Piše: SENAD AVDIĆ

U tegobnim proljetnim danima i mjesecima najradikalnijih i najgušćih epidemioloških mjera, kada smo, kao što je poznato, mudrošću i samopožrtvovanošću naše medicinske struke iskorijenili koronovarius, dotukli Covid-19 do istrebljenja, jedan od ozbiljnjih i frekventnijih društvenih, pa i medicinskih skandala, nadahnula je fotografija iz Mostara na kojoj Samir Lerić, nekada istaknuti košarkaš, igrač s najvećim brojem utakmica odigranih za nacionalnu reprezentaciju, raznosi, to jest razvozi štruce hljeba i drugo pecivo po gradu.

Ne, nije Lerićeva foografija bila uznemirujuća iz medicinsko-epidemioloških razloga, sve predviđene protokole i dozvole poštovao je i posjedovao poznati košarkaš, pa opet njegovo je hrvanje sa gajbama hljeba konsterniralo javnost više nego, recimo, bulažnjenje, uživo, u kamere, direktora mostarske Klinike doktora Ante Kvesića dok je objašnjavao kako ih je Covid iznenadio, jer je "umisto sprida, ušao sazad".

IMA HLJEBA I BEZ POLITIKE

Šta je to bilo toliko sablažnjivo i neprilično u slici Lerića kako razvozi hljeb? Upravo to: što jedan poznati sportista, reprezentativac, uhvaćen i uslikan u, k"o biva, ponižavajućoj i komprimitirajućoj raboti: raznošenju hljeba. Teškom fizikanerskom poslu, prezrenoj, oklevetanoj djelatnosti!

Samo je jedan sličan primjer upamćen u novijoj povijesti "sinergije" sporta i pekarske industrije, onaj kad je nekadašnji šef Vlade Kantona Sarajevo Elmedin Konaković, bivši košarkaš, zanemarive karijere, neuporedive s košarkaškim stažom i tragovima Samira Lerića, donio na sjednicu Skupštine pakovanje vrućih kifli i častio poslanike iznurene višečasovnim mlaćenjem prazne slame. I, da, umalo da zaboravimo, u rubnom  "pekarskom" ključu moglo bi se posmatrati otvaranje picerije odavno zaboravljenog koškarkaškog talenta Damira Mirkovića, kojem je prije dvadesetak godina uprava KK Bosna pomogla u otvaranju ugostiteljskog biznisa u centru Sarajeva, ali i zatvaranju kratkoročne, meteorske sportske biografije. 

Uglavnom, unisono je bilo licemjerno ispoljavanje sućuti prema "posrnulom" Leriću, oplakivala se njegova huda, im'o-pa-nem'o, sudba kleta. Jedino je košarkaš mirnoćom svog literarnog kolege, Samokovlijinog nosača Samuela, ili Čolakovićevog hamala Ali-paše odgovorio da je potpuno zadovoljan novim poslom i zahvalio je menadžmentu pekarskog giganta "Klasa" što mu je omogućio da pošteno zarađuje hljeb prevozeći ga po Mostaru.

"Ne očekujem ništa ni od koga, radim pošteno, kao i kada sam igrao", samosvjesno i ponosno je kazao Lerić. 

Samir Lerić je u skoro dvije decenije dugoj karijeri igrao sezonu-dvije i za sarajevski Košarkaški klub Bosna, nije odlaskom u mirovinu tražio sebi uhljepskog selameta u nekadašnjem evropskom prvaku, a danas opljačkanom i obeščašćenom simbolu grada i države čije sjene, zajedno sa maketama stotina drugih predratnih uspješnih kolektiva, danas igraju tužni pir po praznim dvoranama, tvornicama, nostalgičnim medijima i pohabanim sjećanjima gubitnika tranzicije.

Ima prilično patosa, ali ne manjka ni istine u oporoj konstataciji da je uništavanjem i vlasničkom metamorfozom "materijalne baze" na tavorenje i propast bila osuđena nadgradnja, umjetnička, kulturna, socijalna, sportska, medijska... Novo vrijeme, njegovi tvorci i njihova rigidna, dogmatsko-uzurpatorska ideologija, dokinuli su kult rada i stvaranja (kao jedine osnove svakog morala i etike, kako su nas svojevremeno indoktrinirali mrski marksisti), solidarnosti i egelitarnosti, zamijenivši ih ideologijom šverca, "kulturom" klijentelizma, "snalažljvosti", pljačke na koje se oslanjao novi moral i nova pravila igre - grabežljivi egoizam, beskrupulozna posesivnost.

