Glavni lik naše današnje priče je Dinko Šakić, ustaški zločinac i posljednji preživjeli zapovjednik koncentracijskog logora nakon Drugog svjetskog rata.

Šakić je po zanimanju bio trgovac tekstilom. Kada mu je bilo dvije godine obitelj se iz Imotskog seli u Bosanski brod. Osnovnu školu pohađa u Bosanskom Brodu, a srednju u Slavonskom Brodu. Iz srednje je škole isključen 1934. zbog širenja ustaške propagande. Zakonski kao maloljetnik nije mogao biti osuđen, ali je pripremljena optužnica prema kojoj je, nakon što napuni 18 godina, trebao biti osuđen.

Kako bi izbjegao kaznu bježi u Berlin. U aprilu 1941. pristupa novoutemljenoj ustaškoj jedinici u Beču. Oženio se Nadom Luburić, polusestrom zloglasnog ustaškog pukovnika Vjekoslava Maksa Luburića, voditelja UNS-ova III. ureda kojem je nadležnost bila organizacija logora, uprava i njihovo osiguranje. Zahvaljujući rodbinskim vezama s Luburićem započeo je brz uspon po ustaškoj hijerarijskoj ljestvici. Dana 18. februara 1942. dobrovoljno je stupio u Ustašku obranu, te da je s vremenom unaprijeđen u čin satnika.

Do 1942. godine bio je pomoćnik zapovjednika logora u Staroj Gradiški, a od 1942. do 1944. godine je zapovjednik logora Jasenovac.

Poslije Drugog svjetskog rata sa ženom bježi u Argentinu i otvara tvornicu tekstila.

U Argentini postaje vatreni peronist, i kada je Peron smijenjen s vlasti 1956. odlazi u Španiju, gdje je bio najbliži suradnik Vjekoslava Luburića. Tri godine kasnije vraća se u Argentinu i nastanjuje u San Justu.

Poslije će se, zbog boležljive supruge, preseliti u ljetovalište Santa Teresita.

Nakon hapšenja i izručenja počeo proces u Zagrebu

Dinko Šakić, posljednji preživjeli zapovjednik koncentracijskog logora iz Drugog svjetskog rata, sletio je u Zagreb, 18. juna 1998. godine, nakon što je izručen iz Argentine, gdje je slobodno živio od 1940-ih godina.

Šakić se 19. juna pojavio pred istražnim sucem u Županijskom sudu u Zagrebu. Saslušanje je brzo završilo jer se Šakić, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, kojega je vodio fašistički ustaški pokret, branio šutnjom.

Državno odvjetništvo je u prosincu 1998. godine optužilo Šakića za zločine nad civilima počinjenima u Jasenovcu u vrijeme kada je on bio zapovjednik logora, u razdoblju od aprila do novembra 1944. Optužen je i da je u to vrijeme osobno provodio likvidacije.

Nakon što su tužitelji pročitali optužnicu, predsjedavajući sudac Dražen Tripalo pitao je Šakića kako se izjašnjava po optužnici.

"Ne osjećam se apsolutno krivim niti za jedno inkriminirano djelo. Savjest mi je mirna", odgovorio je on.

Saslušanjima su često prisustvovali i Šakićevi simpatizeri. U jednom trenutku, dok sudac Tripalo nije gledao, Šakiću su uputili nacistički pozdrav. Drugi incident se dogodio kada je jedan od Šakićevih pristalica udaljen iz sudnice jer je vikao da svjedok laže.

Mnogi svjedoci, od kojih su većina bili bivši logoraši, svjedočili su o užasima u Jasenovcu, dok je Šakić uglavnom šutio, hvatao bilješke i smiješio se. Neki su se sjećali Šakića i njegovog položaja u logorskom sistemu, neki nisu.

Bivši zatvorenik Vjekoslav Bednjanec je svjedočio da je Šakić naredio vješanje zatvorenika koji je bez prethodnog odobrenja jednom ustaškom stražaru izradio novu kapu. Njegovo je tijelo ostalo visijeti tri dana, kao poruka drugima.

Bivši zatvorenik Jakov Finci, prisjetio se jeseni 1944. godine, kada je Šakić bio zamjenik zapovjednika logora, kada su ustaše u samo deset dana pobile 3.000 ljudi. Drugi zatvorenici su ih morali sahraniti.

Finci je svjedočio da je Šakić, u ljeto 1944. godine, osobno, pucajući iz pištolja, ubio Mileta Boškovića, crnogorskog komunistu, koji je tražio da ga ne vješaju skupa s drugim zatvorenicima zbog pokušaja bijega iz logora.

"Bošković je rekao: 'Ja sam Crnogorac. Za mene, vješanje je nečasno. Strijeljajte me". Šakić je ironično odgovorio: 'Dobro ste se držali tokom saslušanja. Zaslužio si strijeljanje. Okreni se.'", opisao je Finci trenutke prije nego što je Šakić ubio Boškovića.

Tokom Fincijevog svjedočenja, Šakić se počeo smijati, zbog čega ga je sudac Tripalo upozorio. 

Šakić je, iznoseći svoju odbranu, nastavio tvrditi da niko nije doveden u Jasenovac zbog njegove "religije, rase ili političkih uvjerenja", već zato što su "aktivno radili protiv interesa hrvatske države".

On je također odbacio navode da je ubio Boškovića i rekao je da je žrtva politički manipuliranog procesa.

"Kao vojnik nisam donosio odluke, ali sam ih svjesno izvršavao jer su bili u skladu s mojim razumijevanjem nacionalnih interesa i očuvanjem biološkog opstanka hrvatskog naroda", rekao je Šakić u završnoj riječi.

Sudac Tripalo je 4. oktobra 1999. godine pročitao presudu kojom je Šakić – za period između maja i kraja oktobra 1944. godine, kada je bio zapovjednik logora – proglašen krivim po većini tačaka optužnice, kao i da je osobno pogubio Boškovića i još tri zatvorenika – Avrama Montilju, Leona Perera i još jednog neidentificiranog muškarca.

Također je proglašen krivim da je davao naređenja za pogubljenja zatvorenika.

Uzimajući u obzir da Šakić nikad nije priznao nijedan zločin, niti je pokazao bilo kakvo kajanje, sud ga je osudio na najveću zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina.

Nakon što je presuda izrečena, nekoliko ljudi je glasno izrazilo neslaganje s njom, a jedan od Šakićevih simpatizera čak je fizički napao antifašističkog aktivistu Zorana Pusića.

U septembru 2000. godine, Vrhovni sud Hrvatske odbacio je sve žalbe Šakićeve odbrane i potvrdio je presudu. Šakić je zatvoren u Lepoglavu, zatvor koji sjeverno od Zagreba, ali mu je bilo dozvoljeno posjećivati svoju suprugu Nadu u umirovljeničkom domu u blizini glavnog grada Hrvatske.

Umro je u zatvoru osam godina kasnije, sahranjen je na groblju u Zagrebu u ustaškoj uniformi, a na njegovom sprovodu prisustvovalo je oko 300 ljudi.

Propovijed je održao katolički svećenik Vjekoslav Lasić, koji je bio blizak sa Šakićem. Lasić je rekao da je Šakić bio član ustaša koji su 1941. godine "obnovili hrvatsku državu", zbog čega se "svaki pošteni Hrvat treba ponositi Šakićevim imenom".

(SB)