OBJAVLJENI SENZACIONALNI DNEVNICI KARDINALA KUHARIĆA KOJI SE BORIO PROTIV PODJELE BiH: Evo šta je Tuđman uoči rata u BiH tražio od Vinka Puljića i Franje Komarice, Jadranko Prlić je imao pakleni plan...

U januaru 1995., kardinali Kuharić i Puljić susreli su se s reisu-l-ulemom Mustafom Cerićem, kojem su zamjerili što neke jedinice Armije RBiH nose muslimanska imena. Kuharić je kazao kako on ne bi dopustio da hrvatske jedinice nose katoličke nazive. Nakon što mu se Kuharić požalio da se “priča o nakani stvaranja islamske države u BiH”, Cerić je odgovorio da to nije tačno te da Bošnjaci samo žele živjeti slobodno.

  • Politika

  • 21. Okt. 2020  22. Okt. 2020

  • 7

Nakon što je državni vrh primio u Zagrebu Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i šefa Republike Srpske, koji ne krije namjeru da tu tvorevinu nastalu na zločinu kad tad osamostali i pripoji Srbiji, u dijelu zemalja članica EU, ponovo su se pojavile sumnje u prave motive i ciljeve hrvatske službene politike spram BiH.

Nepovjerenje prema hrvatskoj politici u BiH, i kad se s pravom traži ravnopravan tretman Hrvata, posljedica je politike koju je pokojni predsjednik Franjo Tuđman vodio prema susjednoj državi. Početkom devedesetih godina Tuđman nije krio želju za podjelom BiH i dogovornim mijenjanjem granica te države čemu se žestoko protivila cijela međunarodna zajednica.

Sumnje u prave namjere Zagreba pobuđuje i tijesna saradnja Dragana Čovića, šefa HDZ-a BiH s Miloradom Dodikom, bez obzira na to što je na teritoriju Republike Srpske došlo do najgoreg terora, ubijanja i protjerivanja Hrvata, rušenja i paljenja njihovih kuća te vjerskih objekata.

NOVA KNJIGA OTKRIVA KUHARIĆEV STAV O PODJELI BIH

U kontekstu tih najnovijih zbivanja, zanimljiva su otkrića do kojih je došao povjesničar Miroslav Akmadža u svojoj novoj knjizi Franjo Kuharić Kardinal i vlast. Knjigu će uskoro objaviti izdavačka kuća Profil, a temelji se, među ostalim, na dnevnicima kardinala Franje Kuharića. Iz tih zapisa vidljivo je da se kardinal Kuharić od prvog dana žestoko protivio podjeli BiH o kojoj je govorio Franjo Tuđman.

altNova knjiga izlazi u izdanju Profila

Kuharić je smatrao “kako je riječ o pogrešnoj politici,” upozoravajući kako će sukob između Hrvata i muslimana koristiti samo srpskom lideru Slobodana Miloševiću. Kardinal je također isticao kako međunarodna zajednica neće prihvatiti promjenu granica BiH jer bi to izazvalo lančanu reakciju na svim međurepubličkim granicama država nastalih raspadom Jugoslavije. Stoga je Kuharić, za razliku od predsjednika Tuđmana, čvrsto podržavao BiH kao neovisnu, jedinstvenu i suverenu državu.

ŠTO PIŠE KARDINAL U SVOJIM DNEVNICIMA?

U svibnju 1991., Kuharić je zapisao u dnevnik da ga je fra Gabrijel Jurišić obavijestio kako mu je Tuđmanov savjetnik Josip Šentija, priznao da je sa skupinom srbijanskih eksperata pregovarao o podjeli BiH. Ti su razgovori prekinuti kada se pokazalo da Miloševićevi izaslanici imaju teritorijalne pretenzije i prema teritorijima u Hrvatskoj. Nakon toga su Josip Šentija i Dušan Bilandžić, dvojica od četveročlane hrvatske skupine, dali ostavke.

Kuharić je u dnevniku zapisao kako su mu se na tu situaciju požalili banjolučki biskup Franjo Komarica s nekoliko biskupa, o čemu je obavijestio predsjednika Sabora Žarka Domljana. Međutim predsjednik Tuđman na sastanku s visokim hrvatskim dužnosnicima 8. lipnja 1991., istakao je kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH, ukazao je na apsurdnost hrvatskih granica koje onemogućavaju djelotvornu upravnu i prometnu povezanost, ali i obranu zemlje. Zaključio je kako je BiH “nastala kao povijesni apsurd iz osmanskoga razdoblja” te da je rješenje u “razgraničenju” BiH.

