"U sastav Ministarstva odbrane ušla je i Uprava za bezbjednost (Jusuf Jašarević je kasnije uz moju pomoć postao general", piše Hamdija Hadžihasanović o problemima koje je imao s otuđenim sigurnosno-obavještajnim centrima moći u Ministarstvu odbrane BiH i Generalštabu Armije RBiH. 

"Vrlo brzo mi je postalo jasno da nam Jusuf Jašarević nije dodijeljen da nam pomogne nego da nas kontroliše. Arif Pašalić već je bio general, bivši komandant IV korpusa u Mostaru, vrlo popularan. Safa Oručević uspio je da ga "istjera" iz tog grada, uz pomoć Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića te uz moj pristanak i moju radost. Generala Pašalića sam rado prihvatio za saradnika, praktično glavnog vojnika u Ministarstvu odbrane.

General Rasim Delić bio je obrazovan, uljudan čovjek. Držali smo zajedničke sastanke sa saradnicima i usaglašavali planove aktivnosti. Uspješno smo dogovarali i zapsivali usaglašeno. Ali, on je nakon tih sastanaka odlazio u Visoko i realizovao je samo ono što je Hadžija (Čengić) odobravao, a malo je toga odobravao...

JAŠAREVIĆ PRISLUŠKUJE I HAPSI, A NA VEZI JE S ALIJOM 

Munib Bisić, stručnjak za odbrambene posolove, jednostavan i vrlo komunikativan čovjek, pružio mi je veliku i dragocjenu pomoć. Bilo je u Ministarstvu odbrane cigareta, paketa hrane, Sve je komisijski, zapisnički predao. Jedva je prošla naša inicijativa kada smo ga predložili za generala. Predsjednik Alija Izetbegović je vraćao naš prijedlog na doradu, a Haris Silajdžić mi je u neposrednom razgovoru rekao: "Šta forsiraš tog brku - samo puše u brkove i ganja žene." Na to sam mu rekao: "Lažu, ne ganja brko žene, žene ganjaju njega!"

Jednog dana mi je general Jusuf Jašarević donio plan pod nazivom "Rudar". Nisam potpisao - uzeo sam da proučim šta se iza toga kodnog naziva krije. I bio sam nemalo iznenađen kada sam utvrdio da želi moje odobrenje i pokriće da prati i lomi našeg zajedničkog saradnika Muniba Bisića. Naravno da sam to zaustavio. Ne znam ko mu je autorizovao kada je mene prisluškivao.  Nisam autorizovao ni planove kojima su Jusuf Jašarević i njegovi saradnici maltretirali, tukli i hapsili našeg istaknutog saradnika Omera Bašića...

Dok smo zajedno sjedili na sastancima Kolegija Ministarstva po nekoliko puta je Jusuf Jašarević izlazio na telefonske pozive za koje je mislio da mi ne znamo od koga dolaze. Naša telefonska centrala ostavljala je tragove da dolaze od Alije Izetbegovića.

Jašarević je, bez mog znanja, hapsio i Adnana Smailbegovića i Sabahudina Dautbašića. Ni danas ne znam zbog čega. Dok se to dešavalo u kancelariju mi je ušao Ismet Dautbašić (sudija Ustavnog suda) i, misleći, logično, da iza toga stojim i ja, rekao: "Branit ću svoga brata!" Uzvratio sam: "Brani, vjeruj mi, branit ću ga i ja." 

Pročitao sam prepisku tokom afere "Munir Alibabić Munja - Bakir Alispahić". Munja je poražen, ali afera traje i danas...

...Smijenjeni Sefer Halilović, nakon duže šutnje na koju se obavezao kada su ga smjenjivali, napisao je pismo Aliji Izetbegoviću, Harisu Silajdžiću, Rasimu Deliću i meni. Suština je bila: dugo sam šutio, kao što sam i obećao, a vi niste izvršili obećanje da ću postati general. Ako to obećanje ni izvršite - progovorit ću. Ja ne znam šta su mu obećali, ne znam čime nam/njima je prijetio, ali ubrzo je postao general.

Jednog dana pozvao me Bakir Alispahić. Odmah sam se odazvao; rat je, a kolega mi je. Dugo sam čekao ispred njegovog kabineta. Moj pratilac Jasmin Erović postao je nestrpljiv, a ja sam ga smirivao. Kada sam napokon ušao nisam pokazivao nikakve znakove nezadovoljstva njegovim primitivnim odnosom prema meni. Očekivao sam ozbiljan razgovor. Tražio je da uputim pisani prijedlog da Muharema Fetahagića prevedemo u čin generala Armije Bosne i Hercegovine. (Fetahagić je bivši general JNA koji se nije baš najčasnije ponio tokom priprema i u prvim nedjeljama agresije na BiH i koji je zbog toga bio omražen među braniteljima Sarajeva i BiH. No, on je bio otac jedne radnice MUP-a koja je tokom rata bila u bliskim odnosima sa ministrom policije Alispahićem, op. "SB")  Odbio sam, obrazlažući da bi to slabilo odbrambenu sposobnost, jer bi demoralisalo većinu naših generala. Sutradan me zvao Alija Izetbegović, tražeći isto što i Alispahić. Opet sam odbio, uz isto obrazloženje, a on me je upitao da li bih svoje mišljenje napisao. Naravno, napisao sam.

