OJ, ZLATANE, POBRATIME MIJO: Je li Milanović sentimentalniji prema "svojim" optuženim zločincima nego što su Izetbegović, Džaferović, Nikšić... prema "našim"?

Ni Mahmuljin ni Dudaković nisu tokom rata boravili, zapovijedali niti se liječili u Sarajevu pa teško mogu znati zbog čega je ovo priznanje uručeno baš Gavrankapetanoviću, a ne nekom drugom od stotina ljekara i medicinara koji su spašavali živote građana i boraca.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 03. Avg. 2020  03. Avg. 2020

Piše: SENAD AVDIĆ

Prošle nedjelje je Ljubo Ćesić Rojs, umirovljeni general Hrvatske vojske i osoba s američke "crne liste", nakon razgovora sa Zoranom Milanovićem, predsjednikom Hrvatske, medijima saopćio da će predsjednik povodom obilježavanja "Oluje" odlikovati zapovjednike Hrvatskog vijeća obrane koji su sudjelovali u toj vojno-redarstvenoj operaciji. Između ostalih, na spisku odlikovanih je i general Zlatan Mijo Jelić, zapovjednik Specijalne policije MUP-a HR "Herceg-Bosne" i optuženik za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

Optužnicu protiv Jelića Sud Bosne i Hercegovine povrdio je 30. decembra 2015. godine. Negdje u to vrijeme, on je pobjegao u Hrvatsku. Optužen je na temelju istrage za zločine u Mostaru, koju je protiv njega godinama vodilo Tužiteljstvo u Haagu. Prije nešto više od mjesec dana Sud BiH je odlučio da predmet Zlatana Mije Jelića prebaci u nadležnost pravosuđa Hrvatske. Kao što je poznato, institut suđenja u odsustvu ne postoji u bosanskohercegovačkom pravosuđu.

"Nisam odlikovao nikoga pojedinačno, nego su odlikovane postrojbe koje su sudjelovale u 'Oluji'“, objasnio je Zoran Milanović, pritisnut oštrim reakcijama iz Bosne i Hercegovine. Međutim, u opužnici protiv Jelića ne stoji da je on kao zapovjednik ikoga osobno ubio, ranio, zlostavljao, on je "samo" potpisivao naredbe o torturi nad ratnim zarobljenicima koje su zlostavljali, mučili, ubijali njegovi podređeni.

OPTUŽENI, OSTANITE!

Nikoga, prema optužnici koja je, također, prebačena iz Haaga u Sarajevo, nije osobno likvidirao ni Sakib Mahmuljin, ratni komandant Trećeg korpusa Armije. On je opužen (i uhapšen) u oktobru 2015., jer je "kao zapovjednik Trećeg korpusa Armije RBiH propustio da spriječi počinjenje kaznenih djela protiv ratnih zarobljenika i civila od pripadnika postrojbe 'El-Mudžahedin', te je propustio da ih kazni nakon počinjenja zločina". 

Ni u optužnici protiv Atifa Dudakovića, ratnog komandanta Petog korpusa Armije RBiH, i još 16 njegovih podređenih strarješina i vojnika ne postoji optužba za individualno počinjenje ratnih zločina.

Na dan kad je objavljena vijest da će Milanović odlikovati Zlatana Miju Jelića, penzionirani generali Armije RBiH Sakib Mahmuljin i Atif Dudaković, kojima se, dakle, sudi za ratne zločine, odlikovali su dr. Ismeta Gavrankapetanovića, direktora Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš", za, kako je rečeno, "veliki doprinos odbrani Bosne i Hercegovine i spašavanju branilaca na prvim linijama fronta tokom agresije 1992-1995. godine". Ovo priznanje, koje je iniciralo "više boračkih udruženja", prvorazredni je politički čin (pa i ozbiljan skandal) instrumentaliziran za potrebe nepodnošljivo dugotrajnog, mučnog obračuna direktora Gravrankapetanovića s direktoricom (konkurentske!?) bolnice, Kliničkog centra Unuverziteta u Sarajevu Sebijom Izetbegović.

