Sastanak hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika (SNSD) u Zagrebu (16. septembra) najavljen je medijima u posljednji tren, pri čemu se kroz plasiranje informacija mijenjao karakter tog sastanka, od neformalnog do službenog.

Negativne reakcije koje je izazvao taj sastanak dr. Senada Šelo-Šabić sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose objašnjava tvrdnjom da nikada dvije strane ne bi trebale razgovarati protiv treće, o bilo kojim kombinacijama se radilo. „To je pogrešno. Ako se vodi dobronamjerna politika dijaloga i građenja dobrih odnosa svih strana, treba biti inkluzivan prema svima. Sastanak je bio netransparentan u smislu najava i čitan je kroz poziciju straha i referiranja na ne baš sjajnu prošlost.“

No, jesu li se, zaista, dvije strane sastale protiv treće? Politički analitičar Davor Gjenero misli da ovaj događaj treba izmaknuti iz političkog konteksta te ga pripisuje Milanovićevim dugovima iz vremena kad je bio konsultant: „Ideja je bila pridobiti Dodika da pristane otvoriti mogućnost Ivanu Čermaku da preko Bosanskog i Slavonskog Broda prodaje plin u BiH. Čini mi se da je bila riječ o privatno-ekonomskom interesu predsjednika, koji se kosi s hrvatskim državnim interesima.“

Gjenero kaže da je Dodik bio kod premijera Plenkovića samo zato što on u tom trenutku nije htio sukob sa Milanovićem. Njihovi uredi, dodaje, u važnim vanjskopolitičkim stvarima djeluju uigrano pa nastavlja: „Plenković se cijeli taj dan ponašao tako da je pokušavao smanjiti štetu koju je predsjednik napravio. Situaciju je definirao tako da se s Dodikom razgovara kao s realnim obnašateljem vlasti u jednom entitetu BiH te da se s njim pokušava riješiti probleme koje povratnici u RS imaju."

Plenković je potom iskoristio, kaže Gjenero, hint koji mu je putem medija poslao Bakir Izetbegović (SDA) rekavši da hrvatski premijer može učiniti nešto za smirivanje odnosa. Pozvao ga je u Zagreb pa je sastanku (28. septembra) priključio Dragana Čovića (HDZ BiH). „Poslao je poruku koja, otprilike, glasi – Sarajevo ti je glavni grad, odnosi se moraju riješiti prvenstveno u FBiH u savezništvu s Bošnjacima. Pa je iniciran razgovor između vrha SDA i vrha HDZ-a BiH, a Hrvatska je u tomu bila samo posrednik“, kaže sugovornik.

Valja reći da je i bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović (SDP) za portal "Slobodna Bosna" kazao da su, bez obzira na problematične protokolarne aspekte, obje posjete bile zamišljene kao dijalog za unapređenje odnosa i da ih, kao takve, treba benevolentno tretirati.

Izborni zakon je ključ

Gjenero napominje da je Izborni zakon BiH (IZ) ključni element odnosa unutar BiH, ali i da je ranije Izetbegović dao neugodnu izjavu u kojoj je zaprijetio da će tehnologija primijenjena u odnosu na Predsjedništvo BiH, gdje su Bošnjaci Hrvatima izabrali predsjednika, ubuduće biti primjenjivana i na drugim nivoima. Dakako, ako Čović ne promijeni svoj pristup. „Upravo je Čoviću u Zagrebu rečeno da ne može računati na hrvatsku pomoć ako ne razgovara s Bošnjacima kao saveznicima", navodi.

Neutemeljenu Dodikovu izjavu nakon sastanka sa Milanovićem, a prema kojoj bi Srbi i Hrvati mogli napustiti BiH, Gjenero smatra štetnom: „To je strašno opasna izjava i nije dobro da se na nju mlako reagiralo iz Zagreba. Trebalo je žešće dati do znanja da Vlada RH s tim nema apsolutno ništa."

Predstavnici stranaka ili predstavnici naroda?

Treba reći i da je naknadni dolazak Izetbegovića i Čovića u Banske dvore zbunio i same novinare koji su ih isprva predstavljali kao predstavnike bošnjačkog i hrvatskog naroda u BiH, a potom kao dopredsjedavajuće Doma naroda Parlamentarne skupštine. „To su predsjednici stranaka i sigurno ne predstavljaju sve građane u BiH. To je redukcionistički i održava nacionalističku politiku“, smatra Šelo-Šabić. 

Da Izborni zakon treba mijenjati, slažu se svi, potcrtava Šelo-Šabić, a u novi će se morati ugraditi i presude Europskog suda za ljudska prava. Tu je, kaže, i pitanje Ustava. „Aneks 4 Mirovnog sporazuma, koji je važeći Ustav BiH, nije nikada ratificiran u parlamentu, a ne postoji ni službeni prijevod. Bosna i Hercegovina će morati mijenjati Ustav, baš kao i sve druge zemlje koje su izrazile želju ulaska u EU. Izmjene moraju pomiriti interese svih strana", kaže Šelo-Šabić.

