Piše: SLOBODAN ŠOJA

Važno je da pismo svjedoči o kontinuitetu neodgovornog i gramzivog karaktera srpske politike u Bosni i Hercegovini od 1990. godine do danas. Istovremeno, ono svjedoči o strašnom moralnom posrnuću čitavog društva koje je posljedica potpuno pogrešnog pravca kojim je devedesetih godina prošlog stoljeća krenula istorija srpskih političkih elita.

Ne vidim i ne mislim da su mnogi zbog toga zabrinuti, a trebali bi biti. U pitanju je budućnost srpske tradicije i časti koju rastaču oni koji za sebe tvrde da su veliki patrioti.

U zahtjevu od 17. jula 2020. traži se da Vlada Republike Srpske izdvoji 7,5 miliona eura za 114 odabranih osoba koje su, navodno, imale posebne zasluge za stvaranje tog entiteta. I sve to dok narod gladuje upravo zbog naopake politike onih koji nezasito traže novi novac.

Predsjednik udruženja ”Stvaraoci RS” i povratnik iz Haaga, Momčilo Krajišnik, vrlo vješto je uz svoj potpis dodao i potpise predsjednika svih najvećih stranaka u RS-u.

Reakcije poštenog i umorno gladnog naroda, a naročito odavno razočaranih istinskih boraca koji su mutirali u borce za preživljavanje, bile su veoma oštre, prepune razočarenja i srdžbe.

Stoga su partijski lideri vrlo brzo počeli povlačiti netom stavljene potpise pa je Krajišnik ostao usamljen. I umjesto da odustane on poručuje da će pitanje riješiti sudovi! Korumpirani sudovi naravno, a ne pravi.

Gramzivost i prokletstvo koji su obilježili istoriju jugoslovenskog prostora posljednjih decenija uglavnom pomute razum. Zato se vratimo malo unatrag, da bismo shvatili zašto nam se sve ovo dešava, te gdje i u kakvom ambijentu živimo. Mi jednostavno plaćamo strašnu kaznu za veliki grijeh počinjen prije posljednjeg rata i ko zna kad ćemo ga iskajati.

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, nekako u isto vrijeme kad se pripremala optužba za grupu ”Mladih Muslimana” oko Alije Izetbegovića, u sjeni ove nacionalističke afere jedan zanimljiv lopovski dvojac bavio se privrednim kriminalom. Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik bili su osuđeni za pljačku i odležali su jedno vrijeme u zatvoru.

Kad je Jugoslavija nestajala u eksploziji zla i ludila, iz zatvora su pušteni i oni koji su prije rata bili osuđeni za ubistva, silovanja, kriminal i ostale grijehe. I šta su bivši zatvorenici tokom rata radili na slobodi? Isto što i prije zatvora samo češće i slobodnije, jer oni više nisu bili ispod već iznad zakona. O ovom aspektu rata govoriće se mnogo više u budućnosti nego danas.

Istoričar u meni postavlja pitanje koje želim da jednog dana postavi svaki Srbin iz Bosne i Hercegovine: kako i zašto je moguće da u odsudnim trenucima kad istorija, tradicija i razum traže najbolje lidere, na čelo jednog naroda dođu dokazani kriminalci? Ni ostali narodi, naravno, nisu bili bolje sreće.

Pitanje treba svakodnevno postavljati i širiti kroz obrazovni sistem čim to bude moguće, da se tako nešto više nikad ne dogodi.

Trebaće ujedno i odgovoriti na pitanje koje je jugoslovensko nacionalno vodstvo u periodu od 1990. do 1995. sprečavalo i onemogućavalo proces kriminalizacije i tajkunizacije vlastite države? Niti jedno! Koliko je ratnih profitera procesuirano, a koliko se infiltriralo u vlast ili su postali miljenici vlasti? To niko ne zna, a i teško je izbrojati.

Kad odgovorimo na ta pitanja, možemo oprezno početi razgovarati o omiljenim temama koja nam nameću političari i mediji, odnosno o svim smokvinim listovima kriminala: ideologijama, nacijama, religijama i njihovim vještački izazvanim bolnim preplitanjima.

Kamo i s kakvom paklenom ekipom mogu jedan narod odvesti kriminalni ljudi pod plaštom patriotizma? Pogotovo ako se zna da su pomenuta dva predratna srpska sitna kriminalca iskoristili rat da postanu krupni kriminalci i da su neodgovornost, neznanje, nestručnost, sebičnost, pljačku, prevaru, zaobilaženje zakona… ugradili u zvaničnu političku filozofiju vlasti entiteta kojeg su dobili na poklon od međunarodne zajednice.

