SPRIJEČEN POKUŠAJ UBISTVA MINISTRA LUKAČA: Policija opasnom kriminalcu i duševnom bolesniku jedva otela pištolj i spasila ministra (FOTO)

Zahvaljujući munjevitoj reakciji policije, višestruko procesuirani kriminalac i težak duševni bolesnik ispred PU Prijedor spriječen je u pokušaju ubistva ministra Dragana Lukača. Napadaču je tom prilikom jedva otet pištolj kojim je namjeravao ubiti ministra.

  • Mini market

  • 29. Okt. 2020  29. Okt. 2020

  • 1

Piše: BORISLAV RADOVANOVIĆ

Juče nešto prije 10 sati krenem prema PU Prijedor, kad ispred vidim postrojenu "svitu" na čelu sa načelnikom Sretojom Vujanovićem. Pretpostavio sam da dočekuju nekog važnog i promijenio pravac kretanja, čime sam možebitno izbjegao krivični postupak za novi "pokušaj ubistva". Ovoga puta "njegovog veličanstva" ministra Dragana Lukača.

Prilikom prolaženja na vrhu stepeništa primijetio sam dozivanje drugih i mlataranje rukama jednog pripadnika žandarmerije. Kasnije sam shvatio da je u pitanju Danko Karanović, koji je tu čekao svog starog jarana Lukača kako bi ga ulizički pozdravio. Prije izvjesnog vremena Lukač ga je uz gadne psovke otjerao, ali moguće je da su se ponovo slizali.

Taman sam prolazio pored klupe i pomislio kako je sjedanje na istu najbolje neverbalno signaliziranje obezbjeđenju da nemam namjeru činiti probleme. I tako sačekam prilazak policajaca koji bi me "stavili pod kontrolu". Vidim da nekoliko metara udaljen policajac gleda u mom pravcu i jednostavno mu klimnem glavom. U nadi da će me prepoznati pod maskom.

Istovremeno, sa suprotne strane dolazi policijski eskort (4-5 vozila) i zaustavlja se ispred ulaza u PU Prijedor. Na podnaslovnoj fotografiji vidite gdje sam sjedio u odnosu na ono šta se dešavalo u tim trenucima (označeno). Nakon što mu pratioci otvaraju vrata izlazi "njegovo visočanstvo" Dragan Lukač, te prilazi načelniku Vujanoviću.

Raportiranje i pozdravljanje trajalo je manje od minute, a onda svi ulaze u zgradu. Sačekam još malo, vidim da mi niko ne prilazi, pa požurim udaljiti se izvan sporih dešavanja. Znam da dosadašnja priča odudara od naslova i podnaslova, ali vjerujte da bi moje nastavljanje kretanja u pravcu policije završilo se bombastičnim naslovom poput ovoga koji postavljam. 

Prije par godina namjerno bih ušetao u zgradu ili bar prišao akterima, čisto iz inata - da pojedince pogledam u oči. No, nakon iskustava opisanih u ovom tesktu svako može shvatiti uzroke mog potonjeg "kukavičluka". Ministar Lukač i načelnik Vujanović dokazano su vješti "čuvari" od izmišljenih i lažnih opasnosti i to spram sopstvenih "ugrožavanja", a još nismo imali prilike vidjeti dokaze njihovih sposobnosti na opštem planu. Znate ono: kad treba zaštititi građane i društvo.

Kako vidjeh iz medija Lukač je došao "umiriti" stanovništvo prijedorske regije od migrantske opasnosti kakvu sam opisao u tekstu KOSTREŠEVIĆU, PAZI ŠTA OBEĆAVAŠ NARODU: Sigurnost građanima "garantuju" patološke kukavice . Vujanović je prvo izmislio nepostojeću opasnost od migranata, režimski mediji su povodom toga isprepadali narod, a sad je Lukač došao slavodobitno proglasiti "pobjedu". No, kod lakovjernog naroda loše izrežirane predstave očigledno prolaze.

Koliko puta je ministar Lukač lažno optuživao razne pojedince i kategorije po samo njemu znanim aršinima? Kao "čuvar naroda i države" jedino je dokazan u sferi izmišljenih opasnosti i protiv onih koji imaju hrabrosti javno iznositi mišljenje. Posebice kad su u pitanju kritike Dodikovog režima. Uostalom, hajde da na bazi činjenica javno raspravimo kakvu to "opasnost" predstavlja moja persona, pa me godinama medijski satanizuju kao ubicu (u pokušaju) i "naoružanog" luđaka.

