PROFESOR MARKO VUČETIĆ, OTVORENO: Hrvatska je država fundamentalista, mase i sadizma…

Fundamentalisti nisu tolerantni, oni ne rješavaju sukobe, nego ih potiču, a u sukobima žele u potpunosti uništiti neprijatelja, i to na metafizičkoj razini. Oni žele da nestane njihov neprijatelj i njegov trag u svijetu.

  • Regija

  • 18. Okt. 2020  

  • 1

Piše: MARKO VUČETIĆ

Fundamentalisti ne pripadaju stvarnosti, oni ne razumiju realni svijet, njihov svijet je svijet ogorčenog privida u kojemu su oni pravednici i čuvari povijesne istine.

Ovotjedno ranjavanje policijskog službenika u Zagrebu, kao i samoubojstvo nasilnika, primjer je načina na koji nacionalno-historijski fundamentalisti vide realnost, ali i kako vide neprijatelje njihovog navodno svetog i ugroženog svijeta.

Fundamentalisti nemaju ime, jer ime pripada autentičnoj egzistenciji ili pojedincu koji u životu postavlja vlastite ciljeve i te ciljeve, snagom vlastite volje, neprestano afirmira.

Autentična egzistencija je uvijek pojedinačna, ona ne pripada masi, osobito ne masi koja se, potpuno neopravdano, naziva obitelj.

Obitelj koja ne cijeni individualitet, koja nije u funkciji svakog pojedinačnog člana obitelji, nije obitelj jer se u njoj ne distribuira ljubav i podrška, nego nalog, zapovijed i zahtjev koji se mora izvršiti.

Ljubav je na djelu kada nekoga hoćeš i radiš u njegovu korist, iako ti on objektivno ne treba, ali ga želiš.

Taj drugi isto, ako voli, tebe želi i radi u tvoju korist i korist tvoga dobra, iako mu objektivno ne trebaš.

Bez uzajamnosti brige i dobra, nema ljubavi, nego je riječ o patologiji koja se predstavlja kao ljubav, samo zato što je ubila pravu ljubav i sadizmom uzurpirala njezino mjesto.

Fundamentalisti nisu osjetili ljubav i nisu u stanju ljubiti druge.

Hrvatska je država fundamentalista, mase i sadizma. U njoj vrijedi zakon žrtvenog mehanizma, sjećanje na nasilje i spremnost da se nasilnim metodama eliminira neprijatelj.

Da nismo država fundamentalista, mase i sadizma, ne bismo svjedočili tolikoj javnoj dobrohotnosti prema nasilnicima, neovisno jesu li ti nasilnici krenuli u pohod razračunavanja s lokalnim dilerima ili policijskim službenicima.

Žrtveni mehanizam, a on je uvijek na djelu u primitivnim društvima, formira zajednicu i drži je na okupu. Za primitivnu zajednicu ne postoji svetiji čin od čina prolijevanja krvi.

Onaj tko je žrtvovan, u interpretacijama fundamentalista, postaje žrtvenim jarcem i biva uzdignut na razinu idola ili božanstva bez kojih primitivne zajednice ne mogu opstati.

Primitivne zajednice ne zanimaju nikakve etičke kategorije, a samim time ni obveze koje slijede iz moralne norme, one same nešto proglašavaju dobrim i zlim.

Žrtvenim mehanizmom tumači se i ranjavanje policajca, kao i samoubojstvo počinitelja ovog zločina. No ovaj žrtveni mehanizam nije jednostran.

On ne pripada samo fundamentalistima koji veličaju nasilnika jer se on, u njihovim sadističkim interpretacijama, obračunava s državom koja nije stvorena po njihovoj mjeri.

Oni koji nasiljem nešto rješavaju, oni koji smatraju da se država formira nasiljem, ne pripadaju državi nego primitivnoj masi.

Masa se ne sastoji od pojedinaca koji misle, nego od onih koji prihvaćaju neosobno mišljenje.

Masa se ne sastoji od pojedinaca koji osjećaju, planiraju, istražuju, postavljaju ciljeve, otvoreno prihvaćaju drugoga i raduju se različitosti.