TUĐMAN ZA IZMJENE GRANICA

Na sastanku s Miloševićem i Alijom Izetbegovićem u rujnu 1991. Tuđman je kazao da on podupire cjelovitu BiH s tri konstitutivne jedinice, a ako to ne prođe onda je jedino rješenje podjela BiH između Srbije i Hrvatske, s muslimanskom državicom u sredini. Nakon sastanka Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa 29. listopada 1991. s Franjom Tuđmanom kardinal je zapisao da je predsjednik rekao “kako je podjela BiH činjenica na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja vlada je nemoćna.”

Ako bi došlo do takvoga raspleta u BiH tada je Tuđmanu bila prihvatljiva granica nekadašnje Banovine Hrvatske. Biskupi na čelu s Kuharićem pokušali su uvjeriti Tuđmana da međunarodna zajednica neće dopustiti promjene granica, no on im je odgovorio kako se one doduše ne mogu mijenjati silom, ali mogu ako se sve strane tako dogovore. Kuharić je međutim ostao pri stajalištu da bi Hrvatskoj bilo puno lakše sa slobodnom i cjelovitom BiH, nego s podijeljenom.

OSNIVANJE HERCEG-BOSNE

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je u studenome 1991. kao “politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina” te je dala legitimitet Tuđmanu da zastupa njezine interese kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih pregovora oko utvrđivanja “konačnih granica” Hrvatske. Čime se jasno dato do znanja da se želi pregovarati o podjeli BiH između Zagreba i Beograda.

Doktor Miroslav Akmadža u svojoj knjizi podsjeća kako je Tuđman je na sastanku s čelnicima HDZ-a BiH u prosincu 1991. kazao “kako ne postoji perspektiva suvereniteta BiH jer to ne prihvaćaju Srbi, koji na svojoj strani imaju JNA”. Ponovio je tezu kako se rat može izbjeći samo ako se postigne dogovor o promjeni granica. Upozorio je da bi opstanak BiH stavio tamošnje Hrvate u nepovoljan odnos pred muslimanskom demografskom ekspanzijom.

HERCEGOVCI VRŠILI PRITISAK KAKO BI SE ZEMLJA PODIJELILA

U svom dnevniku Kuharić je zapisao kako je na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica 16. siječnja 1992. Tuđman biskupima iz BiH, Vinku PuljićuPavao Žaniću i Franji Komarici, u njegovu prisustvu, ponovio da bi podjela BiH mogla biti nužna kako bi se izbjegao rat. Rekao je, što je do sada bilo nepoznato, da Hercegovci neće prihvatiti niti jedno drugo rješenje osim da budu u sastavu Hrvatske. Ako se to ne dogodi, Tuđman je upozorio da bi Hercegovci mogli “postati teroristi” u BiH i Hrvatskoj.

Na temelju toga Kuharić je zaključio kako pritisak za podjelu BiH čine Hercegovci, što bi značilo, zapisao je, da bi većina bosansko-hercegovačkih Hrvata ostala u Velikoj Srbiji. Zbog toga je Kuharić ustvrdio kako je za Hrvatsku “bolja samostalna BiH nego uvijek nesigurna i nemirna granica s Velikom Srbijom.”

 altKardinal Kuharić u mlađim danima / Foto: Glas koncila

KUHARIĆEV ČVRST STAV I TUĐMANOVE PROMJENE

Zbog toga je u veljači 1992. pozvao savjetnika predsjednika Tuđmana Anđelka Mijatovića kako bi mu prenio stajalište apostolskog pronuncija mons. Gabriela Montalva da se BiH ne smije dijeliti te da tu ideju podupiru i brojni strani veleposlanici. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, zapisao je Kuharić, požalio mu se u veljači 1992. da politiku HDZ-a u BiH diktira Zagreb. Ministar vanjskih poslova SR Njemačke Hans – Dietrich Genscher ponovio je kardinalu Kuhariću da se granice ne mogu mijenjati.

Doktor Akmadža u knjizi zaključuje “kako je glede budućnosti BiH postojala razlika u stavovima kardinala Kuharića, koji su bili načelne naravi, i predsjednika Tuđmana, koji je na to pitanje, bez obzira na svoja načela, morao gledati i s pozicije realističkih političkih i geostrateških interesa. Kardinal Kuharić u svom je stavu ostao načelan do kraja rata, a predsjednik Tuđman svoj je stav mijenjao ovisno o stanju na terenu i prijedlozima i pritiscima međunarodne zajednice.”

POČETAK RATA U BIH, PA POZIV NA PRESTANAK NASILJA

Nakon što su Srbi započeli rat u BiH kardinal Kuharić je upozorio kako je njihov cilj posve uništiti Katoličku crkvu u BiH, a to je ilustrirao primjerom Banjolučke biskupije iz koje se nesrpsko stanovništvo sustavno protjerivalo, kuće su im bile spaljivane, a crkve i vjerski hramovi rušeni i devastirani. Kardinal Kuharić zapisao je kako su Srbi u BiH zaigrali “krvavi ples, nahuškani od svojih političara i fanatika, ali taj bi ples mogao za njih biti tragičan jer takvo nasilje mora se okrenuti protiv nasilnika.”