No, tu su, dodaje, i „ostali" građani pa navodi presude protiv BiH koje kažu da je Ustav diskriminirajući za pripadnike nekonstitutivnih naroda koji ne mogu postići političku ravnopravnost. „Odgovor na te kritike jest da ih je malo. Ali, manjine su uvijek u malom broju i zato za njihovu zaštitu postoje instrumenti i mehanizmi. Nismo u kraljevinama i autokratskim državama, pokušavamo izgraditi društva vladavine prava i ravnopravnosti njenih građana. Kad se raspakira IZ, sve te stvari treba uzeti u obzir", pojašnjava Šelo-Šabić.

Pogled u budućnost

Dok u predizbornim kampanjama za parlamentarne izbore u Srbiji (21. juna) i Hrvatskoj (5. jula) Bosna i Hercegovina ne igra značajniju ulogu, iz perspektive te zemlje, situacija je drugačija. Zapravo, postoje tri perspektive.

Problem Dejtonskog sporazuma je što svodi političku participaciju, kaže ona, na etničku pripadnost i to u vremenu kada se pojedinac definira kroz mnoštvo identiteta: „Moderna društva su pluralna, otvorena i progresivna. Svijet se mijenja. Pričamo o tri naroda i 'ostalima', a što će biti danas-sutra kada dođu neki novi građani? Mislim da je puno bolji put liberalnih zapadnih demokracija, a kojima BiH formalno teži svojom željom ulaska u EU. Na način da je u središtu svega pojedinac s pravima i obvezama te da postoje legalni mehanizmi koji štite i grupna prava. Kada grupna prava idu nauštrb pojedinca, to je negiranje ljudskih prava."

Gjenero kao dobar model za funkcioniranje zemlje tri naroda i dva entiteta navodi Belgiju: „Dosta je problematičan način na koji bošnjačka strana a limine odbija razgovor o tom modelu. Treba naći načina za ozbiljno sjesti za stol, postići dogovor koji štiti obje strane. Činjenica je da Hrvati nemaju alternative u dogovoru s Bošnjacima unutar FBiH."

Što očekivati od hrvatskih političara?

Sudeći prema nastupima predsjednika Milanovića, naša sugovornica smatra da se ne može predviđati hoće li njegovo djelovanje ići u smjeru stabiliziranja situacije u BiH.  „Problem same hrvatske politike prema susjednoj državi jest, osim parcijalnog gledanja na stvar, fokusiranje na famozno Predsjedništvo koje, zapravo, ima vrlo ograničene ingerencije. A postoje vlada, parlament i puno načina za participiranje hrvatskih građana u političkom životu BiH. Hrvatska bi trebala ohrabriti Hrvate da konzumiraju prava i obaveze i da u konačnici dođemo do situacije da ćemo imati političare koji preuzimaju odgovornost, a ne optužuju druge. Općenito, u BiH svi grade poziciju žrtve."

Kada kritizira hrvatsku politiku, Šelo-Šabić navodi da ta politika uvijek nastupa s tezom da je Hrvatska suodgovorna za BiH zbog potpisa na Dejtonskom sporazumu. „Ali, ona je potpisnica samo zato što je bila strana u sukobu, a ne benevolentni promatrač. Druga stvar, to što je hrvatska stavila u svoj Ustav, ne obvezuje niti jednu drugu državu. Treće, briga o Hrvatima van Hrvatske može se provoditi na puno načina.“

„Hrvatska ne želi komadati BiH"

Analitičar Gjenero komentira reakcije iz Sarajeva na način da hrvatska Vlada, zapravo, nema nikakve imperijalističke stavove niti ideju o agresiji bilo kojim sredstvima. „Ne postoji čak ni ideja nametanja rješenja za IZ. Postoji samo uvjerenje da s modelom po kojem BiH nije konsolidacijski organizirana, po kojem Hrvati nemaju jednaka prava kao Bošnjaci i Srbi birati svoju elitu, da takva država nije održiva. Milanovića retorika da Hrvati neće biti manjina u BiH je potpuno nepotrebna, jer zaoštrava konflikt, a ne otvaraju se razgovori."

No, mogu li oni zaista postati manjina u političkom smislu? „U zadnjem popisu ih je nešto više od 15 posto. U usporedbi s popisom iz 1991. godine, nije to drastična promjena u apsolutnim iznosima, jer svih je manje. Bila bi najgora varijanta da se u političkim promjenama reduciraju na manjinu. Zato mi se i čini da je puno bolje, iz pozicije progresivne hrvatske ideje, zagovaranje jedne napredne demokratske politike koja daje punu ravnopravnost svima, a ne redukcionističko svođenje Hrvata na mali komadić BiH“, navodi Šelo-Šabić pa zaključuje:

„Kada bi politika dominantnog etničkog sastava bila recept za uspjeh, Zapadnohercegovački kanton bi bio super uspješan, bogat, plaće bi bile visoke i bio bi eldorado. Isto tako u Sarajevu nitko ne smeta Bošnjacima da imaju fantastičan javni prijevoz, a nemaju ga. Da je to recept, dijelovi RS-a ne bi bili na ekonomski nižoj razini od komplicirane i skupe FBiH. Dodatno dijeljenje je potpuno promašeno."

(DW)