Ni Mahmuljin ni Dudaković nisu tokom rata boravili, zapovijedali niti se liječili u Sarajevu pa teško mogu znati zbog čega je ovo priznanje uručeno baš Gavrankapetanoviću, a ne nekom drugom od stotina ljekara i medicinara koji su spašavali živote građana i boraca. Mnogi su to radili i više i uspješnije od laureata, direktora Opće bolnice, priznao je nedavno i sam Gavrankapetanović. No, odabir upravo dvojice generala da dodjeljuju plakete pored toga što je iskorišten za "ojačavanje pozicije" direktora Opće bolnice, istovremeno je smišljena "hinjska" poruka Sudu Bosne i Hercegovine i nedvosmislen pritisak na suce u predmetima protiv Mahmuljina i Dudakovića.

Zoran Milanović je, odlikujući Zlatana Miju Jelića za doprinos u operaciji "Oluja", također, u najmanju ruku, stavio pred ozbiljno iskušenje hrvatsko pravosuđe, koje ni nakon 25 godina nije procesuiralo nijednog "kapitalca" za zločine nad Srbima počinjene u "Oluji".

Jelić nije optužen za zločine nad srpskim civilima u Kninu nego nad bošnjačkima u Mostaru, ali orden na njegovim prsima kojim ga je okitio predsjednik države, suci koji ga nekada budu procesuirali, neće tek tako moći prenebregnuti.  

MAHMULJINOV HUMANIZAM I EKUMENIZAM

Šefik Džaferović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, regirajući na najavu o odlikovanju Zlatana Mije Jelića, zatražio je od Zorana Milanovića da "još jednom vrlo ozbiljno razmotri sve moguće implikacije i odustane od uručivanja odlikovanja Zlatanu Miji Jeliću, opuženom za ratne zločine na području Mostara i bjeguncu od pravde". Taj potez predsjednika Hrvatske Džaferović je ocijenio "kao anticivilizacijski čin i protivan evropskim vrijednostima". 

Naravno da je bilo kakva promocija, nagrada, javna pohvala, priznanje, afirmacija osobe optužene za najteže ratne zločine "anticivilizacijski čin", suprotan ne samo "evropskim" nego i američkim, afričkim, azijskim, kosmičkim... "vrijednostima". Ali, nismo saznali da li to isto Džaferović misli i o Plaketi koju su prošle godine Skupština i Vlada Zeničko-dobojskog kantona dodijelile penzioniranom generalu Armije RBiH Sakibu Mahmuljinu. "Svojim vojničkim ponašanjem i nesebičnim zalaganjem pozitivno je uticao na razvijanje međuljudskih odnosa na načelima solidarnosti, humanosti i tolerancije među ljudima, različitih nacija, vjera i kultura", stoji u obrazloženju odluke donesene na inicijativu zastupnika iz Stranke demokratske akcije.

Predsjedavajući Predsjedništva Džaferović član je rukovodstva SDA i njemu je izborna baza upravo Zeničko-dobojski kanton. Da li je razmišljao o tome, ako već nije javno osudio, kako su se osjećali Srbi sa područja Vozuće i Ozrena, ali i cijele BiH, na vijest da se osoba kojoj se sudi da nije spriječio niti kaznio svirepe, bestijalne ratne zločine mudžahedina nad njihovim sunarodnjacima, nagrađuje za "razvijanje međuljudskih odnosa, solidarnost, humanost, toleranciju". Jesu li njihove emocije išta drugačije, manje bolne, a traume manje vrijedne od osjećaja mostarskih Bošnjaka, žrtava progona, logora, torture nakon vijesti da će Jelić, čiji su ih specijalci zlostavljali, biti slavljen i odlikovan u Hrvatskoj? Nema ama baš nikakve razlike u tome ako optuženog za razne zločine odlikuje predsjednik države od nagrade koju drugom optuženiku dodjeljuje stranka iz koje je došao (kolektivni) predsjednik države!