Nakon što je Hrvatska 7. travnja 1992. priznala BiH kao suverenu zajednicu triju konstitutivnih naroda, Kuharić je predložio nadbiskupu Puljiću da javno pozove na prestanak nasilja i apelira na branitelje da ne čine ništa što bi izazvalo katastrofu i “kosilo nevine žrtve”. Nakon razgovora s Tuđmanom u siječnju 1994. biskupi Komarica i Perić obavijestili su Kuharića kako im je hrvatski predsjednik predbacio što ne podupiru njegove prijedloge za rješavanje stanja u BiH.

Zbog toga je Kuharić u dnevničkim zapisima “kritizirao Tuđmana što podliježe hercegovačkoj politici, koju zanima samo pripajanje Hercegovine Hrvatskoj, ne vodeći računa o Hrvatima u Bosni, zbog čega su bosanski biskupi kritični.”

HERCEGOVINA KAO HRVATSKA PROVINCIJA

Kad je Mate Boban, prvi predsjednik Herceg-Bosne, najavio da će se povući ako to zatraži njegov zapovjednik Tuđman, Kuharić je to ocijenio namjernim prebacivanje krivnje na Tuđmana za sve što nije bilo dobro rađeno s hrvatske strane u BiH, pa i za zločine. Također, da je Boban time pred međunarodnom javnošću prikazao Hercegovinu kao provinciju države Hrvatske, što je, zaključio je kardinal, protiv hrvatskih interesa.

Hrvatski veleposlanik u BiH Zdravko Sančević u siječnju 1994. kazao je Kuhariću kako Tuđman želi poslati Bobana u Australiju, ali da nije dobio vizu. Na to je Kuharić zapisao u dnevniku “kako će Boban teško dobiti vizu za neku državu.” Sančević je također prenio nezadovoljstvo predsjednika Tuđmana apelom za mir Ivana Pavla II. od 23. siječnja, koju je on protumačio i kao optužbu za hrvatski nacionalizam.

ZBOG RAZLIKE U POGLEDIMA KUHARIĆ I TUĐMAN IZGUBILI BLISKOST

Nakon što je u veljači 1994. Vijeće sigurnosti UN-a osudilo Hrvatsku i zatražilo povlačenje postrojbi Hrvatske vojske iz BiH, kardinal Kuharić u svom je dnevniku zapisao: “Ekstremna hrvatska politika dovela je do uništenja Hrvata u Bosni, jer je bila kratkovidna. Dovodi i Hrvatsku u katastrofu ako dobije sankcije. Hrvatska država u Hercegovini je imitacija Srpske republike u Bosni. Zato su nas izjednačili. S tom će državom izjednačiti i “Krajinu” u Hrvatskoj. To ozbiljno prijeti u ovom sveopćem neraspoloženju prema Hrvatskoj.

Ali vladajuća stranka i g. predsjednik Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebao bi se osloboditi onih neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?” Tolika razlika u pogledima na BiH zasigurno je jedan od razloga zašto između kardinala Kuharića i predsjednika Tuđmana, kako je ocijenio povjesničar Miroslav Akmadža, “nije bilo velike bliskosti. Zbližili su se tek pred Tuđmanovu smrt. Kuharić i Tuđman uzajamno su se uvažavali, ali nije bilo bliskosti. Kuharić je cijenio Tuđmana, ali ga je i kritizirao,” zaključio je Akmadža.

PRIZNANJE ZLOČINA KOJI SU SE MOGLI SPRIJEČITI

Članovi Predsjedništva Herceg-Bosne, predvođeni Jadrankom Prlićem, predsjednikom Vlade Herceg-Bosne, uvjeravali su u veljači 1994. kardinala Kuharića da zastupaju jedinstvenu BiH, ali organiziranu kao uniju triju republika. Priznali su da su s hrvatske strane učinjeni pojedinačni zločini, ali su muslimane držali odgovornima za rat. Tražili su potporu Crkve, ali ih je Kuharić uputio na biskupe u BiH, uz napomenu “kako je crkveno stajalište sloboda za sve i poštovanje ljudskih prava svake osobe, a svakoj prognanoj osobi treba omogućiti siguran povratak u sve dijelove BiH.”

