset muslimanskih gradova i sela, uključujući napade i zvjerstva u Ahmićima 16. aprila, u Sovićima i Doljanima 17. aprila, te u Parcanima, Lizopercima i Tošćanici 17-19. aprila”.

U sklopu ove vojne kampanje HVO je krenuo u akciju ”čišćenja” Mostara. Kupili su sve redom: muškarce, žene, djecu, starce, jedan dio protjerali u istočni ”muslimanski” Mostar, veći dio zatvorili u koncentracione logore, jedan dio prebacili u treće zemlje. Mostar je proglašen ”hrvatskim stolnim gradom” i počinje žestoka borba i opsada istočnog dijela grada. Vrši se sistematsko granatiranje i snajpersko djelovanje, blokira se doprema humanitarne pomoći i stanovništvo drži u nepodnošljivoj oskudici.

”Dana 2. jula 1993., vođa zločinačkog poduhvata Franjo Tuđman je na jednom sastanku u Zagrebu Gojku Šušku i drugima rekao da je ‘važno vršiti pritisak na muslimanske jedinice na neretljanskoj bojišnici’.”

Nakon ovog Tuđmanovog zahtjeva počinje velika kampanja ”čišćenja bosanskih Muslimana s područja za koja se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni (uključujući opštine Mostar, Prozor, Stolac, Čapljina i Ljubuški). Od juna do septembra 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a sistematski su hapsile, maltretirale i deložirale desetine hiljada muškaraca, žena, djece i staraca, bosanskih Muslimana, pritvarale ih i/ili premještale na druga područja ili deportovale u druge zemlje.

Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su se u isto vrijeme angažovali na naporima da se tokom cijele 1993. godine hiljade bosanskih Hrvata iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, a posebno iz srednje Bosne, premjeste (ili da se dovede do njihovog premještanja) u zapadnu Hercegovinu.”

Dakle, radilo se o klasičnom obrascu etničkog čišćenja koje je provedeno i nad Bošnjacima i nad Hrvatima. U tim ”poduhvatima” očito je bilo da su ”hrvatske provincije” samo obmana i povod da se presele bosanski Hrvati i da se teritoriji provincija svedu na zapadnu Hercegovinu, uključujući Stolac i Mostar. Sve što je bilo istočno od Stoca nije se uklapalo u Tuđmanov zločinački plan.

Kada je Blaž Kraljević prešao tu crtu i krenuo prema Drini, bio je ubijen, na kontrolnom punktu Varda, u selu Kruševo, na putu ka Ljubuškom. Smrtnu presudu izrekao je sebi 9. maja kada se ogradio od sporazuma koji su postigli Boban i Karadžić u Grazu.

Tom prilikom je izdao proglas u Ljubuškom u kome je rekao: ”Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Mi nismo spemni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica hrvatskog i muslimanskog naroda, a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast.”

Njegovo ubojstvo je u vrhovništvu Hrvatske pravdano njegovom navodnom ustaškom ideologijom o Hrvatskoj do Drine. Međutim, sam je govorio: ”Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kada rat završi.”

Dakle, Kraljević je ubijen jer je želio stvoriti uvjete u kojima je narod trebao odlučivati o svojoj sudbini i sudbini svoje države. U Tuđmanovom zločinačkom planu sve je već bilo isplanirano i ništa od toga se nije smjelo dovoditi u pitanje. Svaki takav pokušaj kažnjavan je smrću.

Bilo je očito i to su mogli uvidjeti i predstavnici međunarodne zajednice involvirani u rat i mirovne pregovore o BiH, da jednostrano provođenje Wance-Owenovog plana vodi u daljnje ratne sukobe, proizvodi žestoka razaranja i ljudske patnje.

Svima je bilo jasno da se može realizirati samo onaj mirovni plan koji prihvaćaju ”sve strane” u sukobu. Radi toga poduzima se novi pokušaj dolaska do takvog plana. Želi se udovoljiti Karadžiću koji je odbio sve prethodne planove, s druge strane, žele se prekinuti žestoki vojni sukobi HVO-a i Armije BiH u srednjoj Bosni i dolini Neretve s planom koji bi bio kompromisan i prihvatljiv.

S tim ciljevima međunarodna zajednica poduzima nove napore da sve strane u sukobu dovede za pregovarački stol i ponudi novo rješenje za BiH. Pregovori počinju u avgustu 1993. godine u Genevi pod predsjedanjem Owena i Stoltenberga i plan koji je ponuđen dobiva njihovo ime.

(Svi citati su uzeti iz arhiva Haškog suda koji se nalazi u Informativnom centru Sarajevo).

(Prenosimo s portala Autograf)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...