Prema sporazumu koji su potpisale tri strane - armenski premijer Nikol Pašinjan, azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev te ruski predsjednik Vladimir Putin kao jamac njegove provedbe - u zonu sukoba u Nagorno-Karabahu po liniji razgraničenja, između dviju vojski, ušlo je 1.960 pripadnika 15. motorizirane brigade Centralnog vojnog okruga ruske vojske iz Uljanovska, piše "Jutarnji list".

Centralna baza ruskih mirotvoraca bit će u glavnom gradu Nagorno-Karabaha Stepanakertu. Armenija će "vratiti" veći dio Nagorno-Karabaha koji je kontrolirala nakon rata 1994. godine, ali će imati koridor širine pet kilometara za vezu sa Stepanakertom. No, iako je oružje ipak utihnulo, a tinta na sporazumu nije se pošteno ni osušila, na površinu su isplivali brojna pitanja i mnoge kontroverze. U prvi plan izbilo je pitanje angažmana Turske, a potom i stanja u Armeniji, koja je na korak od haosa, a neki čak nagađaju i o mogućnosti izbijanja sukoba koji bi se, prema nekim zlogukim prorocima, mogli pretvoriti u građanski rat.

Mirotvorne snage

Moskva se jako angažirala oko mirovnog sporazuma i jako joj je stalo da samo ona bude posrednik koji ga garantira. Rusi su time prije svega htjeli da se okončaju ratni sukobi, ali i da zaustave "prodor" Turske na područje južnog Kavkaza, koje Rusija smatra i doživljava svojim postsovjetskim plijenom. No, kako smo rekli - odmah je nastao problem, jer su u Bakuu sporazum protumačili malo drugačije nego u Moskvi i Jerevanu.

Azerbejdžanski poglavar Alijev u svom je obraćanju naciji poslije potpisivanja sporazuma, nakon trijumfalističkih riječi o pobjedi, osim Vladimiru Putinu, zahvalio i turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. Rekao je da će i Turska imati svoje mirotvorne snage na tom području te je govorio o zajedničkim rusko-turskim mirotvorcima. Tu se odmah "zakotrljalo", jer je ta stavka, očito, sporna i nedorečena.

Jerevan je ustao na sve četiri, tvrdeći da toga nema u sporazumu, a i kremaljski glasnogovornik Dmitrij Peskov je rekao da o "Turcima nema niti jedne jedine riječi" te da ih "na području Nagorno-Karabaha neće biti". No, čini se da bi Turci, koji su, inače, vojno, logistički te politički otvoreno pomagali Azerbejdžan u ovom sukobu, ipak mogli biti stacionirani negdje blizu Nagorno-Karabaha.

Naime, turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu reagirao je na Peskovljeve riječi izjavom da će "Turska sudjelovati u mirovnoj misiji", ali čini se da se tek treba raspraviti o tome gdje će biti raspoređeni i kako će djelovati. I iz Jerevana odbacuju mogućnost sudjelovanja Turske, prema nekima čak, navodno, do mjere da će, ako se to dogodi, odbaciti tu mogućnost.

Morali pristati na primirje

Tokom rata, Jerevan je stalno zazivao Rusiju u pomoć, tražeći čak i da vojno intervenira na armenskoj strani, jer su obje države članice Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODBK) svojevrsnog ruskog NATO-a na postsovjetskom prostoru. Moskva je stalno to izbjegavala, jer je bila svjesna da bi je to uvuklo u otvoreni sukob ne samo s Azerbejdžanom, a do odnosa s njim jako drži, nego i s Turskom, što ne bi samo poremetilo konfiguraciju odnosa na Kavkazu, nego bi dovelo u pitanje i općenito odnose s Turskom na Bliskom istoku.

Tokom pregovora u Moskvi dogodio se incident kada su Azerbejdžanci srušili ruski vojni helikopter (poginula su dva pilota), nakon čega su u Jerevanu odmah pozvali Moskvu da reagira, ali iz Bakua je odmah stigla isprika da se radi o grešci, a Moskva ju je prihvatila uz obrazloženje da se to dogodilo kada su pregovori o mirnom rješenju već bili pri kraju.

Inače, Nikol Pašinjan zapravo je morao pristati na primirje, jer je Armenija gubila rat i mogla je izgubiti još više područja. On je izjavio da je poslušao svoje generale koji su mu rekli da je stanje loše (neki mediji tvrde da ga je i Putin dodatno pritisnuo) te objavio kako "ovo nije pobjeda, ali nije ni poraz, sve dok mi to ne priznamo". Dodao je da su ovo teški dani za njega lično i za armenski narod".