Nürnberg 1945: drugi po veličini grad Bavarske je u ruševinama. Nakon skoro šest godina rata Njemačka 8. maja potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju. Ovaj grad, u kojem su nacisti slavili pompozne stranačke kongrese sada postaje sudska arena i mjesto na kojem se Hitlerovim bliskim saradnicima izriču presude i zadovoljava pravda. U fokusu pravosuđa su agresorski ratovi, masovna ubistva i dvanaest godina diktature. Pobjedničke sile SAD, Sovjetski savez, Velika Britanija i Francuska osnovale su u tu svrhu Međunarodni vojni sud. Podignute su optužnice protiv 24 glavna ratna zločinca, piše "Deutsche Welle".

Dvadesetog novembra započinje suđenje bliskim sljedbenicima diktatora Adolfa Hitlera. Sve same nacističke veličine, ljudi koji su nekada sanjali da osvoje cijeli svijet, našli su se na optuženičkim klupama u sudnici broj 600 Palače pravde u Nürnbergu.

Među njima su vrhovni zapovjednik zračnih snaga "Luftwaffe” Hermann Göring, Hitlerov privremeni zamjenik Rudolf Hess i ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Optuženi su za zavjeru protiv svjetskog mira, planiranje, pokretanje i vođenje agresorskog rata, zločine protiv zakona i običaja rata te zločine protiv čovječnosti. Nacističke organizacije poput Schutzstaffel, SS-a ili tajne policije Gestapo, također su optužene - kao "zločinačke organizacije". Međutim, najgori zločinci nisu izvedeni pred sud: Hitler, šef SS-a Heinrich Himmler i ministar propagande Joseph Göbbels počinili su samoubistva.

Pravda umjesto osvete 

Pa, ipak, prvi put u historiji čovječanstva države s različitim sistemima i ustavnim uređenjima su vodeće predstavnike poražene zemlje - neprijatelja izvele pred sud kako bi odgovarali za kršenje međunarodnog prava. Bila je to prekretnica u međunarodnom krivičnom pravu.

U svom uvodnom govoru glavni američki tužilac Robert H. Jackson naglasio je historijsku dimenziju Nirnberških procesa: "Četiri velike nacije, ispunjene snagom pobjede i bolno izmučene nepravdom, ne žele osvetu, već dobrovoljno predaju zarobljene neprijatelje u ruke zakona. To je jedan od najznačajnijih ustupaka vlasti i moći pred razumom - ikada."

Hermann Göring, Rudolf Hess, Joachim Von Ribbentrop, Wilhelm Keitel, Ernst Kaltenbrunner, Karl Doenitz, Erich Raeder, Baldur Von Schirach i Fritz Sauckel Stringer

Saveznici, također, stupaju na novi i do tada nepoznat teren, što se vidi i u samoj definiciji optužbi. U Ženevskoj konvenciji iz 1864. postojao je, doduše, koncept, odnosno definicija ratnih zločina. "Ali, zločini protiv čovječnosti, napadački rat ili zločini protiv zakona i običaja ratovanja, odnosno zločini protiv svjetskog mira, kako je to definirano u Nürnbergu - ranije nisu postojali. Oni su rođeni u Nürnbergu", objašnjava u intervjuu za DW Christoph Safferling, profesor međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog prava na Univerzitetu Erlangen - Nürnberg.

Šok za sve promatrače suđenja

Tokom saslušavanja pred sudom vlada tjeskobna atmosfera. "Dominiralo je stanje unutrašnje napetosti. Bilo je vrlo ozbiljno, tiho i depresivno. Mogli ste čuti prevoditelje, osjetiti atmosferu nabijenu sramom", sjeća se Renate Rönn. Ona je kao sekretarica bila u pratnji svog oca Alfreda Thome, branioca po službenoj dužnosti.

Na početku niko nije mogao ni sanjati kakve su dimenzije imali počinjeni zločini. To se promijenilo pod pritiskom dokaza. Filmovi o koncentracijskim logorima poput Auschwitza, s gomilama, brdima leševa - kostura, strahovito su potresli prisutne. "Bio je to šok. Bilo je nezamislivo da su takve strahote, takve užasne i okrutne radnje bili u stanju izvršiti pripadnici jednog civiliziranog naroda s razvijenom kulturom", kaže Renate Rönn.

Nijedan optuženi ne priznaje krivicu niti se lično osjeća krivim. Teško da iko od njih pokazuje pokajanje. Tvrde da nisu znali o masakrima i logorima za istrebljenje. Goering čak naglašava da nikada nije "naredio ni tolerirao nijedno ubistvo, a kamoli druge strahote i zločine, o kojima, kako je rekao, nije imao saznanja da bi ih eventualno spriječio".

