- U javnosti često možemo čuti da je „na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija“, ali ćemo rijetko čuti šta navedenu tezu, izuzev našeg (kolektivnog) iskustva, čini legitimnom. Tek poneko će pojasniti da je istina o agresiji dokazana u presudama međunarodnih sudova, ali po pravilu se ne govori o kojim je to presudama riječ, piše Haris Imamović.

Imamović navodi da jedina presuda koja je proteklih godina dobila ogroman publicitet, u kontekstu dokazivanja agresije, jeste ona u predmetu Prlić i drugi. Rat je u njoj okarakterisan kao međunarodni sukob između Bosne i Hercegovine i Hrvatske i ona služi kao konačni argument, kada govorimo o jednoj dimenziji rata, van šireg konteksta.

- Međutim, kada vršimo opću karakterizaciju rata, odnosno definišemo sveukupni sukob „sve tri strane“, onda presuda u predmetu Prlić i drugi prestaje biti dobar argument, navodi Imamović i dodaje:

- Naime, kada bismo rekli da je rat u Bosni i Hercegovini bio agresija, te da to dokazuje presuda Prliću i drugima, to bi prvenstveno značilo da Srbija nije izvršila agresiju na BiH. Ako je pred Haškim tribunalom dokazano samo učešće Hrvatske u ratu u BiH, a ne i Srbije, onda je to vrlo neugodna činjenica.

Imamović piše kako srpske političke i kulturne elite od samog početka rata, pa sve do danas, uporno tvrde da ne može biti govora o agresiji, odnosno međunarodnom sukobu, već da se radi isključivo o građanskom ratu. Hrvatske političke i kulturne elite, nakon presude u predmetu Prlić i drugi, sve su češće sklone tvrdnji da su „Srbija i Milošević amnestirani za zločine“, te da je u Hagu „Hrvatska prošla gore od Srbije“.

Čak i unutar bošnjačke javnosti postoje krugovi unutar kojih se, nakon neuspjeha revizije presude u slučaju tužbe BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, zaključuje da „Srbiju [zbog toga] nikada ne možemo zvati agresorom, pravno gledano, iako znamo kakva je njena uloga bila u agresiji“.

Da li je Hrvatska prošla gore od Srbije, da li pravno gledajući Srbiju ne možemo zvati agresorom, i da li postoji bilo šta što bi politički nezainteresiranog posmatrača obavezalo da se složi s tezom o međunarodnom karakteru sukoba?

Naime, Imamović je u svom istraživanju došao do podataka da je u čak četiri presude Haškog tribunala detaljnim razmatranjem utvrđeno da je rat u BiH bio međunarodni oružani sukob između Republike BiH i Savezne Republike Jugoslavije.

Riječ je o sljedećim presudama:

1.    Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Čelebići iz 1998.
2.    Presuda Žalbenog vijeća u predmetu protiv Duška Tadića iz 1999.
3.    Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Čelebići iz 2001.
4.    Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv ratnog potpredsjednika Vlade RS Radoslava Brđanina iz 2004.
5.    Presuda međunarodnog suda pravde u slučaju tužbe BiH protiv Srbije iz 2007.

U haškim presudama jedan od ključnih dokaza za navedenu kvalifikaciju bio je Dejtonski mirovni sporazum, kao i pregovarački proces koji je doveo do njega.

Ključni fokus ove analize jeste razlika između pravnih kriterija, testa efektivne kontrole i testa opće kontrole oko kojih se vodila ogromna rasprava između Tužilaštva i advokata odbrane, a čak četiri različita sudska vijeća su na kraju prihvatila test opće kontrole, po kojem su Vojska i policija Republike Srpske djelovali kao de facto organi i agenti Savezne Republike Jugoslavije.

Ono što je izuzetno značajno jeste da je presudom Međunarodnog suda pravde iz 2007. u slučaju tužbe BiH protiv Srbije (paragraf 404) eksplicitno potvrđeno da je Haški tribunal u navedenim presudama primijenio ispravan pravni kriterij (test opće kontrole), kada je utvrđivao međunarodni karakter sukoba.

Iako presudom Međunarodnog suda pravde nije potvrđena puna odgovornost Beograda za genocid (već samo za nesprečavanje), njome je ipak potvrđeno učešće Srbije u agresiji na BiH, što je činjenica koju zvanični Beograd još uvijek negira.

Imamović ukazuje i da je Pretresno vijeće u predmetu Mladić (2017), iako se nije detaljno bavilo karakterom sukoba kao vijeća u spomenutim predmetima, vrlo jasno potvrdilo ocjene iz ovih 5 predmeta, konstatacijom u paragrafu 3777. presude: „Pretresno vijeće smatra da SRJ nije obustavila svoje vojno uplitanje u Bosni i Hercegovini u maju 1992. godine.“

Imamovićev tekst od 30 stranica je zapravo detaljan izvod argumentacije iz navedenih 5 presuda.  

Tvrdnje da je "rat bio građanski", da "ne postoji konsenzus o karakteru rata" ili da "agresija nije pravno dokazana" - jednostavno izgledaju neozbiljno i bespomoćno pred ovim zidom činjenica utvrđenih pred najvišim institucijama međunarodne pravde.

Kompletan tekst i uvid u presude na ovom LINKU.