Kada govori o svojoj karijeri, počinje i završava s Kočom Popovićem, svojim velikim šefom u diplomatiji i doživotnim prijateljem. Taj general, književnik, pisac, erudit i ministar na prvom je mjestu galerije svjetskih moćnika s kojima je prijateljevao tokom svog burnog života. "Možda imam visoke godine, ali nisam star", riječi su kojima je jednom zahvalio čovjeku koji mu je čestitao na vitalnosti.

Lončar je svoju ostavku na mjesto jugoslavenskog saveznog sekretara za vanjske poslove dao onog trenutka kada je shvatio da više ne može spriječiti rat. Kaže, "podnio sam je u pravom času, ali u zadnjem času". Odlučio je da se više ne vraća u Beograd i ostao u New Yorku u trenutku kada su granate počele padati na Sarajevo.

Nakon ostavke, boravili ste u New Yorku 10 mjeseci. Trajala je procedura oko Vašeg imenovanja na novu dužnost u UN-u, ali i pripreme za odlazak u Indoneziju. Jesu li Vas zvali iz zemalja bivše Jugoslavije?

- Bio sam u kontaktu s hrvatskim, ali i ostalim ambasadorima u SAD-u, naročito onih iz nesvrstanih zemalja. Boutros mi je pokazao pismo šefa tadašnje jugoslavenske misije u UN-u koje je iz Beograda izdiktirao Borisav Jović. Protestirali su što sam ušao u diplomatski sistem UN-a. Ghali je rekao da mu je pismo iz Beograda dodatni argument za moje imenovanje u Indoneziju! 

Imali ste dugogodišnju saradnju s Titom, ali niste pripadali njegovom najužem krugu suradnika?

- Točno. Ja nisam pripadao njegovom najužem krugu, međutim zbog moje uloge u nesvrstanoj politici, imao sam direktne susrete i razgovore s Titom. Po nalogu mog šefa Koče Popovića, izlagao sam direktno Titu o strateškim i aktualnim međunarodnim globalnim pitanjima. Istovremeno, moj tim je pripremao uglavnom sve značajnije Titove govore na međunarodne teme.

Je li Vam bilo žao kada nije prošao Kočin prijedlog da postanete Titov najbliži suradnik, generalni sekretar u maršalatu?

- Ne, bio sam sretan. A i Koča je poslije bio zadovoljan.

Postoje li neki podaci koliko je Jugoslaviju zapravo koštala ta velika diplomatska mreža i infrastruktura? A kolika je bila ukupna korist od poslova u trećem svijetu?

- Korist je bila značajna. Imali smo ogromnu korist od infrastrukturnih projekata po zemljama trećeg svijeta. A poslove smo dobivali zahvaljujući ugledu Tita i Jugoslavije. Budžet Ministarstva vanjskih poslova bio je 50 milijuna dolara, a budžet hrvatskog MVP-a danas iznosi 100 milijuna. Da, promijenila se vrijednost novca, ali jugoslavenska diplomacija nije bila skupa. Da se Ante Marković pojavio 10 godina ranije, Jugoslavija bi bila kvasac za mnoge stvari u Europskoj uniji, a on najpopularniji političar poslije Tita. Kada smo 1981. ušli u u ekonomsku krizu, imali smo 16 milijardi dolara duga, što je bilo 24 odsto BDP-a. Danas Hrvatska ima preko 85, a Italija 125 odsto BDP-a. Zaduživanja Jugoslavije su išla u investicije, a ne u potrošnju. Trebalo je dug reprogramirati, jer nismo mogli servisirati kratkoročni dug od 5,5 milijardi dolara. Tu sam bio snažno angažiran, bio sam na čelu pregovaračke ekipe. Pomogao mi je Alexander Haig, šef američkog State Departmenta. To je bila posljedica našeg međunarodnog položaja u svijetu.

Što mislite danas o jugoslavenstvu kao političkoj ideji?

- Jugoslavenstvo se kao politička ideja potrošilo, ali njegove vrijednosti i povijesno trajanje ne mogu se izbrisati.

Kakva je budućnost država nastalih nakon raspada Jugoslavije, ali i odnosa s Europom?

- Svi mi moramo biti svjesni da živimo na zajedničkom prostoru i da smo se opredijelili za Europu. Izmiješanost stanovništva mora biti shvaćena kao spona. Integracije kao što je Schengenski sporazum rješavaju problem manjina. Ali i danas postoje neka otvorena nacionalna pitanja. Više od 40% Mađara živi izvan Mađarske. Više od 50% Albanaca živi izvan Albanije. Od 25 do 30% Srba živi izvan Srbije. Nemoguće je napraviti novu teritorijalnu preraspodjelu, da se svi zadovolje. Nakon raspada SSSR-a 40 milijuna Rusa živi izvan Rusije, a u Rusiji više od 20 milijuna nerusa. Jedino rješenje je osiguranje ravnopravnosti svih manjina, bez mijenjanja granica, ali praktički bez granica.

Schengen je jedna uzvišena točka jer granice postaju irelevantne. Samo tim putem se može smanjiti utjecaj nacionalizma i populizma. Europska unija je najbolji regionalni projekt u povijesti i mora ga se očuvati. Trebalo bi se suprotstavljati populizmu koji vidimo u Mađarskoj i Poljskoj. Europska unija je sada u stanovitoj krizi. Njemačka i Francuska su kičma integracija i centripetalni faktor. Za razliku od grčke krize, sada u vrijeme pandemije, zahvaljujući Njemačkoj i Francuskoj došla je do izražaja solidarnost. Oni su bili inicijatori pomoći nakon lockdowna. To je produbilo proces europske integracije, pa se sada na dnevni red stavlja zajednička socijalna i fiskalna politika. Tu je korona pomogla. Europa je sada na prekretnici, više idejno-politički nego ekonomski.

Integralni intervju Budimira Lončara za "Jutarnji list" možete pročitati OVDJE.