Gotovo svi koji su se našli na optuženičkoj klupi, negiraju nadležnost suda. Optužuju ga da je to sud pobjednika, koji kažnjava poražene (Siegerjustiz). Dijelovi njemačkog stanovništva, također, smatraju da je nepravedno što sudski postupak vode isključivo sile pobjednice. Stižu i kritike da se o ratnim zločinima saveznika ne govori, a kamoli sudi.

Samoubistvo neposredno prije pogubljenja

Organizacijski, Nirnberški sudski procesi pravno nadmašuju sve što je do tada bilo poznato i postojalo. Tokom 218 dana sud je saslušao 240 svjedoka i uzeo na uvid više od 300.000 pismenih izjava svjedoka, danih pod zakletvom. Zapisnik sa saslušanja sadrži 16.000 stranica. Suđenje se 1. oktobra 1946. završava izricanjem dvanaest smrtnih presuda, sedam zatvorskih kazni i tri oslobađajuće presude. Dva suđenja su prekinuta bez donošenja presude. Šesnaest dana nakon smrtne presude i samo nekoliko sati prije pogubljenja, Göring je počinio samoubistvo, popivši kapsulu s otrovom.

Hermann Göring  

Nakon toga, pred američkim vojnim sudovima uslijedilo je još dvanaest suđenja protiv 185 istaknutih nacista. Na smrt su osuđena 24 optuženika. Posljednje suđenje završava se u aprilu 1949.

Naslijeđe Nirnberških procesa

Presude su izrečene. Ali, šta je s pravdom? Takvi sudski postupci bili bi prevelik zalogaj za svako pravosuđe - posebno zbog dimenzije nepravde koja se dogodila. Pa, ipak, suđenje glavnim ratnim zločincima u Nürnbergu sigurno je bilo od presudne važnosti. Bez procesa u Nürnbergu teško bi bio zamisliv UN-ov Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (1993.-2017.), UN-ov sud za genocid u Ruandi (1994.-2016.) i Međunarodni krivični sud u Hagu (od 2002.).

Zločini protiv čovječnosti trenutno se procesuiraju na nekoliko nivoa. Tu je generalno nadležan Međunarodni krivični sud ISTGH, ali i specijalni tribunali UN-a koji su osnovani kako bi procesuirali samo određene slučajeve.

Pored toga, međunarodni zločini se procesuiraju i na nacionalnom nivou i preko institucija poput Državnog tužilaštva u Karlsruheu. Ono se uključuje, naprimjer, u slučajevima tzv. povratnika iz Sirije – njemačkih državljana, koji su možda bili umiješani u ratne zločine IS-a. Ili se aktivira u slučajevima ljudi koji traže utočište u Njemačkoj, a negdje drugdje su osumnjičeni za zločine, odnosno kršenje međunarodnog prava.

Međutim, univerzalna jurisdikcija koja se kosi s nacionalnim suverenitetom je za neke zemlje neprihvatljiva. Kina, ali i dvije zemlje koje su organizirale suđenja u Nürnbergu: SAD i Rusija (nasljednica Sovjetskog saveza), odbijaju saradnju sa Međunarodnim kaznenim sudom. Njihove blokade i opstrukcije povećale su se posljednjih godina.

Švicarski stručnjak za međunarodno pravo i specijalni izvjestilac UN-a za pitanja torture Nils Melzer osudio je u intervjuu za DW "globalnu eroziju ljudskih prava". Činjenicu da Sjedinjene Države zaposlenicima ISTGH prijete novčanom kaznom ako provode istrage protiv američkih vojnika, on smatra katastrofalnim signalom. "Ako upravo ova zemlja nije spremna odgovarati za ratne zločine za koje postoje neupitni dokazi, onda imamo veliki problem!"

Melzerov kolega za međunarodno pravo Christoph Safferling uzrok vidi u sve većem izolacionizmu: "Doživljavamo pad multilateralizma, odnosno ideje da stvari reguliramo globalno i zajedno radimo na rješavanju problema." Ova ideja je, kako ističe Safferling, erodirala u posljednjih pet ili šest godina, a to je "jako povezano s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom."

S Joeom Bidenom kao predsjednikom, postoje realne šanse da se SAD vrati porodici država koje teže multilateralnim rješenjima međunarodnih problema, procjenjuje Safferling. "Od Bidena se zasigurno ne mogu očekivati američke sankcije zaposlenima u Međunarodnom krivičnom sudu ISTGH”, predviđa Safferling.

Haški tužilac kao virtuelna prijetnja

Danas se više ne može pregovarati u konfliktima a da glavni tužilac ISTGH-a ne sjedi za stolom "barem kao prijeteća figura", piše "Deutsche Welle".

Možda sve to traje ponekad predugo. Ali, nijedan diktator na svijetu ne može biti siguran da ga međunarodni sistem krivičnog pravosuđa u jednom trenutku neće optužiti i izvesti pred sud", kaže Safferling i zaključuje: "A to ne bi bilo moguće bez Nirnberških procesa iz 1945."