U najnovijem "Mostu" RSE razgovaralo se i o tome kako je moguće da stalne svađe izmedu Beograda i Zagreba ne utječu na savezništvo između lidera bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata - Milorada Dodika i Dragana Čovića te da li bi Hrvatska mogla blokirati ulazak Srbije u Evropsku uniju (EU) i u kom slučaju bi se to moglo dogoditi.

RSE: Bosna i Hercegovina je u ovom trenutku izgleda jedini teren gdje Srbi i Hrvati odlično sarađuju. Lideri bosanskih Srba i bosanskih Hrvata - Milorad Dodik i Dragan Čović - čak su i saveznici. Njima ne smetaju ni Jasenovac, ni Oluja, ni Vukovar. Dok se njihove centrale u Beogradu i Zagrebu svađaju - oni su u velikoj ljubavi. Kako to tumačite?

Dragan Đukanović: To je neka vrsta strateškog dogovora koji postoji unutar Bosne i Hercegovine koji, nažalost, nije pozitivan jer nije usmeren na inkluziju Bošnjaka i zajednica koje ne pripadaju konstitutivnim narodima, pa zbog toga nailazi na brojna osporavanja u Bosni i Hercegovini. Činjenica je da se prilično loši odnosi između Beograda i Zagreba ne reflektuju na saradnju Dodika i Čovića koja je u ovom trenutku prilično jaka. Dodik je nekada čak i veći glasnogovornik prava Hrvata u Bosni i Hercegovini od samog Čovića i rado je viđen gost u Zagrebu. S druge stane, Čović pokazuje neku vrstu simpatije prema onome što izjavljuje Dodik kada je u pitanju ulazak BiH u NATO, pa se stiče utisak ima puno razumevanje za pokušaj opstrukcije puta BiH u NATO koji stiže iz Republike Srpske.

Dejan Jović: U Hrvatskoj postoji suradnja između HDZ-a i Samostalne demokratske srpske stranke, najveće stranke Srba u Hrvatskoj. Ta koalicija je vrlo pozitivna zato što su obje strane izabrale surađivati a ne međusobno oponirati premda su imale i druge mogućnosti. To se prije svega odnosi na HDZ Andreja Plenkovića koji je mogao formirati vladu i sa desnim Domovinskim pokretom, ali to nije učinio nego se odlučio za koaliciju sa nacionalnim manjinama.

Naravno da to nije primljeno sa dobrodošlicom kod protivnika normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa i u Hrvatskoj i u Srbiji. Kad se radi o Bosni i Hercegovini, postoji jedan aspekt oko kojega se slažu ne samo Srbi i Hrvati, odnosno njihovi politički vođi, nego i bošnjački lideri, a to je da u Bosni i Hercegovini treba voditi etnopolitiku. A to znači da nema mjesta za koncept građanina nego se sve mora svesti na etnopolitiku - u Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda i tačka.

Njima je potpuno neprihvatljivo ono što je američki državni tajnik Antony Blinken rekao u svom nedavnom pismu da treba napraviti umjerene promjene koje bi se zasnivale na presudama Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić - Finci i drugom sličnim slučajevima. Njima je neprihvatljiva bilo kakva mogućnost da se nacionalno shvati kao građansko, to jeste da pripadnost naciji ne bude isključivi identitet svakog pojedinca koji ga onemogućava da djeluje kao građanin. To je nešto oko čega u Bosni i Hercegovini postoji potpuni konsenzus sve tri strane.

Kad se radi o odnosu Hrvatske prema Čoviću rekao bih sljedeće: Hrvatska ima dva cilja u svojoj spoljnoj politici - jedan je da se što više integrira u evropske strukture, a drugi da koristi članstvo u Evropskoj uniji da bi intervenirala u izborni zakon BiH i ojačala političku moć tamošnjih Hrvata. Naravno, Hrvatska nikad ne bi dozvolila drugoj zemlji da intervenira u njen izborni zakon, premda su Bošnjaci u Hrvatskoj vrlo nezadovoljni tim zakonom.

Veliko je pitanje ima li Hrvatska u tom smislu svoju samostalnu vanjsku politiku ili slijedi onu koju oblikuju Čović i HDZ BiH, pa onda iz Zagreba dobijamo eho onoga sto je zapravo vanjska politika bosanskohercegovačkih Hrvata kad se radi o Bosni i Hercegovini. Rekao bih da je politika bliskosti između Dodika i Čovića u velikoj mjeri određena i činjenicom da Bošnjake vide kao zajedničkog protivnika, kao prijetnju i opasnost - naročito nakon zadnjeg popisa stanovništva koji je pokazao da Bošnjaci prvi put čine preko 50 procenata ukupnog stanovništva. Zbog toga se opiru bilo kakvoj ideji pretvaranja Bosne i Hercegovine iz etnokracije u građansku demokraciju.