Piše: HRVOJE KLASIĆ

Sjedeći u nedjelju 16. svibnja 2021. navečer pred televizijskim aparatom Vice John Batarelo katolički aktivist poznat po toleranciji prema drugima i drugačijima nije mogao vjerovati svojim očima i ušima. Ne, ovaj put razlog čuđenja nisu bile skandalozne izjave militantnih sekularista o tome da silovane žene moraju imati pravo na pobačaj ili neki od primjera „poganizacije Hrvatske“, kao npr. reklamiranje maski i slatkiša povodom Noći vještica kojima se potiče „kultura smrti i kanibalizam“.

Razlog za šok i nevjericu ovaj put su bili rezultati netom završenih izbora za gradonačelnika i gradsku skupštinu Zagreba. Što misli o izbornim pobjednicima, odnosno Tomislavu Tomaševiću i platformi Možemo! objasnio je sutradan na svom Facebook profilu. Ljude koji su voljom birača odnijeli nadmoćnu pobjedu nazvao je „otvorenim komunistima i rodnim luđacima“, te ih usporedio s – četnicima! Valjda da ukaže na sličnost stavio je i jednu fotografiju na kojoj se vidi kolona četnika kako prolazi kroz Zagreb u svibnju 1945., uz komentar „Možemo stigao u Zagreb“.

Uopće mi ne pada na pamet ulaziti u polemiku s Batarelovim stavovima ili pokušati racionalizirati nešto što smatram iracionalnim. Ali kao povjesničar ipak moram reagirati na jedan detalj. Konkretno, pojasniti kontekst slike koju je ovaj hrvatski patriot i katolik iskoristio kako bi upozorio na strah od nadolazećeg komunizma.

Slika je doista snimljena početkom svibnja 1945. u Zagrebu, a ljudi koji se na njoj vide stvarno pripadaju četničkim postrojbama. Međutim, na što god ova slika asocirala Batarela, ona ne predstavlja dokaz suradnje srpskih monarhista s jugoslavenskim komunističkim bezbožnicima, već upravo suprotno, dokaz suradnje četnika s onima koji su se izjašnjavali kao hrvatski patrioti i katolici, odnosno ustašama.

Suradnja ustaša i četnika

Uostalom, suradnja ustaša i četnika trajala je cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata. Ne samo što su se u brojnim vojnim operacijama borili rame uz rame, nego su i ranjeni četnici imali pravo liječenja po bolnicama širom NDH, a udovice poginulih četnika primale novčanu pomoć od ustaških vlasti. Kako se rat približavao kraju pojavili su se i novi razlozi za savezništvo između hrvatskih i srpskih nacionalista.

Nakon što su odbacili mogućnost zajedničkog otpora pred nadirućim partizanskim jedinicama uslijedili su pregovori o zajedničkoj bježaniji. Tim povodom u travnju 1945. četnički vođa Draža Mihailović šalje poslanstvo poglavniku NDH.

Kako će kasnije u svojim sjećanjima napisati jedan od sudionika tih pregovora general Svetomir Đukić, Ante Pavelić je „poslao kamione sa lekovima i municijom, a sem toga je izdao potrebna naređenja nadležnim organima, da se Dražina grupa propusti kroz Hrvatsku“. Posljedica ove ustaško-četničke suradnje je i slika koju je (zlo)upotrijebio Batarelo.

Vicina nada

Ako mu i nisu najjasniji detalji iz zagrebačke prošlosti Vice John nema dilema tko bi trebao biti spasitelj zagrebačke budućnosti. To će uostalom i jasno dati do znanja već spomenutom facebook objavom punom vjere, ufanja i ljubavi:  „Škoro, daj sve od sebe. Svi smo sada iza tebe.“ Naravno, u koga drugog da i vjeruje nego u onoga koji se već dokazao žestokim antikomunizmom. Posebno onda kada je kao dvadesetogodišnjak, pjevajući na proslavama veličanja Titovog kulta ličnosti u Osijeku, suptilno razarao komunizam iznutra namjernim zaboravljanjem stihova i gubljenjem ritma.

Poput Batarela i Zlatko Hasanbegović spasitelja Zagreba od nadirućih „apologeta titoizma“ vidi u Miroslavu Škori. Zbog toga mu je i odlučio na raspolaganje staviti sva svoja znanja i vještine. Problem se međutim pojavio kada je shvatio da Tomislav Tomašević i Možemo! ne žele polemizirati s njegovim revizionističkim provokacijama o prošlosti.

„Mooolim?!“, nije skrivao razočaranje Hasanbegović čitajući o planovima stranih plaćenika iz tzv. zeleno-lijeve parapolitičke sljedbe, „izgradnja otvorenog, socijalno pravednog i ekološkoga grada 21. stoljeća na temelju programa u čijoj je izradi sudjelovalo 200 ljudi najrazličitijih znanja i iskustava iz redova tematskih i kvartovskih grupa. Kakve su to gluposti?! Zar je to sad važnije od rasprave o vraćanju Titova imena trgu, ili o tome je li Zagreb 8. svibnja 1945. oslobođen ili je pao? Niti spomena o zazivanju komunističke revolucije i oduzimanja imovine narodnim neprijateljima?!“.

Ne želeći ipak svog kandidata ostaviti na cjedilu Hasanbegović se kao i u svim sličnim situacijama u kojima ne zna što bi rekao okrenuo već isprobanom scenariju. Umjesto govoriti pametno odlučio je govoriti puno. I naravno što nerazumljivije.

‘Lezbijski sindikalizam’

Tako su i nastale rečenice koje bi našle mjesta u svakoj anti-antologiji političke misli kao npr. „Fenomen izbora u Zagrebu je sustavno političko-medijsko onemogućavanje ili prikrivanje prvorazredne ideološke pozadine Možemo!“, ili „ne mogu biti simboli neideološkog građanskog aktivizma ljudi koji su… teoretičari lezbijskog sindikalizma“. Mudrome dosta! Valjda.

Miroslav Škoro i njegovi pristaše poput Vice Batarela i Zlatka Hasanbegovića shvaćaju drugi krug izbora u Zagrebu kao referendum. Njihov problem je što ne shvaćaju da je za većinu građana to već bio i prvi krug.

Ali pošto im očito nije jasno, a u skladu s onom da je ponavljanje majka znanja, Zagrepčanke i Zagrepčani nikako ne smiju propustiti priliku da u nedjelju 30. svibnja 2021. pošalju još gromoglasniju referendumsku poruku s kime žele u budućnost, a koga žele pospremiti u ropotarnicu prošlosti.

(Prenosimo s portala Net.hr)