Šta sam suštinski uradio 2016. godine, ili dvije godine kasnije (2018), kada sam osvanuo na naslovnicama medija kompletnog ex-jugoslavenskog prostora? Ili prošle godine kada je medijska pompa izostala, ali sam procsuiran za "ugrožavanje sigurnosti" pomenutog Danka Karanovića? U sva tri slučaja pretrpio sam nezakonite napade policajaca, prijavio tužilaštvu krivična djela, a onda se suočio sa lažnim prijavama - kako bi stvarni počinioci izbjegli odgovornost za stvari koje su meni činili.

Nebrojeno puta sam pisao kako sam već izdržao kaznu za izmišljene prijetnje Daliboru Ivaniću iz septembra 2016. godine, a suđenje koje treba utvrditi jesam li doista počinio krivično djelo tek je ljetos započelo. Poslao je mojoj kući patrolu policije da mi maltretiraju porodicu, potom sam pretrpio fizički napad njegovog bodigarda Karanovića, no na sve to reagovao sam mirno i razborito. Pozvao sam dežurnog tužioca i prijavio pretrpljna krivična djela.

I tu nastaje problem. Valja se čupati od krivične odgovornosti za ono šta su počinili. Zato Sretoja Vujanović, kako smo to na suđenju utvrdili, za šest minuta sporovodi kompletnu "istragu" i laže tužiocu da sam ja prijetio Ivaniću. Ljudi moji, bukvalno sam izgubio svijest kada sam shvatio da mene hapse umjesto bandita koje sam prijavio. Intervenisala je hitna pomoć i završio sam u prijedorskoj bolnici radi saniranja pretrpljene traume.

Ništa nisam uradio od nonoga za šta me Ivanić, Vujanović i Karanović lažno optužiše, a onda se Lukač pobrinuo da ionako degutantna situacija poprimi krajnje iracionalne razmjere. Optužen sam za verbalne prijetnje, a Lukač je izmislio samo njemu znan "pokušaj ubistva". Pa je slagao da sam bio naoružan i da mi je "jedva otet pištolj", iako sam bio nenaoružan i opkoljen sa desetak policajaca. Na sve to nazvao me je duševnim bolesnikom i o meni stvorio "javnu sliku" kakvu trpim do danas.

Šta sam uradio septembra 2018. godine? Opet sam bio na regionalnim naslovnicama kao luđak koji je nakon "zakonitog" hapšenja pokušao samoubistvo slavinom za vodu. Aman tri sedmice prije toga predao sam MUP-u zahtjev da prekinu sa primjenom nezakonite suspenzije jer porodica i ja bukvalno gladujemo, a posebno zbog moje troje djece. Naveo sam u zahtjevu da ću 3. septembra doći na posao jer je to moje pravo, a poslodavac ima i više nego dovoljno vremena da otkloni nezakonitu mjeru suspenzije.

Mogli su mi poslati pismeni odgovor, mogli su me pozvati na razgovor, mogli su činiti šta im drago, ali su u toj situaciji vidjeli priliku za novo nezakonito hapšenje. Kao što sam najavio pismenim podneskom tog jutra došao sam na "posao" i nakon minut uslijedio je poziv mog šefa da se popnem na sprat radi razgovora. Odručih da ću doći poslije kafe i odem do obližnjeg kafića na nekih pola sata.

Po povratku na hodniku me sačeka policajac i kaže da ne mogu na sprat, nego da odem do svoje kancelarije u prizemlju. Odatle nazovem šefa i kažem šta se dogodilo, na šta on reče da ga sačekam u kancelatiji. Ubrzo se pojavio i počeo zapomagati kako mu je teško što me mora prijaviti zbog ometanja rada drugih kolega. Iskreno, nisam razumio o čemu čovjek govori, a posebice jer je zapomagao kao neko u životnoj opasnosti.

U kancelariji sam sveukupno proveo pet minuta i to u oba navrata (dok su trajali razgovori), a izašao sam odmah poslije šefa. U ćošku hodnika ispred moje kancelarije imamo mali sto i dvije stolice gdje odmaramo, jedemo ili popijemo kafu. To nije radni prostor, nije bilo nikog opd kolega, pa sam sjeo da razmislim šta mi je činiti dalje. Minut nije prošao kad ulazi načelnik Vujanović sa još 5-6 pripadnika policije, koji me opkoljavaju kao da sam najgori kriminalac. Imam snimke događaja, pa sve možemo egzaktno razjasniti.

