FELJTON: "MITOVI SRPSKE ISTORIJE": Od Kosovskog boja do raspada Titove Jugoslavije srpski mitovi se zasnivaju na "izmišljanju tradicije", a najveći protivnik im je istina...

Knjiga "Mitovi srpske istorije" istoričara Dejana Ristića (Izdavač "Vukotić", 2019) imala je status intrigantnog i atraktivnog štiva i prije nego što je ministar kulture Srbije Vladan Vukosavljević dekretom zabranio bibliotekama u toj zemlji da otkupljuju ovu knjigu. Na isti način je na ministrovu "crnu listu" stavljena knjiga "Jasenovac" hrvatskog povjesničara Ive Goldsteina, u kojoj se, također, kritički i znanstveno obesmišljava srpski mit o 700 hiljada ubijenih Srba u fašističkom logoru smrti Nezavisne države Hrvatske. Odluka ministra da Ristićevu knjigu "ne preporuči" dodatno je pojačala interes za njom, a portal "Slobodna Bosna" će objaviti njene najvažnije dijelove u kojima autor dekonstruiše 20 dominantnih, a istorijski neistinitih srpskih mitova, od najstarije povijesti do modernog vremena. 

  • Društvo

  • 09. Sep. 2020  09. Sep. 2020

  • 6

Piše: SENAD AVDIĆ

Istoričar Ristić piše da srpska kultura, kao i druge, jer je riječ o globalnoj pojavi, "ima potrebu svesno izmišljati ličnosti, događaje, pa čak i misli koje smo bili skloni da pripisujemo istaknutim istorijskim ličnostima". Autor to naziva "izmišljanjem tradicije". On citira jednog kolegu-istoričara koji je napisao da "istoričari pišu za one koji žele da znaju, a publicisti za one koji žele da veruju".

Donosimo nekoliko najpoznatijih izmišljenih događaja i ličnosti koji su pretvoreni u neupitne srpske mitove.

"Na srpskom dvoru se u 12. vijeku jelo zlatnim viljuškama"

Autor piše da je riječ o potpunoj izmišljotini novijeg doba, jer se pisani tragovi o korištenju viljuški u Srbiji pojavljuju tek u 15. stoljeću. "Najranije pisano svedočanstvo o upotrebi pribora za jelo među Srbima potiče sa dvora Stjepana Vukčića Kosače (1404-1466), znamenitog hercega od Svetog Save", piše Ristić.

Autor se osvrće i na nedavne riječi Ivice Dačića, ministra vanjskih poslova Srbije, koji je javno kazao kako je Stefan Nemanja pilikom sklapanja ugovora s Fredrihom II Barbarosom 1189. "potpisao, a Barbarosa je stavio palac". Ristić piše da je Dačić iznio više neistina, jer srpski vladar i njemački kralj i car Svetog rimskog carstva nisu potpisali nikakav ugovor, a drugo, obojica su znali i čitati i pisati!

MIT I KORUPCIJA U ANDRIĆGRADU

U crkvi Notre-Dame u Parizu proslavljala se srpska pobjeda u Kosovskom boju

Ovaj mit je lažan, izmišljen, jer istorijski izvori koje je konsultovao autor Ristić, govore da zvona najpoznatije francuske crkve nisu zvonila 1389., kada je neko, navodno, dojavio lažnu vijest o pobjedi Srba nad Turcima, nego su zvonila 1395. godine nakon bitke u Rovinama (Rumunija) u kojoj je ugarski kralj Žigmund Luksemburški pobijedio tursku vojsku, predvođenu sultanom Bajazitom I Munjevitim.

Još su brojni mitovi, odnosno ortodoksne neistine vezane za srednji vijek, između ostalog i da je već spomenuti veliki župan Stefan Nemanja (kojem kao osnivaču srpske države upravo ovih dana postavljaju spomenik u centru Beograda) prvi upotrijebio ratni poklič "Za krst časni i slobodu zlatnu". Istoričar Ristić piše da taj poklič nema nikakve veze sa srpskim srednjim vijekom.  Taj je poklič prvi put upotrijebljen u spjevu "Smrt Smailage Čengića" iz 1846. godine, čiji je autor veliki hrvatski književnik Ivan Mažuranić!!

alt

(SVE POGREŠNO I LAŽNO: Spomenik Mehmed-paši Sokoloviću i patrijarhu Majariju, braći koja to nisu, u "Andrićgradu")

Mehmed-paša Sokolović obnovio je Srpsku pravoslavnu crkvu krajem XVI vijeka

"U našoj javnosti već duže vreme uvreženo je mišljenje kako je za obnovu Srpske pravoslavne crkve, do koje je došlo 1557. godine, najzaslužniji veliki vezir Mehmed-paša (Sokolović), "brat" srpskog patrijarha Svetog Makarija", piše autor knjige. On podsjeća i da je "to uverenje toliko snažno i utemeljeno da je veliki vezir Mehmed-paša nedavno "dobio" čak dva spomenika od kojih je na jednom predstavljen u zagrljaju sa patrijarhom srpskim Svetim Marakarijem I". (Ovdje Ristić misli na spomenik kojeg je inicirao i osmislio Emir Kusturica i postavio ga u svoj mitomanski "Andrićgrad" kod Višegrada.

