PROFESOR IVAN MARKEŠIĆ, OTVORENO: „Potpuni krah hrvatskog školskog vjeronauka…“

"Najnovija afera s uhićenjem predsjednika uprave Janafa Dragana Kovačevića iznjedrila je i veoma zorno pokazala svu političku i neljudsku bahatost, drskost, nemoralnost, pokvarenost i neodgovornost hrvatskoga državnog, političkog, vojnog te sudskog vrha."

  • Društvo

  • 01. Okt. 2020  01. Okt. 2020

  • 0

Piše: IVAN MARKEŠIĆ

Klub u Slovenskoj 9 pokazao se u vrijeme potpune zabrane rada gotovo svih ugostiteljskih objekata i trgovina kao Caritas za žedne i gladne hrvatske političke jadnike.

A za njih je taj klub, zapravo, i bio neka vrsta ubožnog karitativnog ”utočišta”: tamo su odlazili najesti se (a neki kao predsjednik RH da bi pojeli višak hrane, jer ”grehota je bacati hranu”), napiti se, kartati, kurvati, a nakon toga, već sutradan, snagom svoje političke moći umjesto školama, vrtićima, knjižnicama, kazalištima darivati državni novac prebogatoj Katoličkoj crkvi i njezinim institucijama.

Vjerojatno zato da bi im katolički Svevišnji oprostio grijehe iz Slovenske 9.

A Crkva u Hrvatskoj jako voli političke grešnike. Njima se ne želi zamjerati. Jer, tko će se odreći tako izdašnog bokuna koje im dodjeljuju kao anđelčići ”nevini” politički darovatelji.

Ova afera kojom se zabavljaju mnogi hrvatski građani, pa i oni u susjedstvu, ”u stranu je bacila” druga dva, za Republiku Hrvatsku i njezine građane veoma važna događaja.

Riječ je o posjetima, kao prvo, državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina povodom ređenja novoga nadbiskupa i nuncija mons. Ante Jozića i, drugo, posjet Milorada Dodika u svojstvu predstavnika srpskog naroda u BiH (kako su mu tepali u Uredu predsjednika RH), inače člana tročlanoga Predsjedništva BiH, negatora Bosne i Hercegovine, a po mnogo čemu i Republike Hrvatske.

I jedan i drugi posjet, svejedno bili oni željeni ili ne, potresli su i u religijskom (vjerničkom) i u političkom smislu Republiku Hrvatsku i ni jedan od tih dvaju posjeta nije ostavio ravnodušnim hrvatske građane.

No ovdje ću se, potaknut rezultatima istraživanja među adolescentima Zadarske nadbiskupije, objavljenim na stranicama te nadbiskupije 9. rujna 2020., osvrnuti na poruke kardinala Parolina upućene hrvatskom episkopatu u intervjuu objavljenom na mrežnim stranicama Glasa Koncila rujna 2020.

Naime, posjet kardinala Pietra Parolina u Hrvatskoj razbio je sve iluzije hrvatskih katolika i hrvatskih biskupa i svećenika da će u mandatu pape Franje Alojzije Stepinac uspjeti dobiti svetačku aureolu.

U svome gore spomenutom intervjuu Glasu Koncila kardinal Parolin bio je činjenično opor, gotovo više negoli politički ”mrtvozornik”, rekavši: ”Ne čini mi se da ima novina u odnosu na ono što je već rečeno u vezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, u smislu u kojem smo to mi objasnili biskupima i u kojem su to biskupi objasnili narodu: Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ.

To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Mislim da ste to i vi jako dobro rekli: tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a Papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji.”

Kada sam u svojoj kolumni ”Zašto se u stvari papa Franjo za pomoć obratio patrijarhu Irineju”, objavljenoj u Večernjem listu 14. svibnja 2019.

, ustvrdio da se obraćanjem pape Franje ”u slučaju Stepinca” svesrpskom patrijarhu Irineju ”može dogoditi nešto dobro i korisno” mnogi su mi prigovorili, čak mi i ružno psovali.