U takvom neravnopravnom srazu nametnutih društvenih i etičkih vrijednosti, sistemu koji svakom poštenom poslu, koji podrazumijeva trud, zalaganje, predanost, prilazi gadljivo, sa štipaljkom na nosu, a svakog snalažljivog hohštaplera se slavi i pjevaju mu se ditirambi, iskristalizirala su se, kada je o košarci, koja je povod ovom tekstu, riječ, dva egzamplara: Samir Lerić, daroviti, pošteni, vrijedni, discplinirani radnik, rudar pod košem i izvan njega, diskretan, lojalan kolektivu i nenametljiv, s jedne, i, kao antipod, Elmedin Konaković, koji je sportski netalent, pa i nerad i provlačenje ispod kapi, nadoknadio socijalnom prilagodljivošću i političko-stranačkim marifetlucima. Tako vam je to danas, razumije to i Samir Lerić, ne buni se, zadovoljan je: nenametljivi talent plus marljivost, nemaju nikakvih izgleda protiv probitačnog logoreičnog populizma i politički agresivnog šarlatanstva. U prvom slučaju, raznosiš "panju", u drugom je kupuješ i teatralno dijeliš puku.

Propadanje, odnosno plansko, bezočno uništavanja KK Bosna sam prestao pratiti prije 7-8 godina nakon što mi je prijatelj, vrlo upućen u te muljaže, natenane objasnio u čemu je kvaka s ugovorom nekog rashodovanog košarkaša Vučurovića, čija je tužba, a poslije i pravomoćna sudska presuda, teška skoro 150 hiljada maraka, visila kao Damoklov mač nad opstankom Bosne. Neki je majstor-nakupac košarkašima, a takvi su bili uglavnom svi koji su odlučivali u posljednje dvije decenije, u ime Bosne napravio s tim Vučurovićem takav ugovor da košarkaš u slučaju sporazumnog raskida namakne solidnu lovu, stotinjak hiljada KM. I umjesto da se sačeka da ugovor istekne, suradnja završi se prirodnim putem, on je raskinut uz strašne financijske posljedice po Bosnu, koje su je udaljile s košarkaške mape Evrope i regije po čijim se pravilima ne smije dugovati igračima. Navodno je taj isti frajer kasnije budžetskim novcem poravnao dug prema poluanonimnom košarkašu, hvaleći se da je "spasio klub" od potpunog uništenja.

Prema navodima novinara koji se u te stvari razumije Emira Jesenkovića na portalu "Inforadar", KK Bosna je u deceniji u kojoj je doživjela sportski i poslovni krah, 2003-2014. godina, uprihodovala 17,1 milion maraka, što je vrlo solidan godišnji budžet od milion eura. Problem je što se potrošilo 4,5 miliona maraka više!? Nije, dakle, Bosna propala zato što ju je "društvena zajednica" zapostavila nego što je njena uprava nekontrolirano i nedomaćinski poslovala. I što su ljudi koji su donosili i odobravali novac bili isti oni koji su ga nemilice trošili i rasipali u mutnim menadžersko-poslovnim transakcijama, poput već opisane s rashodovanim igračem Vučurevićem. 

MENADŽERSKO NABACIVANJE

KK Bosna nije stvarala igrače, razvijala omladinske škole, što je do savršenstva, recimo, razvio Partizan u vrijeme Duška Vujoševića, ili Sparsi u ovadašnjim okvirima, ona je kupovala, uglavnom po srpskim sportskim buvljacima, rashodovanu robu s lagera menadžera Miška Ražnatovića. Poslovna logika čelnika kluba bila je identična poslovanju nove bošnjačke elite na koju se oslanjala: onih SDA-ovih vizionara koji su uvozili građevinski materijal, umjesto da ga proizvode, koji su uništavali željeznicu da bi uposlili svoje kamione i mehanizaciju. Za dvije i pol decenije Bosna je uspjela stvoriti tek jedan evropski konkurentan proizvod Nihada Đedovića i jeftino kupiti, a relativno skupo prodati Kenana Bajramovića. Svi ostali trgovinski aranžmani su bili manje-više jednosmjerni, uvozni.