Kako je nedavno pisao portal "Žurnal", Sakib Mahmuljin je redovan gost-predavač na prigodnim patriotskim okupljanjima djece i omladine, gdje mališane educira evocirajući ratne uspomene na slavnu prošlost i bilda im vjerske i nacionalne osjećaje. Jedno od predavanja nosilo je smiješno-pretenciozan, doslovno kretenski naslov, koji odaje JNA-ovsku prošlost njegovog autora: "U Vozućoj se brani Moskva." Ponekad mu se u edukativno-pedagoškim misijama pridruži i kolega i zemljak Dudaković. Za potrebe plaćanja svoje odbrane, nedavno su njih dvojica dobili 10 hiljada KM od Općine Hadžići. Izgleda da su presušile financijske zalihe onog samozatajnog Mahmuljinovog rođaka iz Amerike, koji mu je nakon rata poslao 100 hiljada dolara da sagradi porodičnu vilu na Baščaršiji... 

Jusuf Pušina je za potrebe svoje odbrane pred Sudom Bosne i Hercegovine, gdje mu se sudi za zločin u Velikom parku, od Općine Stari Grad dobio 70 hiljada KM. Pušina je, inače, bio predsjedavajući Općinskog vijeća i nakon što je potvrđena opužnica protiv njega. U godinama nakon rata, Pušina je bio na čelu Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH, a u najužem rukovodstvu kuće nogometa nalazio se general Zlatan Mijo Jelić, šef nogometaša Širokog Brijega. Obojica su, rekosmo, optuženi za ratne zločine. Pušinu finansiraju porezni obveznici Starog Grada, a Jelića nagrađuje predsjednik Hrvatske. Prvo  je, jelte, "odbrana bošnjačke nevinosti", a drugo "anticivilazacijski i antievropski čin".

Pušinin i Jelićev kolega u vrhu N/FSBiH godinama je bio Hamdija Abdić Tigar, koji je 2009. pokupljen i odveden na izdržavanje zatvorske kazne iz kampa u kojem se pripremala nogometna reprezentacija BiH. Abdiću se sudi kao osumnjičenom za ubojstvo Vlade Šantića, generala HVO-a, ali to nimalo nije pokolebalo Stranku demokratske akcije da ga stavi na listu kandidata za poslanika u Parlamentu Federacije BiH, gdje je izabran. Da li se višegodišnje stranačko tetošenje i instrumentaliziranje ratnog komandanta s tako teškom hipotekom može smatrati "uspostavom povjerenja među narodima", na šta se poziva Džaferović u obraćanju predsjedniku Hrvatske Milanoviću? Da, naravno, kako da ne, možda je samo imenovanje Selme Cikotića (Džaferovićev prijedlog) za državnog ministra sigurnosti više dopirinijelo "vraćanju" povjerenja između Bošnjaka i Hrvata. I to upravo u danu kada su, nakon 28 godina, otkopavane kosti žrtava za čiju likvidaciju njihove obitelji odgovornim smatraju ratnog zapovjednika Bugojna Cikotića.

IMA LI ZLOČINACA SOCIJALDEMOKRATA?

U lavini osuda Milanovićevog neodgovornog i štetočinskog odlikovanja optuženog ratnog zločinca, u medijsko-političkoj stihiji koja je uspjela da u drugi plan gurne katastrofalne razmjere pandemijske krize koja svakodnevno proždire ljudske živote u BiH, velikim dijelom zbog raspada ikakve smislene politike na svim razinama, oglasio se i predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, da on malo dosoli i bez njega neukusni bljutavi bućkuriš "odjeka i reagiranja". Veli kako on, i Milanović "kao socijaldemokrata" (sic!, ta nemojte kasti!), snažno osuđuje ratne zločine, te je stoga "odlikovati Jelića... predstavljalo ne samo uvredu i ponižavanje žrtava, već i šamar državi Bosni i Hercegovini...", "kao i izdaju ideje antifašizma, pravde, jednakosti", etc., etc. 

I sve to piše "socijaldemokrata", "antifašista" i branitelj digniteta, časti i obraza  BiH... koji je u redovima svoje stranke godinama imao svirepog, presuđenog ratnog zločinca Envera Zornića, kojeg je čak njegov SDP BiH metnuo za direktora "Toplana-Sarajevo". Milanović je purgerski fakin i ignorant, nikakav socijaldemokrata, anarhoidni domobran, a ne ljevičar, ali šta je tek lider SDP-a BiH, koji pored presuđenog ratnog zločinca Zornića u svojoj stranačkoj blizini ima osobu s američke "crne liste" Bakira Alispahića, ratnog minitra RMUP-a, čije su javne i tajne policije ozbiljna konkurencija mostarskim falangama Zlatana Mije Jelića u teroriziranju građana Sarajeva, svirepim likvidacijama, ratnim zločinima, kriminalu, pljački.