A rekao sam sljedeće: ”Moguće je, dakle, očekivati da papa Franjo, zahvaljujući pomoći upravo patrijarha Irineja, a ne hrvatskih biskupa, razjasni nejasne povijesne točke i uskoro kardinala Stepinca proglasi svetim.”

A kako hrvatski biskupi u slučaju Stepinčeve kanonizacije još uvijek ne žele na toj dijaloškoj katoličko-pravoslavnoj liniji surađivati s papom Franjom, ne čudi naravno sasvim jasna poruka kardinala Parolina: ”Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja.”

No u tome intervjuu kardinal Parolin nije govorio samo o nemogućnosti Stepinčeve kanonizacije u okolnostima nepomirljivih stajališta predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i u Srbiji.

On je tom prigodom dao također i posebne upute što bi hrvatski biskupi trebali činiti u vremenu modernih digitalnih komunikacija. Bio je sasvim jasan: morali bi ”mirisati na ovce” čiji su pastiri. A da bi takvi mogli biti, morali bi – a to jako dobro znaju čobani koji čuvaju ovce – biti ispred, posred i iza stada.

Trebali bi, kako reče kardinal, ”biti vrlo blizu narodu”, ”biti kadri svoju službu izvršavati upravo njegujući veliku blizinu i raspoloživost u odnosu na svoje svećenike i svoje vjernike.”

A pravu sliku djelovanja hrvatskih pastira pokazali su gore spomenuti rezultati istraživanja.

Prema objavljenom izvješću, istraživanje je provedeno online, od 15. travnja do 6. svibnja 2020., među 750 vjeroučenika (od 14 do 19 godina starosti), od kojih su 404 s područja Zadarske nadbiskupije, a 346 izvan nje.

Iako ih se 89,5% deklariralo katolicima, katolički vjeronauk pohađalo je njih 96%, što znači da je njih oko 6,5% nekatolika bilo prisiljeno biti na katoličkome vjeronauku.

Prema riječima časne sestre dr. sc. Marijane Mohorić, SCJ, koja je veoma uspješno vodila ovo znanstveno istraživanje, ”rezultate možemo smatrati relevantnima za Zadarsku nadbiskupiju, jer od ukupnog broja od 750 ispitanika, njih 404 živi na području Zadarske nadbiskupije”.

Što su pokazali rezultati navedenog istraživanja?

Pokazali su potpuni krah hrvatskog školskog vjeronauka. Naime, unatoč činjenici da je od ukupno 750 online anketiranih adolescenata njih 96% pohađalo katolički vjeronauk, oni, navodi se u ovom izvješću, ”o nizu životnih pitanja imaju stavove koji su u suprotnosti od Evanđelja, katoličkog i crkvenog nauka”.

A to se, navodi se dalje u izvješću, posebno očituje u tome ”da većina vjeroučenika koji su se odazvali tom istraživanju, podržava spolne odnose prije braka, kontracepcijska sredstva, tzv. probu za brak, pobačaj, legalizaciju istospolnih brakova, homoseksualna iskustva, rad nedjeljom, eutanaziju, upotrebu lakih droga itd.”

A riječ je, da ne bude zabune, o mladima s kojima rade vjeroučitelji koje ne biraju sekularni i sekularizmom zadojeni članovi školskih odbora, nego ih temeljem katoličke podobnosti (iza)bira i na mjesta vjeroučitelja postavlja mjesni (nad)biskup, gotovo na isti način kako su za nastavnike marksizma koji su ipak u vrijeme tog ”mrskog” nam socijalizma išli na natječaj, svoje preporuke davali predsjednici općinskih komiteta Saveza komunista.

Ipak, od svega je u ovom istraživanju najzanimljivije obrazloženje zašto odgovori (vjero)učenika nisu u skladu s naukom Crkve: ”Izbor vjeronauka kod 58% vjeroučenika njihova je osobna odluka, a ostali su upisali vjeronauk jer je to bila odluka roditelja ili su drugačije uvjetovani.”

E, u tome i jest ”kvaka”.

