Piše: Sinan Gudžević

Njegovo prezime sam prvi put čuo negdje u avgustu 1963. Mjesec dana nakon strašnog zemljotresa u Skopju, moj rođak Naso donio je u selo primjerak lista Borba, koji je čitav bio pun slika i vijesti o velikoj nesreći. Ruševine, uplakani ljudi, vojska, ćebad, barake, sudbine zatrpanih pod ruševinama. Naso bi nam čitao naglas, u debelom hladu pod bukvom. Tu je bilo i starijih rođaka, koji bi se često udarili šakom po koljenu. Jedna riječ nam je svima bila nova: solidarnost. I nama djeci i njima odraslima. Onda nam je Naso kazao kako je solidarnost merhametluk, na šta je Hilmo, najstariji slušalac, kazao: ja, Bog ti dao! Onda je Naso došao na sportsku stranicu i pročitao nam da je u Skopju odigrana prvenstvena utakmica između domaćeg Vardara i Dinama iz Zagreba. To je bila prva utakmica poslije zemljotresa, i kazao nam da je završena neriješeno 1:1, da su golove dali Zambata za Dinamo, a čini mi se Lakić za Vardar. Oni koji su imali radio, mogli su prenos te utakmice slušati, mi ga nismo imali, uzaman što je Radio Skopje bilo najjača radio stanica na našoj strani Golije.

Pa je Naso pročitao da je utakmica počela u plaču mnogih ljudi, ali kad je Zambata dao gol, prolomio se veliki aplauz. Mislim da mi je tada Zambata ušao u srce i nije izišao nikada. To ime, tako novo, nikad ranije čuto, a tako pamtljivo i nezaboravljivo. Meni je riječ zambata ličila na vodenični badanj iz kojega na kolo pada neka bistra i svijetla voda od koje rastu ribe. To je bilo na početku i potrajalo koji mjesec, kasnije se Zambata raširio u naše male živote i činio ih je većima. Naročito smo ga zavoljeli kad je u zimu 1967. dao gol za Dinamovu pobjedu nad Celticom u Glasgowu. To je bila neka prijateljska utakmica po blatu, mi dječaci smo gol vidjeli valjda koji dan kasnije na televiziji i slavili smo Zambatu i njegov gol u posljednjoj minuti. Danas znamo šta onda nismo znali: da je Dinamo te godine bio najjači u Evropi, četiri mjeseca kasnije taj će Celtic osvojiti Kup evropskih prvaka, a Dinamo Kup velesajamskih gradova. Dinamo nije mogao osvojiti Kup prvaka, jer je prvak Jugoslavije bila Vojvodina, a ona je ispala upravo od Celtica.

Svi reporteri su ga jednako izgovarali, Ivan Tomić, Radivoje Marković, Nikola Soldatov, Mirko Kamenjašević, Ivko Pangovski, Marko Marković. Zambata, akcenat na prvom a, akcenat se nije razlikovao od govornika do govornika. U školi smo imali Ćemala koga smo prozvali Zambata, jer je bio gol igrač, njega bi čak i majka znala kojiput zovnuti tako da ga odobrovolji: hajde, moj Zambata, dođi na ručak, ne sekiraj majku.

O Ćemalu Zambati sam objavio u ovoj rubrici tekst, januara 2016. Bio sam tada na Bodenskom jezeru, i kad je tekst izišao, telefonirao mi je bivši centarhalf Zagreba i Lokomotive Dragan Milanović i kazao da bi me Slaven Zambata rado upoznao. Bio sam jako radostan što ću najzad, konačno, napokon upoznati Slavena Zambatu. Moj drug Dražen Krušelj mi je još ranije rekao da ćemo to svakako jednom načiniti. Kad se moj boravak na "Švapskom moru" završio, aprila 2016. dogovorili smo susret u Kinoteci u Krajiškoj ulici. Osim Zambate i Milanovića, ondje su došli novinari Mirko Kalanj i Dražen Krušelj.

Zambata! Majko moja, ono isto lice, osmijeh vječnog dječaka. Koliko je samo djevojaka kupovalo Tempo da gleda njegovo lijepo lice! Bio je ljepotan, a voljeli su ga svi! Ne znam da je ikoji partizanovac išta protiv njega ikad rekao, a Zambata je bogme davao golove i Šoškiću i Ćurkoviću. Meni ne znam koji je gol bio važniji, onaj u Skopju ili onaj Glasgowu. Sjećam se da je u jesen 1967. dao gol za Jugoslaviju protiv Zapadne Njemačke u Hamburgu izjednačivši na 1:1. Nijemci su nas pobijedili 3:1, naš televizijski reporter je kazao da su golove dali igrači čija se prezimena završavaju na –ler: Ler, Miler, Zeler. Danas znamo da ta rima nije baš bila tako savršena: Löhr-Müller-Seeler.

