U Hrvatskoj decenijama traju akcije dobrovoljne predaje ilegalnog oružja. Uprkos tomu što su tako prikupljene količine naoružanja impresivne, čini se da je to tek kap u moru.

Nakon nedavnog napada na Banske dvore, u Hrvatskoj se aktuelizirala priča o ilegalnom oružju koje brojni građani još od završetka Domovinskog rata drže po ambarima, podrumima, tavanima ili sjenicima. Naime, 22-godišnji napadač koji je teško ranio policajca koji je čuvao Vladu RH, a potom ubio i sebe, potjecao je iz braniteljske porodice. Policija je, pretresajući kuću i objekte u vlasništvu njegovog oca, pronašla nekoliko komada vatrenog oružja i veću količinu streljiva, piše DW.

Da problem nije tek izolirani slučaj, pokazao je i pretres kuće branitelja starog 63 godine, koji je izjavljivao kako je napadač na Banske dvore posao ubistva premijera Andreja Plenkovića trebao prepustiti njemu. I kod njega su policajci pronašli, službeno je objavljeno, više komada vatrenog oružja, streljiva i eksplozivnih tvari.

- Istraživanja pokazuju da Hrvatska ima jedan komad ilegalnog oružja po glavi stanovnika, a brojke su izuzetno visoke za cijelu regiju – rekao je za "Deutsche Welle" vojni analitičar Igor Tabak.

On od državno organiziranih akcija dobrovoljne predaje oružja nema pretjeranih očekivanja.

Jednu od takvih akcija policija provodi od 2007. godine pod parolom “Manje oružja, manje tragedija”. Princip je da građani mogu dobrovoljno, bez ikakvih kazni, predati nelegalno oružje i minsko-eksplozivna sredstva. Pri tome policija čuva anonimnost onih koji su do tada u kućama držali kalašnjikove, tromblone, bombe i pištolje.

Tu je mogućnost iskoristila i jedna Zagrepčanka. „Nakon smrti oca, u vikendici u Zagori našla sam njegovu pušku. Nisam znala što učiniti s tim. Nazvala sam policiju i rekla da ću im donijeti tu pušku. Rekli su mi da ne bi bilo zgodno da selom hodam s puškom i da će oni doći po nju”, opisala nam je svoje pozitivno iskustvo.

Bizarne situacije

Izvještaji o dobrovoljno predanom naoružanju često su na rubu bizarnosti. Tako se pamti žena iz Brinja koja je 2019. godine predala puškomitraljez sa značajnom količinom streljiva. Iste je godine jedna Sisčanka lokalnoj policiji predala dvije male avionske kasetne bombe, desetak granata, šest minobacačkih mina, 11 topničkih granata, tromblonske mine, pa čak i protupješačku minu. Vjerovatno potaknuta medijskim izvještajima o napadu ilegalnim oružjem na Banske dvore, jedna je Zadranka prošle sedmice predala policiji bombu.

- Imala sam i ja bombu u ratu. Za svaki slučaj, da me živu ne uhvate neprijatelji ako probiju liniju obrane. Nakon rata sam je sakrila u odbačeni namještaj. Kasnije se na njoj gnijezdila i raskvocala kokoš. Bojala sam se da će je netko od mlađih naći i nastradati pa sam je se sigurno riješila – priča nam svoju anegdotu jedna Ličanka.

Policija smatra da je uspješna

Od septembra 2007. godine do septembra 2020. godine policiji su predana 343.492 komada vatrenog oružja, od toga 5.227 komada automatskog oružja. Broj komada streljiva prelazi pet i pol miliona, a masa dobrovoljno predanog eksploziva veća je od pet tona, pokazuju službeni podaci. Program „Manje oružja, manje tragedija” policija je pokrenula u saradnji sa Programom Ujedinjenih naroda za razvoj, a često se čuje kako je to „najučinkovitija kampanja u prikupljanju oružja u historiji UN-a”.

Tabak to komentira riječima: “Posljednjih godina nije se ništa promijenilo. Politika povrata ne radi i više je pro forma. Ljudi predaju ili pokvareno ili potrošeno oružje. Ono ispravno i dalje drže kod sebe. Koliko su te akcije uspješne, vidjelo se 12. listopada.”

Trofej ili potencijalna opasnost?

I zaista, ne žele se svi riješiti oružja. Osjetljiva je to tema o kojoj malo ko želi razgovarati, ali oni koji žele reći riječ ili dvije, napominju da su ga pospremili na sigurno, tamo gdje ga niko ne može naći. Neki od njih su, kažu, naoružanje u prvim danima rata kupovali od švercera vlastitim novcem. Naime, na tržištu nije bilo legalnog oružja, a sve vojno naoružanje držala je Jugoslavenska narodna armija. Naravno, do trenutka pada kasarni.

- Mi smo držali straže s lovačkim puškama, a oni su imali od kalaša do tenkova - govori bivši ratnik koji je svoje naoružanje ipak vratio. „Teško je to, kupio sam na crno pušku od novca koji sam posudio od oca. Puška ti je u ratu sve, a i kasnije. Kao da se rastaneš od dijela sebe. Dugo sam razmišljao o tome, držao sam je kao trofej, ali sam je na kraju predao prvenstveno zbog djece", govori.

Za razliku od njega, brojni bivši ratnici nisu uspjeli izgraditi druge identitete u slobodi i puška ih vezuje uz najvažnije, najsmislenije i najintenzivnije razdoblje njihovog života. Neki od njih, sasvim javno, na društvenim mrežama pišu kako oružje valja čuvati za slučaj nekog novog rata.

“Predaj ilegalno oružje i riješi se brige”

Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a Zadarske županije Jere Zurak potvrđuje nam da su neki branitelji zaista zadržali naoružanje kao trofej i pri tome su ga onesposobili. Članove svog udruženja, kaže, upozorava da nije dobro držati oružje kod kuće: “Kažem im da to nije dobro držati u kući, da bi trebali to vratiti, da će tako imati manje briga i trezveniju glavu. Nikad ne znaš kad će ti unuče kopati po stvarima i naći pušku ili bombu.”

U razgovoru sa saborcima, kaže Zurak, doznaje i da je nekim braniteljima neugodno pozvati policiju koja po oružje dolazi službenim vozilima. “Kažu da se onda susjedi vesele, gledaju što policija traži u tuđem dvorištu. Nije da se oni boje, nego ta situacija izgleda neugodno.”

Vlada traži nove modele

Napad na Banske dvore u Hrvatskoj je otvorio temu radikalizacije društva, posebno mladih, koja je posebno opasna u kombinaciji s lako dostupnim oružjem koje je nemoguće pratiti. Zbog toga se počelo razmišljati i o drugim modelima motiviranja građana na vraćanje ilegalnog oružja.

Novinari su tako vladajuće pitali postoji li mogućnost da se građani novčano motiviraju kroz takozvani otkup oružja. Budžetska sredstva za to trenutno ne postoje, ali ne znači da ih neće biti. “Ja sam spreman, već smo na tu temu interno imali razgovore, i ne samo na tu nego i o pitanju sigurnosti hrvatskih institucija i građana”, kazao je ministar finansija Zdravko Marić.

Zato Zurak svojim saborcima poručuje da oružje koje žele predati, donesu k njemu. “Ja ću ga predati policiji. Ostat će anonimni, neću kazati tko je donio te puške ili bombe. Najgore je takve stvari baciti u prirodu ili smeće. Ne daj, Bože, da nekoga tko radi bagerom na smeću, takvo nešto digne u zrak”, dodaje.