Piše: FARUK KAJTAZ

Prvo novcem i utjecajem, a zatim i ljudima.

Bandić nije imao ideologije. Klasični politički trgovac. On je mogao biti sve šta poželi i šta mu u datom trenutku zatreba.

Praktički istog dana bi podržavao i antifašiste i desne crkvene aktiviste! Uz to bi dao i pokoju sočnu izjavu, koja bi kasnije danima odjekivala u medijskom i javnom prostoru. Znao je vladati i nije se libio to činiti. 

Stao je na vrh svoje političko-korporativne piramide i „delao“.

U sebi je spojio dva identiteta: hercegovačke „gene kamene“ i identitet „ravničarskog“ Bandića uokvirenog u opća kulturološka mjesta Zagreba i „purgeraja“. S jednakim žarom je citirao „mudre“ izreke svoje majke iz okoline hercegovačkih Gruda i poznate zagrebačke intelektualce. Ponosio se svojim porijeklom, ali je znao zapjevati i „Zagrebe, tak imam te rad“... „Lizao“ je crkveni oltar, ali i podržavao građanske inicijative, ako bi procjenio da mu to treba.

I oni koji su ga osporavali, morali su mu priznati da je znao upravljati politikom i povezanim interesima. Preko toga i ljudima, naravno.

Stara je to socijalistička škola, koja je kasnije samo po potrebi mijenjala ikonografiju. Zanat vladanja u Zagrebu je ispekao do savršenstva. Njegova moć, ipak nije ležala u velikim idejama, već u populizmu i kontroli nad četvrtinom javnog novca u Hrvatskoj. U tome je bio savršen. Nekim bi rekli i predobar, jer se odmah nakon preuzimanja „volana“ u Zagrebu počelo šuškati kako se sa Bandićem dade puno toga „dogovoriti“. Ta ga je sjena pratila tokom cijele karijere. 

Na vrat mu je legla i policija, bio je pod istragama i hapšen, ali nikada zvanično osuđen.

Pokušao je svoj model iz Zagreba precrtati i na ostatak Hrvatske, ali nije išlo. Pokazalo se da Bandić nema toliko snage koliko je mislio, ali je bilo dovoljno za trgovinu sa HDZ-om kada je zatrebalo. Njegovi „žetončiči“ su dugo vremena „držali štangu“ HDZ-u i Plenkoviću, a to je imalo svoju cijenu.

„Bandinjo“ je to znao naplatiti. S kamatama.

Zadnjih godina njegova „karizma“ je počela opasno blijediti. Počeo se ponavljati i praviti greške. Svađao se sa medijima i novinarima. Jednostavno počeo manje-više svima ići na živce, ali je jedan dio hranidbenog lanca, ipak znao da ne treba gristi ruku, koja te hrani.

U zadnje vrijeme se spremao za nove izbore, kao da mu nije bilo dosta toliko godina vlasti. Grizao je kao početnik, a vidjelo se da više ne može. Ni idejno ni fizički. Potrošio se, ali to nije htio priznati. Trčao je neku svoju trku u suludom pokušaju da vrati vrijeme, da se spasi, da opstane...

Nastavio je „delati“, kao da iza sebe nema već nekoliko ozbiljnih dijagnoza i tragičan ishod te avanture se mogao naslutiti. "Bandinjo" odlazi u stilu „velikih igrača“. Još uvijek na vrhu. Doduše poprilično sam, ali na vrhu piramide vlasti i utjecaja u Zagrebu.

U političkom smislu, odlazak Bandića znači potpuno resetiranje sadašnih prilika u glavnom gradu Hrvatske pred izbore. Kuda će otići Bandićevi ljudi i glasači? Očekuje se veliko pospremanje.

Dio njegove ekipe će sigurno odmah naći nove pokrovitelje, a dio će konačno moći izaći na izbore bez straha od mogućih posljedica po svoj status. Zagreb očekuju zanimljivi izbori. Bandić je odradio svoju „dionicu“ i ostat će upamćen kao „kontraverzan“ gradonačelnik. Nekima "najgori", drugima "najbolji".

Tehnokrata i makijavelista, koji je ponajprije volio vladati. Vlast je moć, a moć je najjača droga...“vozi“, ali i ubija!

(Prenosimo s autorovog bloga)