Kako je izgledalo financijsko pustošenje bosanskohercegovačke košarke, može se nepogrešivo vidjeti iz slučaja još jednog "menadžera" Haruna Mahmutovića, dugogodišnjeg generalnog sekretara Košarkaškog saveza BiH, čije je poslovanje potpuno komplementarno, predstavlja sistem spojenih posuda s funkcioniranjem i uništavanjem KK Bosna. Kao što je javnost nedavno informirana, taj je lik dobio sudsku presudu po kojoj mu je KSBiH dužan platiti više od pola miliona KM.

Kako je bivši sekretar sebi namakao toliku lovu, koliko, vjerovatno, na tržištu ne vrijedi prva petorka seniorske reprezentacije, kada ne nastupaju Jusuf Nurkić i Džanan Musa?! Imao je ugovor sa Savezom po kojem mu pripada 20 odsto svih donatorskih i sponzorskih para koje donese Savezu. Bivši predsjednik KSBiH Nihad Imamović je postojanje takvog ugovora negirao, međutim na Mahmutovićev mlin svojim svjedočenjem vodu je usmjerio Elmedin Konaković, koji je, također, bio i predsjednik KSBiH. Konaković je na suđenju rekao da je istovjetan ugovor kakav je Mahmutović imao sa Savezom, on imao s KK Bosna dok je bio njen direktor, u periodu 2003-2007. Dakle, ako je u Bosnu godišnje ubrizgavano oko milion eura, za četiri godine, koliko je bio direktor kluba uzimajući 20 odsto svoje provizije, Konaković je (teorijski) legalno zaradio 800 hiljada eura. Toliko para svi Bosnini predratnih igrači, od Delibašića (prešao u Real za 100 hiljada dolara), Varajića, Hadžića, Radovanovića, Bilalovića... do Nenada Markovića... nisu zaradili na transferima u inozemne klubove!

KAD JE OVO BILA EVROPA...

Gdje je i od koga je menadžer Elmedin Konaković tražio i dobijao pare? Predominantno na adresama gdje je lovu za Savez namicao i sekretar Mahmutović: u budžetima kantona, Federacije BiH, javnih preduzeća, privatnih firmi koje su ovisne o politici, tenderima, javnim nabavkama. Nikakve tu menadžerske vještine i sposobnosti nisu potrebne, dovoljan je bio politički utjecaj, a Konaković ga je sve donedavno imao u izobilju, da se ubrizgaju nužne financijske injekcije, čiji je peti dio završavao u džepovima ove dvojice "uspješnih menadžera".  

Nekoliko godina nakon rata, u Nikšiću je umro Vukašin Vule Vukalović, spotski direktor i tvorac košarkaškog čuda, KK Bosna. Njegovoj sahrani prisustvovala je i delegacija prijatelja i sportskih kolega iz Sarajeva. Vukalovićevo tijelo, pričali su po povratku u Sarajevo, je prije sahrane bilo izloženo, obučeno u tamno odijelo s ogromnom značkom KK Bosna na reveru. Živio je skromno i ponosno. Do rata je živio u Sarajevu sa porodicom. Da je Vule Vukalović uzimao 20 procenata novca koje je tokom svoje dugogodišnje karijere sportskog direktora donio u budžet košarkaša (i odbojkaša, gdje je, također, bio sekretar) Bosne, da je zasluženo, po ugovoru, uzimao milione koje je skupljao obijajući pragove "Energoinvesta" i "Šipada", "Privredne banke" i "Unioninvesta"... šarmirajući Emerika Bluma i Branka Mikulića, ne bi Milo Đukanović niti Stanko Cane Subotić bili najbogatiji Crnogorci nego bi bio on. Da je od svakog stana ili poslovnog prostora koje je izganjao za svoje igrače, trenere... uzeo parče od 20 odsto, mogao je nazidati dvorac na Poljinama, toliki da u cijelom današnjem mondensko-endemskom naselju ne ostane mjesta ni za jednu drugu građevinu. Ali, nije uzeo ništa od toga, ni on niti cijela ekipa ljudi koja je napravila besmrtnu, evropsku Bosnu.

Svi oni su imali drugačije poredane prioritete, neuporedivo plemenitiju viziju sporta, morala, uspjeha. Samir Lerić s kamiončićem prepunim vrućeg hljeba koji razvozi po svom Mostaru u vrijeme korone, kada prodavnice ne rade, izdanak je te iste sportske i životne filozofije ("ne dam nama pa nek' leti glava"), a svi oni drugi, koji mu se čude, podsmjehuju, ibrete, eno im, bujrum, menadžera Elmedina Konakovića i njegovih haram-kifli!