Masa nikada ne počiva na pluralnosti, nego na sadističkoj istosti nasilja.

Prvo nasilje koje masa čini je nasilje nad vlastitim pripadnicima. Pripadnici mase pristaju da ih masa dokine u njima samima. Svaki pripadnik mase dokinut je u sebi samome, on u sebi nosi vlastitu negaciju.

Nasilnik u Zagrebu dokinut je u sebi samome, zato je u njegovu nutrinu, kao bitan sadržaj, pohranjena fundamentalistička vizija povijesti koja je postala poviješću njegove duše.

Zato je razvio lažna sjećanja na Jugoslaviju i Antu Pavelića, zato je pohodio tzv. sveta mjesta, uvijek obilježena krvnim žrtvama i stradanjima, kao da je na tim mjestima on nastao. Zato je naoružan hodao svijetom i druge gledao preko nišana.

Na tim mjestima on nije nastao, to nisu bila njegova mjesta. Na tim mjestima je on nestajao, na tim mjestima je svaki put dodatno bio negiran u sebi, kako bi mogao, u nestalom sebi, stvoriti mjesto za sadističke sadržaje fundamentalizma koji ga pretvara u nebitnog pripadnika mase.

Obitelj koja nije otvorena prema uspjehu i dobru vlastitih članova, obitelj koja ne pamti povijest dobra svakog člana obitelji i nije se u stanju veseliti originalnosti i autentičnosti života koji se razvija u pojedinačnoj egzistenciji baš svakog člana te obitelji, nije obitelj nego emocionalni zatvor.

Emocionalni zatvor je, zapravo, centar za regrutaciju novih pripadnika mase.

Ove sadističke centre vrlo je lako prepoznati. U njima se pronađe neka fotografija Ante Pavelića uz obvezno naoružanje. Naoružana obitelj koja je usmjerena prema afirmaciji Ante Pavelića ili bilo kojeg drugog zločinca, mjesto je oduzimanja autentičnog života, prvenstveno autentičnog života djeteta koje nastaje i raste na takvom mjestu.

Nema strašnijeg života od prividnog života u kojemu je netko drugi bitniji od tebe.

To nije ljubav, to je sadizam.

Nasilnici su, to neprestano ponavljam, prazna mjesta. Na tim mjestima se trebala razviti ljudskost, ali ljudskosti tu nema.

Svi oni koji veličaju nasilnika, veličaju ga zbog nasilja koje povezuje nasilnika i njegove simpatizere. Nema fundamentalizma bez nasilja, ali ni bez nasilnika.

No žrtveni mehanizam nije samo na snazi u fundamentalizmom uništenim obiteljima koje djeluju kao centri za novačenje novih pripadnika uvijek iste i besmislene mase. Žrtveni mehanizam je na djelu i u državi koja nije u stanju djelovati putem institucija i snagom zakona.

Hrvatski političari su ljubitelji žrtvenog mehanizma, oni su žrtvovali sve institucije, oni su žrtvovali državu kako bi se, kao strvinari, hranili lešinom nečega što je, da nije njih, moglo biti živo.

Ironija je da se takvi političari žele zaštititi od onih koji im omogućavaju život.

Ne postoji razlika između nasilnika koji je pucao na policajca i političara koji su pucali u državu.

Da država funkcionira, nasilnik ne bio nasilnik, a naši političari ne bi bili političari. Nasilnik na policajca je samo pobjegli alter ego hrvatskog političara.

Političari izlažu živote drugih, a nasilnici te iste izložene živote građana podvrgavaju politikama brutalnog nasilja.

Političari vrše nasilje nad institucijama kako bi nasilnici vršili nasilje nad građanima.

Nasilje nad institucijama je sustavno nasilje nad građanima. Zato su političari najperfidniji i najopasniji nasilnici. Oni nisu birani da uništavaju institucije, jer se uništavanjem institucija sustavno uništava život građana, kao i život države.

Političari su birani da štiteći život građana ujedno štite i državu. Kada to ne čine, političari prestaju biti političari i postaju nasilnici, najperfidniji i najsustavniji nasilnici.

(Prenosimo s portala Autograf)

loading...

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...