Odavno na političkoj sceni Bosne i Hercegovine stvari nisu bile tako očite a da se o onome što je očito manje u javnosti govorilo. S obzirom na intenzitet napada na državne institucije koje ne stoje pod kontrolom HDZ-a i SNSD-a, zanimljiv je raspored snaga i igrača na bosanskohercegovačkoj političkoj pozornici.

Dok koalicija HDZ i SNSD svim silama pokušava vratiti kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom, dok pokušava pod svoju kontrolu staviti Sud Bosne i Hercegovine te dovesti u pitanje cjelokupan izborni proces kao takav, dok po Zagrebu i Beogradu HDZ i SNSD otvoreno izrađuju planove za rušenje države i njenih institucija, sarajevski opozicioni politički krugovi, koje predvodi Elmedin Konaković, i medijske strukture koje im stoje na usluzi, manijakalno se bave rušenjem Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, koji su saveznici iz nužde, jer ih napadaju iste strukture iz Sarajeva, a uz blagoslov i simpatije Zagreba i Beograda, Mostara i Banje Luke.

Tako nova zvijezda Čovićevih medijskih trubadura Elmedin Konaković u nedavnom intervjuu za jednu TV kuću kaže da je Čoviću i Dodiku, radi postizanja kompromisnih rješenja, potreban novi bošnjački partner, pri tome, očito, aludirajući neskromno na samog sebe. Šta, dakle, time poručuje Konaković? Poručuje da se Čović i Dodik ne trebaju dirati, da su oni i njihova politika unaprijed određena konstanta i za budućnost, samo se politička rotacija treba izvesti na probosanskoj političkoj strani. To je svojevrsna ponuda koaliciji HDZ i SNSD: Konaković poručuje da je on spreman na dogovor, a dogovor oko onoga na čemu insistiraju Čović i Dodik, podržani Zagrebom i Beogradom, u ovom trenutku nije ništa drugo nego etnička podjela Federacije BiH i stvaranje zasebnog, hrvatskog entiteta po uzoru na Republiku Srpsku.

Mostarski portal HMS, pod kontrolom Dragana Čovića, otvoreno je prije nekoliko dana sugerirao Konakoviću da se prestane odupirati ulasku Radončićevog SBB-a u koaliciju i da zajedničkim snagama sruše ne samo Vladu Sarajevskog kantona, nego i vlade Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona, a potom i Vladu Federacije BiH. Čović, očito, vjeruje da bi s novim pregovaračima mogao dobiti ono što ne može dobiti s Izetbegovićem i Komšićem.

U tom kontekstu treba posmatrati bjesomučne napade na “nelegitimnog” Komšića, koji u talasima dolaze iz Zagreba i Beograda, HDZ-a i SNSD-a, Konakovića i njegove "četvorke". Sve te napade dodatno začinjavaju “objektivni” mediji, dok se povremeno u procesiju bolesne mržnje prema Komšiću uključuje i politički penzioner Lagumdžija, koji ovih dana, kojeg li čuda, baš poput Dodika i Čovića, Konakovića i Radončića, negira izborni legitimitet Komšića.

I Izetbegoviću i Komšiću se zasigurno može naći na desetine mana, ali oni u cijeloj priči nisu uopće bitni kao ličnosti nego tek kao predstavnici politike koja je, nakon dužeg niza godina, krenula u proces oslobađanja državnih institucija od onih koji kao krajnju namjeru imaju njeno rušenje, podjelu i nestanak. 

Hrvali su se Dodik i Čović s Tihićem, Silajdžićem, Lagumdžijom - hrvali i othrvali. Dvojac Dodik - Čović je opstao, a svi navedeni postali su na ovaj ili onaj način politička prošlost. Sada se kao legitimno pitanje postavlja sljedeće: je li nam potrebna nova rotacija na probosanskoj političkoj sceni, kako to sugerira samokandidirani Konaković, a da s druge strane i nakon petnaest godina ostanu i opstanu Dodik i Čović?

Ako se sud donosi, primjera radi, po osnovu deblokade NATO puta BiH, oslobađanja CIK-a, nepristajanja na etničku diskriminaciju u izbornom zakonodavstvu, onda i nije potrebna, a ako se sud donosi po tome kako radi neki kantonalni ministar, onda možda i jeste potrebna, samo je to bezuman sud. Stvar je u tome što se radi o igranju s vatrom i kockanju s državom.

(A.M.)