Pored takvih socijaldemokrata, Bakir Izetbegović nije imao razloga reagirati na Milanovićevu nedržavničku brljotoinu, ali učinio je to, ipak, zlu ne trebalo. Ni njemu nije jasno kako predsjednik jedne države može koketirati s optuženim ratnim zločincima. A, da li je Izetbegović kojim slučajem nekada upitao svog porodičnog teklića, penzioniranog generala Fikreta Prevljaka (vjerovatnog načelnika Ilidže i predsjednika Kantonalne SDA), jesu li se zaista u zatvoru u Hrasnici dešavala ubistva i mučenja, jesu li Srbi iz njih odvođeni na prve linije, gdje su ginuli (kao što je general Jelić odvodio mostarske nesretnike), konačno šta je on, general Prevljak poduzeo da sankcioniše Huseina Mujanovića, zakonski i pravovremeno, umjesto što je nečinjenjem dopustio da ga hapse, sude i po zatvorima razvlače Vučičićevi tamničari?!

Odnos Zorana Milanovića prema ratu u Bosni i Herecegovini nije nepoznanica, pa stoga ni odlikovanje optuženog ratnog zločinca ne bi treba biti šlagvort za "šok i nejvericu". On je logični nastavak ljigave politike svog prethodnika Ivice Račana, sa snažnim simpatijama za Tuđmanov bosanskohercegovački, istočni grijeh.

Milanović i njegovih bataljon SDP-ovaca sjedili su u Hrvatskom saboru kada je donošena Deklaracija o Domovinskom ratu i kada je samo Vesna Pusić (HNS) tražila da se Hrvatska tretira kao agresor na BiH. Nema javno zabilježeno nigdje da je Milanović pokazao razumijevanje za presudu Tribunala u Haagu protiv "hrvatske šestorke", u kojoj je pravomoćno ustanovljen međunarodni karakter udruženog zločinačkog pothvata Hrvatske prema BiH.

Zoran Milanović nije uopće naš problem: naš su problem oni u bošnjačkoj vlasti, dakle manje-više svi, koji su razvili bolećivo-familijarni odnos s "našim zločinima" i u tome ne vide ništa ni loše, ni neprincipijelno, ni amoralno, ni opasno po državu i drušvo. I pri tome koriste kurvanjsku, izopačenu retoriku da one koji ih kritiziraju zbog benevolentnog, nedosljednog odnosa prema zločin(ci)ma, optužuju da izjednačavaju "žrtvu i agresora", za autošivinizam. A zapravo stvar potpuno i radikalno drugačije stoji: izjednačavanje i relativiziranje čine oni koji se prema "svojim" ratnim zločinima ponašaju kao onih protiv kojih ovih dana regiraju, vrište, pozivajući se na "civilizacijske norme" i "europske vrijednosti". Nema gluposti, ne postoji psina niti odvratno negiranje zločina, njegovo relativiziranje, koje su druge dvije strane učinile u odnosu prema "vlastitim" ratnim zločinima, a da ih u tome bošnjački patrioti i borci za nacionalnu stvar nisu oponašali, uspješno ili nesupješno. Ali, u svakom slučaju glupo, nepotrebno i štetočinski. Ponovimo, jer to je neophodno stalno činiti: Srbija i Hrvatska su krive i odgovorne za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ali bošnjačko rukovodstvo je bilo to koje je, nedjelovanjem, rastezanjem granica zločina, nepameću, pohlepom, oslanjanjem na mudžahedine, tetošenjem zlikovaca udarilo nepodnošljiv pečat građanskog rata, pa i vjerskog sukoba na jednu časnu, odbrambenu, neravnopravnu borbu za opstanak naroda i države.   

trenutak ...