Podrazumijeva se da ništa bolje stanje nije ni kod drugih naroda u BiH, ali ja se ovdje bavim samo srpskim pitanjem.

I zato se ne treba čuditi što se tokom rata dogodilo nekoliko stvari zbog kojih će se još nekoliko generacija Srba crveniti od sramote, kao što će se morati sramotiti i oni koji Srbima naniješe zlo. Nadajmo se da će ta teško izbrisiva ljaga pomoći svima, pa i Srbima, da vrate srpsku politiku na njene stare puteve slave.

Svu veliku tradiciju koju su stoljećima brižljivo gradili najbolji Srbi, svu onu slavu po kojoj su Srbi bili prepoznatljivi u svijetu, uništila je šačica moralnih nakaza kojima su se tokom prethodnog rata pridružile armije sjecikesa, u vremenu kad se lako formirala međunacionalna koalicija religije, nacije, benzina i cigareta.

Jugoslovenski rat imao je, naime, i svoju paralelnu dimenziju: dok je trajao rat ”zavađene braće”, kriminalci svih vjera djelovali su kao ”složna braća”. Zbog njih su vojne vlasti izdavale naredbe za primirije, da bi raznovjerna braća mogla na miru i uz šalu i veselje obaviti razmjenu robe i novca.

Ovi složni su na kraju preuzeli vlast i dali joj boju i pečat. Oni su postali naši gospodari, a sramota su svih naroda i vremena.

Uz poznatu krilaticu divide et impera (podijeli pa vladaj) koju ne prestaju koristiti, naši gospodari su izmislili još jednu koju paralelno i neumorno praktikuju: spolia et impera (ogoli pa vladaj). Iza njih ostaju unesrećeni ljudi i ekonomska pustoš.

Taj duh je vidljiv i u pomenutoj inicijativi ”Stvaralaca Republike Srpske”, a naročito supotpisnika jer se koristi svaka prilika da se ne da ništa narodu, a da mu se uzme sve.

Suštinski gledano i sintagma ”Stvaraoci RS” je lažna. Nisu oni stvorili taj entitet. Kao što ga nisu stvorili ni prevareni i odavno razočarani borci koji su se časno ali uzalud borili.

Vrijedi zapamtiti da su Republiku Srpsku stvorili Washington i Bruxelles. Ona je neka nova vrsta Vojne krajine koju je iznjedrio – kako onda tako i sada – strah od prodora islama na Zapad.

Uz važnu napomenu koja se svjesno zanemaruje, a ne treba se nikad zanemariti: ogromna većina stanovnika Republike Srpske koja je svjesna srpskih grijeha ipak želi da ona postoji. Sporedno je šta o tome misle njene vlasti jer njima nije stalo do Republike Srpske koju zamišljaju kao praktičnu samoposlugu iz koje mogu uzeti šta i koliko žele. Uostalom, vlasti će je svojim ponašanjem – a ne svijet koji to ne želi ili ”Sarajevo” koje to želi – dovesti uskoro do praga urušavanja.

Pogrešno je postavljati pitanje da li Republika Srpska treba postojati jer o tome ne odlučujemo mi u Bosni i Hercegovini. Treba se pitati kako u njoj žive građani tog entiteta i kakva prava imaju građani koji nisu srpske nacionalnosti. Ako im se poprave prava, popraviće se i prava Srba u Federaciji.

Dok mi jalovo i nepotrebno raspravljamo o pitanju postojanja ili ukidanja, pitanje prava ostalih postaje alarmantno i nespokojno. Vlast koja studentskom domu da ime po Radovanu Karadžiću je antisrpska, antievropska, a prema nesrbima nehumana i sramotna.

Ozbiljnost i modernost srpske politike mjeriće se na ploči na ulazu u studentski dom na Palama. Bolje bi bilo da nosi ime Vasilja Grđića koji je čitav život proveo u Srpskom prosvjetnom i kulturnom društvu ”Prosvjeta” i pomogao hiljadama mladih ljudi da se školuju.

Mnogo je važno što se narod probudio i što je shvatio da je pređena neka linija preko koje se ne može prelaziti.

Za budućnost Bosne i Hercegovine najvažnije što se mora dogoditi je duboka svijest da su, čast izuzecima koji se mogu pobrojati na prste jedne ruke, najveći neprijatelji Srba srpski političari, da Hrvati nemaju goreg neprijatelja od vlastitih političara, a da Bošnjacima život uništavaju bošnjački političari.

Velike i prave promjene kod nas mogu doći samo iz naroda.

(Prenosimo s portala Autograf)