U svom je dnevniku na Uskrs 24. travnja 1994. kardinal zapisao: “Kad se bude pravila bilanca svih tih zločina i šteta nanesenih ljudima i narodima, hoće li pred tim planinama zla zadrhtati savjest Europe? Ujedinjenih naroda? Moćnika ovoga svijeta? Mogli su spriječiti potoke suza i rijeke krvi! Mogli su, ali su bili skloni više nego očito napadačima. Ne postoje samo pasivni sukrivci u zlu nego i aktivni! Takvih je u ovom ratu bilo priličan broj: obavještajnih, materijalnih, vojnih, političkih! Neka se svima Bog smiluje! Neka im se smiluje i zbog sablazni!”

SASTANAK SA SILAJDŽIĆEM I PULJIĆEVO IMENOVANJE

Katolički biskupi Hrvatske i BiH upozorili su 1994. na Saboru HBK u Zagrebu domaću i svjetsku crkvenu i političku javnost na sve dramatičniji položaj vjernika katolika na područjima Hrvatske i BiH koji su bili pod srpskim nadzorom. Posebice su istaknuli da katoličke biskupije na području BiH trpe najveća stradanja.

Upozorili su da će, ako se nasilje na tim područjima odmah ne zaustavi, biti “uništene biskupije koje imaju svoju tisućljetnu povijest u Bosni i Hercegovini” te da će se slično dogoditi i u dijelovima biskupija na području Hrvatske. U dnevniku kardinal Kuharić piše kako je u srpnju 1994. primio predsjednika vlade BiH Harisa Silajdžića koji je za hrvatsko-bošnjački sukob okrivio ekstremne hercegovačke Hrvate, ali je pohvalio Katoličku crkvu zbog zastupanja ispravnih načela o BiH.

Kuharić je također u svom dnevniku 30. listopada 1994. zabilježio kako ga imenovanje biskupa Puljića kardinalom jako obradovalo, da je ono zasluženo te da je ujedno poruka pape da se BiH ne smije dijeliti. Kuharić je zaključio kako se idejama o podjeli BiH valja odlučno oduprijeti, premda su je podupirali svjetski i europski moćnici.

SASTANAK S MUSATFOM CERIĆEM 1995.

U januaru 1995. kardinali Kuharić i Puljić susreli su se s reis-ul-ulemom Mustafom Cerićem kojemu su zamjerili što neke jedinice Armije BiH nose muslimanska imena. Kuharić je kazao kako on ne bi dopustio da hrvatske jedinice nose katoličke nazive. Nakon što mu se Kuharić požalio da se “priča o nakani stvaranja islamske države u BiH,” Cerić je odgovorio da to nije točno te da Bošnjaci samo žele živjeti slobodno.

Kuharić je ponovio kako se Katolička crkva zalaže za jedinstvenu i nedjeljivu BiH, a to je stajalište podržao Vatikan formiranjem Biskupske konferencije BiH. Kuharić je predložio Ceriću da sva međuvjerska pitanja rješava s biskupima u BiH, no on mu je odgovorio “kako se sudbina BiH, što se tiče odnosa Hrvata i Bošnjaka, odlučuje u Zagrebu.”

ŽALBA CLINTONU NAKON UBOJSTAVA I PROTJERIVANJA 1995.

Nakon vojno redarstvene operacija “Bljesak” u kojoj su hrvatske snage početkom svibnja 1995. oslobodile zapadnu Slavoniju, došlo je do jačanja terora Srba nad Hrvatima, posebno u Banjoj Luci i Bosanskoj krajini. U župnom dvoru u Banja Luci ubijeni su župnik Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić, čija su tijela potom spaljena.

Minirano je svetište sv. Terezije od Djeteta Isusa, trapisti u Banjoj Luci istjerani su iz svoga samostana, pa se kardinal Kuharić požalio američkom predsjedniku Billu Clintonu da nitko ne uzima u zaštitu ljude kojima se “bezdušno i nečovječno krše sva temeljna ljudska prava”. Na progon katolika u Banjolučkoj biskupiji požalila se Hrvatska biskupska konferencija tvrdeći da se time želi namjerno želi “zadati smrtni udarac nazočnosti Katoličke crkve na ovom području”.

KARDINALOV SUSRET S GALBRAITHOM

Kardinal Kuharić u jednom je susretu s američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom prenio nezadovoljstvo Katoličke crkve ponašanjem međunarodne zajednice koja je osudila pokušaj deblokade Sarajeva, premda ljudi su ljudi u tom zarobljenom gradu bili izloženi nezamislivim patnjama.

Istaknuo je kako, ako nema moralnih načela u politici, onda je ona protučovječna, a kao primjere spomenuo je stanje u Sarajevu, Bihaću, Banjoj Luci. Time je kardinal Franjo Kuharić iskazao brigu Katoličke crkve za cijelu BiH te sve njene stanovnike bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.

loading...

Komentari - Ukupno 7

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...