Policajac mi naređuje da napustim kancelariju i prestanem ometati rad službenika. Pogledam oko sebe da još jednom provjerim gdje se nalazim i ima li ikog prisutnog. Mislim, ludih ljudi, zar ne vide da nisam u kancelariji i da oko mene nama nikog kog bih "ometao u radu". Policajac ponavlja iste rečenice nekoliko puta, no ja ga ignorišem i čekam da progovori najviši po funkciji - Sretoja Vujanović. Želim ga upitati: je li to način "rješavanja" mog pismenog zahtjeva i otklanjanja nezakonite suspencije?

Jok, na mig načelnika policajci me iznenada hvataju, savijaju mi obe ruke na leđa, te me kroz prepun hodnik građana provedoše kao najgoreg kriminalca. U drugoj kancelariji mi saopštiše da sam uhapšen. Kažem: nikakav problem, ali tražim da mi omoguće podnošenje prijave zbog protivpravnog lišenja slobode. Umjesto da mi omoguće podnošenje prijave, kako to zakon nalaže, sprovedoše me i zatvoriše u prostorije za zadržavanje.

Prilikom sprovođenja pozovem se na pravo uhapšenih da se jave porodici, te kažem majci da ode kod dežurnog tužioca i podnese prijavu povodom nezakonitog lišenja slobode. Sjedim sam u prostoriji za zadržavanje i pokušavam shvatiti kakvu ujdurmu sad izvode. Odjednom sam se sledio. Sjetio sam se da smo Davor Dragičević i ja par dana nakon zahtjeva za ukidanje nezakonite suspenzije Republičkom javnom tužilaštvu RS predali dopunu prijave za ubistvo njegovog sina. To je ona prijava u kojoj smo procesuirali ministra Lukača, Darka Ćuluma, Darka Ilića, Želimira Lepira, Dalibora Vreću i "zamalo ubijenog" Dalibora Ivanića.

Odjednom sve šta se dešava ima svoj smisao, a nije trebalo biti pretjerano pamentan za shvatanje kako slijedi "eliminacija" neželjnog svjedoka-prijavitelja ubistva nesrećnog Davida Dragičevića. Nakon dva sata provedena u tom pritvoru vidim da nema lijekova koje mi je porodica trebala donijeti, ne daju porodici da me vidi iako je to zajamčeno pravo, a najgore od svega - nema reakcije iz tužilaštva. Nema druge, kidam česmu i pravim više površinskih povreda po rukama. Čisto da se raskrvarim, da moraju omogućiti intervenciju hitne pomoći. Pobogu, tolike godine rada sa okorjelim kriminalcima, pa da ne znam kako se izlazi iz pritvora.

Normalno, u bolnici stupam u kontakt sa porodicom, dobijam obavještenja da su mediji digli gadnu frku, da se moji iz "Pravde za Davida" i iz opozicionih stranaka spremaju na organizovani dolazak u Prijedor. Ubrzo stiže i advokat kog su moji saborci angažovali, nakon čega više nije bilo životne opasnosti. Znam šta su sve mediji pisali o tom slučaju, no ovo je sva istina oko tog "mog zločina", odnosno oko tadašnjeg pokušaja likvidacije.

Idemo na treći slučaj iz jula prošle godine. Aman tri godine trpio sam fizičke napade, prijetnje, teške uvrede, provokacije i ukupno maltretiranje od strane pomenutog Lukačevog intimusa Danka Karanovića. Više puta sam PU prijedor podnosio prijave zbog krivičnih djela, te se obraćao rukovodstvu za razgovor oko toga da ga spriječe u takvim zloupotrebama službenog položaja i ovlaštenja. I apsolutno nikakva reakcija nije uslijedila.

Nakon te posljednje provokacije na ulici pomislim kako bi možda pomoglo da sa njim razgovaram direktno. Odem u hol PU Prijedor, kažem koleginici na infopultu da želim razgovarati sa Karanovićem i ona ga pozove. Elem, umjesto razgovora samo čujem prijetnje i uvrede, na šta i ja odbrusim na doista nepromišljen način. Znate ono da njegova ne bude zadnja. Taman se bio odmakao, a onda se vrnuo i uputio mi još mnogo grđe prijetnje i uvrede. Vidim da sam pogriješio, te napustim zgradu.

Sutradan odem kod dežurnog tužioca OJT Prijedor i podnesem prijavu na zapisnik (kada je riječ o hitnim stvarima) protiv Karanovića. Prijavim prethodni dan i odreda sve činjeno godinama unazad, te sve to povežem sa organizovanim kriminalom i istragama koje sam svojevremeno radio, a vezane za tog "uniformisanog kriminalca". I ponovo nakon moje prijave tužilaštvu stiže Vujanovićeva prijava da sam ja prijetio Karanoviću.