No, kako piše istoričar Ristić, sveti Makarije i Mehmed-paša Sokolović nisu bili braća, kako tvrde Kusturica i drugi srpski mitotvorci, nego su, eventualno, daleki rođaci.

Također, što je još važnije, Srpsku pravoslavnu crkvu nije 1557. godine osnovao Mehmed-paša, jer on u to vrijeme nije bio veliki vezir, nego je to učinio Rustem-paša, koji je bio veliki vezir od 1555. do 1561)

Srpski oficir Vojislav Tankosić išamarao je Winstona Churchilla, zbog čega Englezi ne vole Srbe

Poručnik Vojislav Tankosić bio je jedan od najzloglasnijih oficira u Srbiji sa početka 20. vijeka, blizak suradnik Dimitrija Dimitrijevića Apisa, tvorca "Crne ruke", čovjeka koji je u maju 1914. godine naoružao pištoljima, bombama, municijom, bočicama sa cijankalijem Gavrila Principa i Nedeljka Čabrinovića, atentatore na autrougarskog presolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Njegovo se ime spominje u Ultimatumu austrougrske vlade Srbiji od 23. jula 1914. kao jednog od organizatora atentata u Sarajevu.

Prema raspostranjenom mitu kojeg analizira istoričar Dejan Ristić u svojoj knjizi, Vojislav Tankosić je 1910. godine u beogradskoj kafani "Grčka kraljica" premlatio mladog Winstona Churchilla, što je bio razlog zbog kojeg je kasniji britanski premijer mrzio Srbe. Navodno je Churchill u nekim britanskim novinama napisao nešto protiv Srba, a što je razljutilo poručnika Tankosića, istaknutog člana "Crne ruke" i komitskog vojvodu. Kada je neko Tankosiću javio da Britanac sjedi u beogradskoj kafani, ovaj je otrčao i "ubio hljeb" u tadašnjem ministru unutrašnjih poslova u Vladi Ujedinjenog Kraljevstva.

"Da li je Winston Churchill ikada boravio u Srbiji?", pita istoričar Ristić i odmah odgovara: "Ne. Nikada." On to dokazuje dokumentima prema kojima je Churchill 1910. godine samo jednom boravio izvan Velike Britanije, i to u posjeti Turskoj. Tokom tog puta, pouzdano nije izlazio iz voza da se odmori u Beogradu niti je sjedio u kafani gdje ga je pronašao i premlatio poručnik Tankosić. Ali, mit o zlikovcu Tankosiću, koji je ne samo organizirao atentat na austrougarskog prestolonasljednika nego je svojim rukama kaznio britanskog ministra i kasnijeg premijera, još živi i prenosi se s "kolena na koleno".

ŠTA JE PISAO GAVRILO, GDJE SU BILI TIHI I PRLE

Ko je napisao stihove koje je, navodno, na zatvorskim zidovima ispisao Gavrilo Princip

"Naše će sjene hodati po Beču

lutati po dvoru, plašeći gospodu"

Ovo su stihovi koje je, prema tvrdnjama njegovih suvremenika, ispisao dva puta. Prvi put je to uradio na poleđini vojničke šoljice (porcije) u vrijeme kada je bio pritvoren u istražnom zatvoru u Sarajevu nakon počinjenog atentata, a drugi put na zidu mračne i memljive ćelije u zatvoru u Terezinu, gdje je bio zatočen.

alt

(GAVRILO PRINCIP: Ko je stvarni autor "njegovih slavnih stihova")

"Nažalost, ta vojnička porcija nije sačuvana, dok se danas na zidovima njegove nekadašnje ćelije u Terezinu (koji je u međuvremenu pretvoren u muzej) više ne mogu videti ti stihovi, navodno urezani na samom zidu, i to rukom Gavrila Principa", piše Ristić.

Na osnovu velike arhivske građe i ličnog istraživanja, on u svojoj knjizi izvodi sljedeći zaključak: 

"Drugim rečima, ne postoje nikakvi dokazi u vezi s time da je Gavrilo Princip te čuvene stihove zaista urezao (na vojničku porciju i zid tamnice. Ono što istorijska nauka može da potvrdi je da on nije bio njihov autor."

Dejan Ristić smatra da je mnogo vjerovatnija verzija koju je iznio akademik Vasa Čubrilović, i sam pripadnik "Mlade Bosne". Čubrilović je došao do podatka da je stihove slične onima koji se pripisuju Principu, napisao 1914. pjesnik Marko Perin. Ti stihovi glase:

"I grobovi naši s Bečom će se boriti

po dvorima šetat i plašit gospodu

a grobovi naši Evropi će zborit

Jugosloven mora dobiti slobodu".

Beograd je u aprilu 1941. godine zauzelo ukupno sedam njemačkih vojnika

Među mitovima srpske istorije nalazi se i narativ o herojskoj odbrani glavnog grada Srbije u oba svjetska rata, 1914. i 1941. godine.

