Naša današnja priča vraća nas na početak oktobra 1878. godine, u vrijeme kada je Hrvatski sabor zamolio cara Franju Josipa I da Bosnu i Hercegovinu prisajedini Hrvatskoj, što je car tada odbio.

Sabor Trojedne kraljevine Hrvatske u nekoliko je prilika predložio i zatražio sjedinjenje svih „hrvatskih zemalja“, prilikom oslobođenja BiH 1878. i prilikom aneksije BiH 1908. Razlozi zbog kojih BiH nije sjedinjena s Hvatskom bili su ogledalo tadašnjih političkih strujanja i prilika u cjelokupnoj monarhiji.

Kralj Franjo Josip I nije imao političku moć da ostvari samostalno takav preustroj, dok lično nije imao niti previše volje za promjenom, za njega je već dovoljno velik politički udarac promjena historijskog ustroja do 1867. i popuštanje ugarskim nacionalistima. Franjo Josip I bio je pobornik zaštite historijskog prava naspram onog etničkog, stojeći iza poznate poslovice da je uloga njega kao vladara da zaštiti svoje narode od njihovih političara.

Tu se pokazalo da najveći protivnik nije vladarska kuća, već sami hrvatski političari, koji, vjerujući u ostvarivanje prava Hrvatske s krunom Ugarskom, blokiraju ikakav pomak osim zajedničke uprave nad BiH, što je odgovaralo najprije ugarskoj strani, dok je austrijskoj držalo pat-poziciju oko Dalmacije (Mađari bi tražili pripojenje i Dalmacije krunskoj uniji Ugarske i Hrvatske). Tek dolaskom na vlast promjenama sklonog kralja Karla IV dolazi i do teritorijalno-upravnih promjena u monarhiji.

Kralj Karlo IV je od svojih samih političkih početaka bio jedan od onih članova vladarske loze habsburško-lotarinške koji su smatrali da je preustroj Monarhije izuzetno nužan.

Kada Sabor 1917. predlaže sjedinjenje Hrvatske - Slavonije, Dalmacije i BiH, on daje podršku prijedlogu pod uvjetom da se isto pitanje riješi s Ugarskom, koja ga u konačnici odbija.

(SB)