Ljudi moji, nenaoružan civil "prijeti" naoružanom bodigardu načelnika u prisustvu više naoružanih policajaca, a u zgradi gdje boravi bar stotinu policajaca - sve sa specijalnim snagama. Nema države u svijetu čiji organi krivičnog gonjenja će prihvatiti da je u takvoj situaciji moguće "ugroziti sigurnost" policajca, a mene evo optužiše dvaput. Postavlja se pitanje: kakvu to "isprepadanu" policiju građani plaćaju? Onaj ko strahuje od sopstvene sjene nije kadar štititi državu, građane i javna dobra, a najmanje treba primati platu. 

Elem, plata i jeste ključni problem opisanih dešavanja. Zato što sam "isprepadao" Dalibora Ivanića suspendovaše me tako da tri i po godine dobijam pola plate (šta odbijaju za otplatu kredita), a zbog "strašenja" Karanovića uručiše mi dva rješenja o otkazu (jedno sam oborio žalbom, pa je nakon ponovljenog postupka stiglo drugo). U oba slučaja ministar Lukač tvrdi da me se njegovi "čuvari reda" boje i to do nivoa straha po život. Kako bi naš narod rekao: umiru od straha.

Da sam ministar svakom ko mi ustvrdi da je "ugrožen" usred policijskog objekta prepunog naoružane policije, da ne pominjem kako su i Ivanić i Karanović bili naoružani u opisanim incidentima, preporučio bih da traži drugi posao. Ma otjerao bih ga iz policije na sam pomen takvog "straha"! 

No, Lukač u rješenju navodi kako se Dalibor Ivanić i nakon prelaska na novu funkciju u Banjaluci boji mog rada u PU Prijedor i to mu je bio razlog odbijanja ukidanja suspenzije. Kaže da Ivanić ponekad (jednom-dvaput godišnje) mora doći u Prijedor, a ja bih ga u tim prilikama "mogao ponovo napasti", pa me ne može vratiti na posao. Pritom ga nije briga što sud tek treba utvrditi jesam li uopšte počinio krivično djelo ili nisam, odnosno da me ne može teretiti za "ponavljanje" krivičnog djela prije sudske odluke. 

U stvari, nema potrebe za karikiranjima, ministar zloupotrebljava položaj da bi mi se svetio zbog tekstova o njemu (vidi: TRAŽIM "ISTRAGU O ISTRAZI": Republiko Srpska, zar da mi sudi ubica i zločinac Dragan Lukač?! ). Može "gospodin" zloupotrebljavati kompletno ministarstvo za ovakve nezakonite odmazde prema meni, ali ostajemo na činjenici da nema petlje tužiti me parnično ukoliko smatra da mu vrijeđam ugled i čast. Meni nije problem na sudu dokazivati da je ministar ubica, zločinac, kriminalac, psihopata i narkoman, zbog čega ga tako etiketiram u svojim tekstovima. 

Sa pozicije opšteg interesa ministrovo "strahovanje" je mnogo problematičnije. Može protiv mene pokrenuti još stotinu disciplinskih postupaka i dati mi stotinu otkaza, ali mu od toga nikakve vajde kad će se suočiti sa stotinama mojih tekstova kojima ga bukvalno razaram. Ima da ga ovako "meljem" dok god je na poziciji ministra, a odavno sam se pobrinuo da za njega nema funkcije preko i nakon sadašnje. Nakon skidanja sa pozicije slijedi realizacija njegovog otpremanja na robiju.

Zna Lukač odlično sa kakvim problemima je suočen i to je bio ključni razlog njegovog jučerašnjeg dolaska u Prijedor. Nisam spreman otkrivati određena aktuelna dešavanja, no imali su Lukač i Vujanović potrebu dogovoriti određene stvari. Ništa dobroga po moju malenkost, ali navikao sam sa njima izlaziti na kraj - ma šta smislili. Ključno je da su barabe zabavljene svojim strahovima, a čemu su građani Prijedora mogli svjedočiti.

Saopštiše Lukač i Vujanović kako građani nemaju razloga za strah od migranata, ali onim šta su prezentovali teško da su ikoga uvjerili u policijsku hrabrost i sposobnost. Zar je primjereno zbog dolaska jednog ministra blokirati saobraćaj u centru grada? Par minuta je trajalo opisano raportiranje i davanje izjava medijima, a saobraćaj je bio blokiran nekih sat vremena- dok god ministar nije napustio grad.

Nisu dozvoljavali saobraćaj jer su na ulici bila parkirana vozila iz ministrove pratnje, a pored službenog parkinga iza zgrade i bočnog prilaza takođe upotrebljivog za tu potrebu. Jok, nekih sat vremena vozači su morali snalaziti se u ionako prebukiranim sporednim uličicama jer je glavni pravac pretvoren u "ministarski parking". Kakvu "poruku" šalju građanima takvim bahatim i krajnje bezobraznim ponašanjem?