Kasnije sam u knjizi Semira Halilovića, Seferovog sina, pročitao da sam ja bio protiv toga da Sefer bude imenovan generalom. Istina je da sam ja tražio da Sefera Halilovića rasporede u Ministarstvo odbrane. Alija Izetbegović i Rasim Delić nisu dali ni progovoriti. O tome da li će Sefer biti general ili ne - niko me nije pitao. Istina je da je Muharem Fetahagić, bez obzira na moje negativno mišljenje, postao general. Ne znam kako i kada je postao general i Hadžija.

IGRA ŽIVACA S REISOM CERIĆEM

Na poziv člana Predsjedništva BiH Stjepana Kljuića, došao sam u njegov kabinet. Bezuspješno me pokušavao isprovocirati kako bi saznao moju stranačku pripadnost. Postavio mi je sljedeće zahtjeve: (1) da dozvolim prelazak jedne uposlenice Ministarstva odbrane u njegov kabinet, a da je ne odjavim; (2) Da mu "mobilišem" jedan Golf i (3) da ne smijenim Stanka Sliškovića. Rekao sam mu da može da smatra da će sve biti završeno. Na pitanje da pojasnim samo treći zahtjev, rekao sam da je Slišković već smijenjen (rasporedio sam ga u Štab civilne zaštite). Kljuić je u još nekoliko navrata zvao, ali se više nisam javljao...

...Pozvao me je i reis Mustafa Cerić. Nisam se odazvao. Ali, nakon nekoliko poziva i dužeg perioda, predsjednik Vlade je tražio da, ipak, odem, a da posjeta neće biti medijski zabilježena. Reisov sekretar Mustafa Eminefendić uljudno me primio, ali me zamolio da pričekam. Gledao sam u sat i, nakon petnaest minuta, kada sam ustao da odem, na vratima se pojavio gospodin Cerić: "Dobro mi došli! Hvala Bogu što je došlo vrijeme da i mi učimo od svojih ministara!"

Ušao sam u kancelariju. Nije bilo nikakvih gostiju. Pustio me je da čekam, jer je i on čekao da se ja odazovem na njegov poziv.  Uz kahvu me pitao: "Kako mogu da Vam pomognem?" Tada sam imao informaciju da mudžahedini vršljaju po srednjoj Bosni. Žene se našim djevojčicama!? Sunete djevojčice!? Niko ne zna ko ih kontroliše. Rekao sam reis-efendiji da te mudžahedine treba staviti pod kontrolu Armije Bosne i Hercegovine ili ćemo ih hapsiti. Razgovor je bio veoma brzo završen i nisam više imao poziva...

...Tunel ispod piste bio je nemjerljiv doprinos odbrani Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ali, odmah je bio privatiziran i zloupotrebljavan. Dva puta je Vlada donosila iste odluke: tunel je strateški objekt i tunelom trebaju upravljati naši najbolji stručnjaci za saobraćaj i organizaciju; prioreitet u korištenju trebaju imati Armija Republike Bosne i Hercegovine, MUP, namjenska industrija, civilna zaštita. MUP treba da objezbjeđuje tim za upravljanje tunelom. Ali, Vlada nije imala snage da provede ove odluke: Izetbegovići, s Fikrom (Fikret Prevljak) i Mutevelijom (Ismet Hadžić), upravljali su tim objektom do kraja rata...

...Na dnevnom redu sjednice Vlade je, između ostalog, bilo davanje saglasnosti za imenovanje ambasadora u Njemačkoj. Predložen je Spahić... (autor misli, vjerovatno, na Sidika Spahića, ratnog sekretara Stranke demokratske akcije, miljenika Omera Behmena, potpredsjednika SDA, op. "SB") Na početku obrazloženja je pisalo: "Sin je istaknutog imama." Prevrnuo sam list i rekao da za taj prijedlog neću glasati: "Ako je imam živ, hajmo da predložimo imama." Ohrabrili su se i drugi ministri pa prijedlog nije dobio podršku. Na sljedećoj sjednici podržali smo prijedlog da se za ambasadora imenuje Enver Ajanović iz Tešnja, privrednik koji govori njemački jezik"...

(Nastavlja se)