Od drevnih Babilonaca, preko starih Grka, Rimljana i Perzijanaca, do germanskih poganih plemena, u mnogim se kulturama slavilo ponovno rađanje boga Sunca, odnosno zimski solsticij. Bez obzira na to štovali oni Saturna, Mitru, Nimroda ili Thora, sastavni dio njihovih svetkovina bilo je stablo, hrastovo ili zimzeleno, na koje su, prema nekim teorijama, prinosili žrtve bogu kojeg su slavili tokom zimskog solsticija.

Dolaskom kršćanstva ljudi su počeli prihvatati učenje Isusa Krista, ali su zadržali i neke poganske običaje, a smatra se da je ukrašavanje božićnog drvca jedno od njih. Nakon što je Crkva odredila 25. decembra kao dan Kristovog rođenja, proslava Božića zamijenila je pogansko slavljenje zimskog solsticija, a ukrašavanje stabla prihvaćeno je kao jedan od kršćanskih običaja.

Iako brojni vjernici širom svijeta prakticiraju kićenje bora kao neizbježan porodični običaj za Badnju večer, domovina ove božićne tradicije još je nepoznanica.

Ukrašavanje bora ili, tačnije, stabla jele, prema crkvenim zapisima, možemo zahvaliti svetom Bonifaciju, engleskom redovniku koji je u 7. stoljeću osnovao kršćanske crkve u Francuskoj i Njemačkoj. Podučavajući Kristov nauk u Njemačkoj, Bonifacije je naišao na skupinu poganih koji su se, okupljeni oko velikog hrasta, spremali žrtvovati djecu bogu Thoru. Kako bi spasio djecu, Bonifacije je srušio hrast, a na njegovom je mjestu izraslo stablo jele.

Druga legenda govori da je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama dok je u srednjem vijeku u nekim dijelovima Europe postojao običaj priređivanja predstave o raju u crkvama za vrijeme Božića, tokom koje bi se na stablo vješale jabuke kao simbol spoznaje dobra i zla prema biblijskoj priči o Adamu i Evi.

Običaj ukrašavanja božićnog drvca u našim je krajevima preuzet od germanskih naroda krajem 19. stoljeća, ali i do tada je postojao običaj unošenja badnjaka, mladog stabla ili grane hrasta u kuće. Ovaj običaj zadržao se do današnjih dana kod pravoslavnih vjernika, piše Tportal.