U normalnim zemljama ministri dolaze na posao gradskim autobusima ili biciklima, nemaju nikakvo obezbjeđenje, niti se tretiraju kao štićene ličnosti, a kod nas imaju pratnju veću negoli pojedini predsjednici ili premijeri svjetski uticajnih država. Koga i čega se to naši ministri toliko boje, pa im treba tolika zaštita? Šta uopšte prezentuju takvim ponašanjem?

Hvali li se ministar Lukač ratnim ordenjem za hrabrost" Hvali li se svojom karijerom komandanta specijalne policije? Hvali li se lovačkim umjećem i kolekcijom ličnog naoružanja? Hvali li se kućnom salom i opremom za treniranje? Hvali li se zabijanjem krampa u glavu ili šamaranjem narodnih poslanika usred prlamenta? Očigledno nastoji o sebi kreirati sliku kao o nekom "opasnom tipu".

Poroblem je samo što bivši specijalci izbjegavaju priznati ili prezentovati sopstvene strahove, čak i kad su realni i osnovani. Poput autora ovog teksta. Ministar od autoriteta i digniteta ne bi se pojavio sa onolikom pratnjom i unutar onolikog obezbjeđenja - ni po živu glavu. Iskusni operativci naučeni su prikrivati sopstvene strahove u svakoj mogućoj situaciji i u pitanju je stvar iskustva i rutine.

Svi stari policajci sjećaju se priče kada je ministar Sredoje Nović prilikom kontrole u saobraćaju policajce počastio sa deset maraka, a ovi mu tražili još deset maraka - da "lakše podijele". Normalno, čovjek je sam vozio privatno auto, pa tako i postao "žrtva" gramzivih policajaca. Dao im je dvadeset maraka i rekao da odu nešto pojesti i popiti, a onda ih je upitao znaju li kako se zove ministar. Kad su shvatili grešku zamalo su popadali u nesvjest, no Noviću je sve to bila samo dobra anegdota koju je godinama prepričavao.

Kroz različite oblike obezbjeđenja za aman tri decenije bavljenja bezbjednošću imao sam prilike opservirati desetine ličnosti kakve je istorija zabilježila kao protagoniste globalno važnih dešavanja. Ukoliko počnem nabrajati imena treba mi podosta prostora, a mnogi će posumnjati da se lažno hvalim. Zato je dovoljno reći da o obezbjeđenjima najvišeg ranga znam mnogo, pa do toga da ću u svojim memoarima imati mnogo toga zanimljivoga napisati.

Sa te pozicije javno tvrdim da ovo šta vidimo kod Lukača i sličnih nije obezbjeđenje, nego nekakvo sociopatološko ispoljavanje poremećaja u ponašanju, nekakva mješavina sopstvenih strahova upakovana u iluziju o moći i značaju. Onaj ko je svjestan sopstvene moći nema potrebe za kojekakvim glumatanjima i egzibicionzmima. "Manjak centimetara" dolazi od prirode i to naprosto treba prihvatiti, a svaki pokušaj vještačkog povećanja vodi ka iracionalnom. Dokazano!

U konačnici moram potegnuti esencijalno pitanje: možemo li ključnom organu sistema bezbjednosti povjeriti živote, dobra i poredak ukoliko vidimo da se policija ponajviše bavi sopstvenom "ugroženošću"? Koliko prijava su Lukač, Ćulum, Ilić i ekipa podnijeli protiv Davora Dragičevića ili sličnih pojedinaca? I tvrdili da strahuju od izgovorenih riječi, bez bilokakvog kontakta sa tima što ih "ugrožavaju". Pritom svako iole normalan vidi da lažne prijave koriste za sprečavanje istraga sopstvenih zločina.

I čega su se "mangupi" dosjetili? Sad ljude zaluđuju imaginarnim opasnostima od migranata, a samo zbog činjenice da od takvih "osumnjičenih" neće uslijediti narodu razumljivi odgovori na lažne optužbe. Nešto poput ovakvih objava. Migranti nisu razumjeli ni da su "optuženi", a kamoli da je "efikasnom akcijom policije" eliminisana "opasnost" koju su produkovali. Jadno. Elem, kad ministar Lukač nešto izjavi novinarima RTRS-a ili ATV-a to je zasigurno istina - pa makar svi znali kakav patološki lažljivac je na čelu ministarstva policije.

(Prenosimo s autorovog bloga)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...