Dejan Ristić opisuje u svojoj knjizi kako je stvarno izgledalo zauzimanje Beograda od strane njemačkih fašista. Sudbina Beograda je bila zapečaćena tokom višednevnog njemačkog zračnog bombardovanja tog grada, koje je počelo 6. aprila 1941. godine u operaciji "Strašni sud".

Nakon toga su njemačke pješadijske snage krenule u osvajanje glavnog grada iz pravca Temišvara. Njemačka izvidnica koja je brojala dva oficira i pet vojnika, prešla je preko nabujalog Dunava, što je bio najopasniji dio cijele operacije zauzimanja Beograda. "Sedmorica nemačkih vojnika koji su nastavili dalje, nije preostalo ništa drugo nego da su upute u centar grada, odnosno prema zdanju nemačkog Poslanstva. Njihovo neometano napredovanje prema centru Beograda pokazalo je da nije bilo nikoga da brani Beograd. Ne ispalivši ni jedan jedini metak sedam nemačkih vojnika stiglo je do jednog odelenja njemačkog Poslanstva, na početkiu današnjeg Bulevara kralja Aleksandra, Nemci nisu mogli da veruju da ih niko ne ometa u njihovom nesmetanom ulasku u grad", zaključuje istoričar Ristić.

NEMA MITA BEZ TITA

Srpski mitovi o Josipu Brozu Titu, Jasenovcu i grobnici u Kući cvijeća bez zvijezde petokrake

Dejan Ristić jedan je od rijetkih srpskih istoričara koji je posljednjih godina ukazivao na dominantno revizionističke tendencije istoriografije u Srbiji koja se bavila likom i djelom Josipa Broza Tita. Jedan od mitova, odnosno učestalo ponavljanih laži srpske propagande protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika, bile su tvrdnje da Tito nikada nije posjetio Jasenovac, čime se željelo dokazati da je bio ravnodušan prema srpskim žrtvama, odnosno da je cijela njegova politika bila antisrpska. Istoričar Ristić je javno demantirao ovakve izmišljotine, dokazujući da je Josip Broz u dva navrata posjetio najveće stratište u Drugom svjetskom ratu. Prvi put je Tito obišao Jasenovac neposredno nakon Drugog svjetskog rata 1946., a drugi put je bio gost na otvaranju Spomen-doma Jasenovac i spomenika Bogdana Bogdanovića krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća.

alt

KUĆA CVIJEĆA BEZ PETOKRAKE: Tito je naredio da ga sahrane kao američkog predsjednika Roosvelta, u njegovih cvjetnoj bašti

Druga tema koja je opsjedala "istraživače" ostavštine Josipa Broza, ticala se njegovog groba-sarkofaga u Kući cvijeća u Beogradu, gdje je sahranjen. "Kako se moglo da na grobu tog "arhidiktatora, ortodoksnog komuniste i srbomrsca" nema zvezde petokrake?! Nema, dakle, ideološkog obeležja pod kojim je on ostvario jednu od najznačajnijih i svakako najkontroverznijih državničkih karijera tokom druge polovine prethodnog veka i to u regionalnim, evropskim i svetskim okvirima", piše istoričar Ristić, parafrazirajući pitanja koja su posljednjih decenija lansirali srpski mitotvorci i nacionalistička čaršija.

Odgovor kojeg nudi Dejan Ristić u svojoj knjizi je vrlo jednostavan, bez ikakvih tragova teorija zavjere, mitomanije i iracionalnih elemenata.

Josip Broz Tito je 1960. godine tokom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama zaželio da posjeti Eleonoru Roosvelt, udovicu američkog predsjednika Franklina D. Roosvelta. Htio je da slavnom američkom predsjedniku iz vremena Drugog svjetskog rata oda počast u bašti njihove kuće, gdje je sahranjen.

"Predsjednik Ruzvelt sahranjen je u monumentalnom pravougaonom sarkofagu izrađenom od belog mermera, a nalazi se u samom središtu cvetne bašte njegovog nekadašnjeg porodičnog doma. Na sarkofagu ne postoje nikakva ideološka, niti državna obeležja. Jednostavni ispis samo sadrži ime i prezime pokojnika, kao i godine njegovog rođenja i smrti", piše Ristić.

Josip Broz je bio zadivljen jednostavnošću grobnog mjesta jednog od najvećih svjetskih državnika 20. vijeka i često je nakon te posjete govorio svojim najbližim suradnicima da bi volio da se i njega sahrani unutar njegove cvjetne bašte u Beogradu.

"Tako je i bilo. Cvetna bašta Roosvelta simbolički je bila "iskopirana" u Beogradu kroz objekat pod nazivom "Kuća cvijeća" koja, na neki način, natkriljuje privatni predsjednički vrt zasađen najrazličitijim lepim cvećem i drugim biljkama", navodi autor knjige "Mitovi srpke istorije" Dejan Ristić.

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 6

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...