Kada su djeca u vrtiću narcistična, glume heroje i svađaju se, to je normalan, prirodni narcizam koji ima svoj smisao u razvoju, ali kad se neko u odrasloj dobi ponaša narcistično, ima problem.

Kaže to psihijatar koji je za 24sata.hr “psihoanalizirao” stalne prepirke Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Njih dvojica, kaže, podsjećaju na priču o dva ovna na brvnu. Bore se dvije taštine, koje su nekad zrelije, a ponekad ne. Moguće da iza svega stoje i PR stručnjaci koji im ponekad kažu da malo stanu na loptu, a onda da opet žešće napadnu, kaže psihijatar. Drugim riječima, možda je sve i dogovoreno, za predstavu. Da nas odvrati i od korone te ostalih problema. Svojom retorikom Milanović želi privući dio intelektualne desnice, a Plenković široki krug glasača, smatra psihijatar.

Ni jedan ni drugi, za razliku od Trumpa i Bidena, primjerice, ne gube kontrolu.

- Kad silno želiš da si stalno u pravu, stalno misliš da su baš tvoje misli ispravne i da baš one spašavaju narod - to je narcizam, i oni koji imaju taj grandiozni self, pojam sebe kao velikog oca koji će izvesti narod iz tužne zemlje - često ne prežu ni od čega da bi to dokazali ostatku svijeta i nezasitno, gramzivo i bespoštedno idu prema tom cilju koji znači spas jednog naroda - psihološka je pozadina javnog sukoba Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića.

- Svaki pametni narcizam ima svoje opravdanje zašto nešto čini, ima svoj ‘viši cilj’. Nije bitno što povremeno izgubi dodir sa stvarnošću, s problemima ‘običnih’. On je u svetoj misiji. On se ne boji ničeg i ne preže ni od čega za spas puka koji treba vođu i vapi za njim. I da…nemojmo misliti da u svakom od nas ne čuči bar jedan malo takav narcis, kaže psihijatar. U duboku psihoanalizu ne može ulaziti, napominje, jer sve što zna o Milanoviću i Plenkoviću, zna samo iz medija.

Percepcija javnosti je, ističe psihijatar, čista projekcija narcističnih težnji i kaže da smo važni onoliko koliko je naš vođa važan, jaki smo koliko je on jak. Pametni smo koliko je on pametan.

- Pa ako je naš vođa neprijatelju rekao nešto, mi smatramo da mu je ‘baš dobro rekao’, i ponosni smo na njega. Neka ga je i uvrijedio osobno. Baš je pametan taj naš vođa…. A i protivnik je prvi počeo. Baš kao u vrtiću. Da, u vrtiću počinju prvi narcizmi u ljudima. Djeca se igraju heroja, kauboja i indijanaca, vatrogasaca i policajaca koji spašavaju ljude iz nevolje. Samo što je to prirodan narcizam koji ima svoj smisao u razvoju. Kad imaš preko 30 godina, i slično se ponašaš, imaš problem. Misliš da si tako velik i važan da znaš točno što treba. Znaš kako da se dopadneš narodu, Znaš što reći da ti plješću i pritom naravno, to je važno reći, nikad ne kažeš kako si i gdje pogriješio, koji su ti propusti, da si čovjek koji čini greške. Ne, nikako se ne ispričavaš radi nekog propusta. Nema šanse. To ne rade heroji i pobjednici - kaže, dodajući kako samokritičnosti nema među “velikima”, oni misle da ne mogu napraviti glupost, nikad nisu krivi i nikad nemaju mane.

Zapravo se boje da će ih, ako budu samokritični, progutati mali.

- Ovo je poput basne o dva ovna na brvnu. Jer u emotivno zrelom svijetu ljudi priznaju svoje greške i propuste, ispričaju se za njih ponosno i dostojanstveno, a opet dovoljno ponizno da dokažu da su samo ljudi i da nisu idealni heroji nego samo dužnosnici koji povremeno mogu pogriješiti. Rascijep između pogrešivog i nepogrešivog sami u sebi povežu i sjedine se u cjelovito ljudsko biće. Inače taj rascijep ostaje. Preživi u vođi pa tako preživi i u njegovim sljedbenicima. Preživi tako da su jedni krivi, a drugi pravi, jedni smiju, a drugi ne smiju, jedni su u pravu a drugi ne, jedni su moralni, drugi nisu i tako dalje. Rascijep opstaje na uvredama i napadima, svađe ga hrane i njeguju, ističe psihijatar.

Također je jako važna činjenica da smo sami birali ljude koji su u središtu ove komunikacijske utakmice, napominje. Tako smo svi mi koji smo birali na izvjestan način utjecali na to da se ovo dogodi.

- Svatko je osobno odgovoran za odnose u kojima se nalazi i izbor svoga posla, pozicije i onog što govori. U trenutku kad krenemo druge kriviti za svoje ponašanje, zapleli smo se u neurotsku mrežu obrana koja nam omogućuje da smo ‘vječno nevini i pošteni’, a nije li to jedna divna i sasvim nemoguća pozicija psihe? U silnoj želji da budemo čisti i nevini uvijek ćemo, često i nesvjesno, naći krivce i sustav krivaca koji su nam ‘smjestili’. Kao mala djeca koja nikad nisu kriva.

Moramo se, međutim, povinuti istini, napominje.