Epidemija se ponovo širi velikom brzinom u Bosni i Hercegovini, u mnogim mjestima brže i intenzivnije nego u aprilu. Kanton Sarajevo danas ima najmanje 1.354 aktivna slučaja koronavirusa iako početkom juna nije bio nijedan.

S druge strane, neki glavni gradovi država u okruženju epidemiju koronavirusa bolje drže pod kontrolom s obzirom na mali broj aktivnih slučajeva i pozitivne trendove kada je riječ o reprodukciji.

Situacija u BiH u odnosu na region

Neki od tih gradova, pak, imaju slične muke kao i Sarajevo. U posljednje vrijeme, Skoplje bilježi rast broja novozaraženih, dok je Beograd standardno od samog početka najpogođeniji grad Srbije.

S druge strane, Kanton Sarajevo ima više aktivnih, ali i ukupnih slučajeva koronavirusa nego cijela država Slovenija. Više pozitivnih slučajeva ima i od Zagreba, u kojem je do danas zabilježena najmanje 1.231 infekcija, a aktivnih slučajeva je oko 120. U Podgorici i Crnoj Gori, generalno, stanje se pogoršava, a u glavnom gradu imaju nešto manje od 800 ukupno potvrđenih slučajeva.

Navedeni podaci mnogima su alarm za uzbunu, ali postoje i oni koji smatraju da u Sarajevu nije toliko dramatično i da stručnjaci još situaciju drže pod kontrolom. Ko god da je u pravu, i dalje je činjenica da je Bosna i Hercegovina jedna od pet država u Evropi s najgorim trendom pozitivnih slučajeva koronavirusa na 100.000 stanovnika.

Da li je razlog loše rukovođenje krizom, prevelik pritisak na ionako lošu situaciju u zdravstvu ili, pak, građanska neodgovornost? Odgovoranje na ovo pitanje skoro da je ravno raspetljavanju Gordijevog čvora. Zašto? Jer će vlast reći da od samog početka epidemije radi sve što može te da u zdravstvu rade vrhunski stručnjaci, ali da su građani neodgovorni i da inspekcija ne radi svoj posao.

S druge strane, na ulicama, u javnom prijevozu i drugim javnim mjestima konstantno gledamo uplašene građane koji nose zaštitne maske i uglavnom, koliko su u mogućnosti, drže fizičku distancu. Niko ne želi da bude zaražen. Ovom logikom sva odgovornost pada na inspekciju, pogotovo u posljednje vrijeme, kada mnogi zvaničnici upiru prstom u uprave za inspekcijske poslove.

Istina je jednostavna, pozitivan efekt se može postići samo zajedničkom borbom, a kod nas, u BiH, svaka od tih karika u društvu bar pomalo puca, piše Klix.

Gdje griješimo?

Sredinom juna ponovo počinje da se širi epidemija u KS zbog uvezenih slučajeva, u julu to poprima vrhunac. U isto vrijeme vlasti ograničavaju radno vrijeme ugostiteljskim objektima za jedan sat? Nikada nije objašnjeno koja je tačno poenta i razlog za to, a činjenica je i da nadležni rijetko izlaze s informacijama o klasterima, žarištima i potencijalnim izvorima zaraze.

Osim toga, u FBiH je ograničeno okupljanje na otvorenom, gdje može biti 100 osoba na jednom mjestu i 50 osoba u zatvorenom prostoru. Svjedoci smo da, bez obzira na doneseno, država dozvoli i hiljade ljudi na jednom mjestu. Postavlja se novo pitanje - trebaju li nam uopšte ikakve mjere ukoliko se one ne provode i ukoliko se ne radi kvalitetna evaluacija i procjena rizika?

Građanska odgovornost, naravno, nije na nekom zavidnom nivou s obzirom na to da smo mi, Bosanci i Hercegovci, poznati po konformizmu i uživanju. Ima onih kojima je teško nositi masku i koji ne mare da li će nekoga zaraziti, ali je mnogo više uplašenih i zdravorazumnih.

Ostalo nam je da otpetljamo još dio čvora sa zdravstvom, ujedno i najteži dio, jer je mnogo dobrih i loših strana. S jedne strane imamo profesionalce, imamo medicinske radnike koji daju sve od sebe, ali s druge strane imamo manjak radnika u zdravstvu i loše organizovan sistem.

Mi imamo i problem što građani uglavnom zaključuju kakva je trenutna opasnost u kantonu, entitetu ili državi na osnovu dnevnih brojeva, koji mogu, ali i ne moraju ukazivati na realne probleme. Osim što rijetko dobijamo zvanične informacije o tome koja su aktivna žarišta i potencijalna mjesta zaraze, od mnogih kriznih štabova nismo čuli ni riječi još od aprila. Dnevni izvještaji o presjeku epidemiološkog stanja definitivno ne spadaju u redovnu komunikaciju s građanima i ne mogu umiriti sada već i uplašene i uspaničene ljude.

Sposobnost masovnog testiranja je još jedna karakteristika kojom ne možemo da se pohvalimo. Zdravstvo koje testira samo one koje mora i zdravstvo u kojem pet dana čekaš na rezultate testiranja, u kojem zoveš nekoliko brojeva desetine puta da bi dobio ljekarsku pomoć je zdravstvo u kojem mnogo toga ne štima. U momentu dok epidemija raste, kod nas i laboratoriji ostaju bez uzoraka. Zbog toga je u Tuzlanskom kantonu građanima uskraćeno komercijalno testiranje.

Poređenja radi, vlasti u Srbiji, bar prema njihovim tvrdnjama, dnevno testiraju, otprilike, 10.000 testova. Hrvatska i Bosna i Hercegovina testiraju, u prosjeku, možda 1.500, ali u Hrvatskoj je mnogo manje novozaraženih i aktivnih žarišta.

Ne morate biti zdravstveni radnik da biste shvatili da više testiranja znači manje zaraženih ljudi koji hodaju slobodno državom/gradom. Uporno nam krizni štabovi govore: "Testiramo sasvim dovoljno uzoraka", ali ono što nije jasno je - koja je tačno preporuka i smjernica WHO-a rekla da postoji "dovoljan broj testiranja". Zar ne bi trebalo da je dovoljno što više, to bolje, a ne jedva 1.500 testova dnevno na nivou države?