Čim smo sjeli, pitao sam ga o tekmi u Skopju nakon zemljotresa. Njegovo se lijepo lice nekako usplahirilo, pitanje ga je iznenadilo. Kaže da kad je avion sa Dinamovom ekipom stizao u Skopje, cijela posada, igrači i treneri su plakali kao djeca dok su odozgor gledali sablasne ruševine, zgrade, presječene ili sravnjene.

Kaže da su morali ići u Kumanovsku banju, jer u Skopju nije bilo moguće smjestiti toliko ljudi. I Vardar je bio noćio izvan Skopja, mislim u Tetovu. Na teren su igrači i Dinama i Vardara izišli sa crnim florom oko nadlaktice. Kad je sudac dao znak za minut šutnje, sa svih strana prepunog stadiona čuli su se jecaji. Nakon pola sata igre zabio sam gol za 1:0, lopta mi je otišla preko noge, slučajno je završila u rašljama! Dobio sam takav aplauz da ga neću nikada zaboraviti. Jadni ljudi su pozdravljali povratak životu.

Onda sam ga pitao o ocu, za koga sam od jednog dragog čovjeka znao da je strijeljan u Kočevju. Taj moj dragi čovjek je bio sa Zambatinim ocem u partizanskom zatvoru, i kazao mi je da je Pavle, Zambatin otac, strijeljan, na pravdi boga. Neko od njegovih zemljaka mu je namjestio da bude uhapšen i osuđen. Slaven kaže da je otac strijeljan 1946. u Kočevju, i da njegova familija zna da mu je to neko iz Sinja namjestio. Tu smo, mi oko Zambate, zaključili da su dva najbolja centarfora jugoslavenska bili ratna siročad: Slaven Zambata i Milan Galić.

Onda sam mu pričao o svom drugu i rođaku Ćemalu koga je i majka znala zvati Zambata. On se smijao iskreno, rekao mi je da bi rado upoznao Ćemala Zambatu. Znao sam da ovaj nikada nije bio u Zagrebu, i tada sam se ponadao da ću, čim najzad stigne, njih dvojicu sastaviti možda baš u Kinoteci.

A onda je ispričao nezaboravnu priču, kojoj su mi svjedoci ona trojica koja su s nama ondje bila. Kupio, dakle, Slaven Zambata, od novaca koje je zaradio igrajući u belgiskom Waregemu, neki plac na Lastovu. Htio da ondje sagradi neku kućicu za ljetovanje. Jednoga dana među danima, dok je boravio na Lastovu, on sa prijateljem (ime mu nisam upamtio) s kojim je ondje bio u bavljenju oko toga placa uđe u neku kafanu u mjestu Lastovu, da ručaju. U jednom času, uđu u tu kafanu dvojica ljudi, i jedan od te dvojice kaže onome drugom: "Vidiš onoga čovjeka što sjedi do prozora, to ti je pravi pravcati Slaven Zambata!" I čovjek koji je to rekao, i onaj kome je bilo rečeno, prišli su stolu Slavena Zambate, stali kraj njega, a čovjek kome je kazano da pravi Zambata sjedi za stolom pred njime, uzviknuo je: "Molim?! Pravi Slaven Zambata sam ja, a ovaj tu se može zvati kako ga god volja!" I pružio je ruku Zambati za stolom i kazao mu kako je stvar već riješena: on, koji stoji kraj stola zove se Slaven, a preziva Zambata, a on, koji sjedi za stolom, može se zvati kako god odabere, jedino Slaven Zambata ne može, ime i prezime su zauzeti.

Taj njegov smijeh na događaj koji mu se desio i sam ga ispričao, svakome od nas je ostao nezaboravan. Ako sam upamtio dobro, taj koji se prozvao Slaven Zambata, promijenio je i anagrafske podatke, te se danas, valjda i službeno, u svim dokumentima, zove novim imenom. A Sinjanin, prvi vlasnik imena Slaven i prezimena Zambata, rekao je i da se novoprozvani dvojnik, prije no se prozvao Zambatom, prezivao Pavlović, i da živi negdje u Splitu. Ljetos, prije nego što ću krenuti za Dalmaciju, našao sam se u Kinoteci sa centarhalfom Milanovićem, pa smo telefonirali Zambati, koji je bio u Splitu. I tada je, na moju molbu, ponovio priču o svom dvojniku. Tu smo se čvrsto dogovorili da se vidimo, da ja dođem u Split sa Hvara. I zamolio sam ga da mi tada u diktafon ispriča priču o svom jurodivom dvojniku. Rado, rekao mi je smijući se. Ali je epidemijska ludnica okrenula stvari drukčije. Nisam mogao ni pretpostaviti da će to biti naš posljednji razgovor. I da će ta nesnimljena povijest zauvijek ostati onakvom kakvu su je uši čule, tri mjeseca prije nego će čudesnoga igrača maksimirskog Zambatu u svoj neumoljivi zijev primiti mirogojska zemlja.

(Portal Novosti)