Naime, sve da tih 42% učenika nisu pohađali vjeronauk svojom nego voljom svojih roditelja, vjeroučitelji su to trebali znati i biti toliko inventivni u svome pristupu i u svojim predavanjima pa toj djeci ponuditi modernu sliku kršćanstva, dakle ne sliku onog kršćanstva koje svoje ishodište vidi u srednjovjekovnim križarskim pohodima i sukobima s modernim idejama, nego onog kršćanstva koje nije opterećeno nacionalizmom, mržnjom prema Srbima, Židovima, muslimanima, LGBT osobama, ateistima.

Nadalje, onog kršćanstva koje, iako ima dogme, ipak nije dogmatizirano; onog kršćanstva koje može prihvatiti drukčije u svakome pogledu; onog kršćanstva u kojemu Isus Nazarećanin (svejedno kako ga zamišljali) neće biti tamo neki daleki osvetnik i bičonosac, nego prijatelj u kojem će adolescenti vidjeti buntovnika protiv društvenih anomalija, ali i crkvenog klerikalizma, nepotizma, hedonizma, socijalne neosjetljivosti; protiv svećeničkog robovanja služenju crkvene liturgije (što se pokazalo u ovo vrijeme pandemije kada je za neke svećenike liturgija bila važnija od ljudskoga zdravlja) umjesto služenju siromašnim, starim i društveno marginaliziranim; protiv crkvenog miješanja u svakodnevni politički život; protiv biskupa koji će štititi pedofile u svojim redovima.

Trebali su im ponuditi sliku Isusa Nazarećanina kao njihovog vršnjaka, Isusa punog vjerničke energije i želje za promjenom postojeće stvarnosti, ali ne na štetu drugih i drukčijih, nego na korist svih mijenjajući svijest prisutnih praktičnim iskazivanjem ljubavi prema svima, pa i prema svojim neprijateljima.

Istraživanje je, da ponovim, pokazalo potpuni krah ne samo katoličkog školskog vjeronauka kao hrvatskog katoličkog proizvoda, nego krah gotovo cijelog pastoralnog rada na području Zadarske nadbiskupije.

Nek’ mi ne zamjere oni na koje se odnosi ova tvrdnja, ali takav zaključak proizlazi iz sljedećih rečenica zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića, inače predsjednika Hrvatske biskupske konferencije: ”To je naša realnost, to je naša stvarnost. To nije samo stanje djece, to je stanje njihovih roditelja, njihovih kumova, to je stanje naših župnih zajednica koje žive u svijetu kakav jest.”

Ove riječi nadbiskupa Puljića sasvim zorno pokazuju da on kao mjesni nadbiskup za postojeće stanje na području svoje nadbiskupije – a koje se zrcali u rezultatima ovog istraživanja – ne vidi uopće svoju vlastitu odgovornost, kao ni odgovornost svojih vjeroučitelja.

On se koristi toliko izlizanom floskulom: ”Mi smo tu da ponudimo nešto alternativno. Crkva i vjeroučitelji trebaju nuditi odgovore. Da se trudimo naviještati Isusovu Radosnu vijest u ovom svijetu i pred ljudima koji tragaju za istinom i srećom, ali je nekad nalaze na krivom putu i na krivi način.

Zato Crkva jest tu, da ponudi preko Isusa Krista i preko svojih uvjerenih vjernika, koji znaju i u ovom vremenu pružiti razloge nade. Smisao i cilj kateheze nije samo naukovanje, prenošenje znanja, nego prenošenje iskustva u traženju Onoga koji je došao da nam ponudi istinu, put i život, a to je Isus”.

Ako je situacija i u drugim (nad)biskupijama u Hrvatskoj ovakva ili slična ovoj, onda se zagovornici Hrvatske kao sekular(izira)ne države ne trebaju previše brinuti.

Kao što to lijepo reče Jurica Pavičić u Jutarnjemu listu od 28. rujna 2020.: ”Sekularisti mogu šampanjac otvarati: još 23 godine ovakvog vjeronauka, i Hrvatska će postati posve ateističko društvo.”

Ako već većim dijelom i nije postala.

Kad bi se uveo crkveni porez na način kako se to radi u Njemačkoj, vidjelo bi se pravo stanje katolicizma u Hrvatskoj. I za Katoličku crkvu u Hrvatskoj bilo bi zacijelo porazno!

(Prenosimo s portala Autograf)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...