Prihvatanje sporazuma u Rambeju tadašnjeg jugoslavenskog rukovodstva vjerovatno bi dovelo do toga da akcija Severnoatlantske alijanse (NATO) pod nazivom “Saveznička snaga” ne bude provedena, izjavio je za "Glas Amerike" penzionisani general Wesley Clark, bivši glavnokomandujući evropskih snaga NATO-a u vrijeme intervencije u Saveznoj republici Jugoslaviji, okončane prije 22 godine - 10. juna 1999.

Raseljeni Albanci s Kosova

Nevladina organizacija HRW u publikaciji pod nazivom "Po naređenju" o ratnim zločinima počinjenim na Kosovu navodi da je broj izbjeglih i raseljenih Albanaca s Kosova tokom sukoba iznosio 862.979.

"Više od 80 posto cjelokupnog stanovništva na Kosovu i 90 posto kosovskih Albanaca raseljeno je iz svojih domova", navedeno je u publikaciji objavljenoj 2001.

To su okolnosti u okviru kojih je u januaru 1999. u selu Račak na jugu Kosova izvedena akcija snaga SRJ u kojoj je ubijeno 45 civila albanske nacionalnosti, što je bio jedan od ključnih povoda dijelu međunarodne zajednice da pokrene NATO intervenciju.

Intervenciji Alijanse, koja je počela 24. marta 1999., prethodili su sukobi vojno-policijskih snaga tadašnje SRJ i snaga Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), kao i ubistva, deportacije i masovni progoni kosovskih Albanaca tokom 1998-1999.

Odluka o intervenciji, bez saglasnosti Ujedinjenih nacija, donesena je nakon neuspješnih pregovora delegacija Kosova i SRJ u Rambujeu i Parizu u februaru i martu 1999.

“Mislim da smo okončali etničko čišćenje koje se događalo u tom trenutku, pružili smo priliku građanima Kosova da uspostave sigurnost, a zatim i demokratiju. I mislim da su to i uradili. Međutim, mislim da posao još nije završen, i dalje postoje tenzije između Srbije i Kosova. I to nije samo slučaj kada je riječ o te dvije zemlje – napetosti postoje i između Bugarske i Sjeverne Makedonije. Balkan djeluje kao područje na kom se tektonske ploče čovječanstva sudaraju posljednjih šest vijekova ili duže. I potrebni su stalni diplomatski napori kako bi se ta pitanja riješila”, ukazuje Clark te dodaje da se nada da je međunarodna zajednica dorasla zadatku, jer je, kako podvlači, to veoma važno.

“Sporazum ponuđen predsjedniku Miloševiću u Rambujeu, u osnovi je bio identičan onom predviđenom za Bosnu i Hercegovinu. Međutim, on se uobrazio… Kada je 1995. trebalo prebaciti NATO trupe do BiH, Milošević se saglasio i poručio da se to može učiniti preko teritorije Srbije. Četiri godine kasnije, promijenio je mišljenje odbacivši sve ponuđeno. Sabotirao je odnose, pregovore i, zapravo, sukob učinio neizbježnim. I tvrdoglavo je istrajavao u tome”, ukazuje penzionisani američki general.

Prisjeća se i da su brojni članovi Alijanse smatrali da će se stvari promijeniti nakon što počnu zračni napadi protiv bivše Savezne republike Jugoslavije – koji su, kako kaže, bili upereni protiv tadašnjeg političkog režima. Međutim, to se nije dogodilo – napadi su trajali ukupno 78 dana, do potpisivanja Kumanovskog sporazuma, kojim su neprijateljstva okončana i određeni uslovi za povlačenje jugoslavenskih snaga s teritorije tadašnje pokraijne.

Slobodanu Miloševiću, bivšem predsjedniku Srbije i nekadašnje Savezne republike Jugoslavije, sudilo se pred Haškim sudom po optužbama za zločine počinjene u Hrvatskoj i na Kosovu, kao i za genocid u Bosni i Hercegovini.

Sudski proces protiv njega počeo je u februaru 2002. godine. Milošević je preminuo u martu 2006. u pritvoru Tribunala - usljed čega su sudije istog mjeseca proces protiv njega proglasile završenim.

“Nije se predomislio i pribjegao je oružanom sukobu. Njegove trupe su počinile brojne brutalnosti na Kosovu tako da je on ishod učinio neizbježnim. Poslije svega nekoliko dana, Alijansi je postalo jasno da se Milošević mora odreći Kosova. Da se nije okrenuo oružju, možda bi pomirenje bilo moguće, danas bi možda bilo više mira, ne bi bilo aktuelne napetosti. Međutim, dogodilo se to što se dogodilo, srpske vojne i policijske snage su se povukle s Kosova, a u Srbiji je i dalje sveprisutno nezadovoljstvo ishodom”, kaže Clark, koji procjenjuje da će za uspostavljanje značajnijeg nivoa povjerenja između dvije nekada sukobljene strane biti potrebne decenije.

"Nisam skoro bio u Srbiji i nisam razgovarao s tamošnjim aktuelnim liderima, ali svjestan sam da su neke od snaga iz vremena 1999-ih još pristune. Također, Rusija nastoji da održi svoj pun utjecaj na Zapadnom Balkanu kroz odnos sa Srbijom. Srbija igra tu vrstu igre s Rusijom i procesom pridruživanja Evropskoj uniji. Održava vojne vježbe s Rusijom… Mislim da je to potrebno prevazići, a to se još nije dogodilo. Također, Rusija se transformisala: ta zemlja se devedrsetih borila da uvede demokratizaciju i provede privatizaciju. Imala je predsjednika Borisa Jeljcina, koji se više orijentisao prema Zapadu – iako je kontrola važnih poluga državne moći ostala u rukama ljudi sa starom, nepromijenjenom ideologijom. Mi smo se sredinom devedesetih nadali da će Rusija postati u dovoljnoj mjeri demokratična da postane član NATO-a. Nije postojala namjera da NATO bude savez protiv Rusije.

Ali, nova Rusija Vladimira Putina nije u mogućnosti da stvari vidi drugačije. On je svoje strahove pretvorio u stvarnost – izvršio je invaziju na Gruziju, anektirao je Krim, pravi probleme na istoku Ukrajine, gomila trupe na granicama s drugim državama i prirodno je da je NATO bio prinuđen da preduzme korake. Nažalost, Srbija je uhvaćena tu negdje u sredini: kulturno, historijski i politički. Za Srbiju su nastupila veoma teška vremena. Milošević mi je često govorio da je Srbija vodeća zemlja Balkana, kao i da je prijatelj Amerike, kapija Evrope… Imao je veoma moćne izjave o budućnosti Srbije. Međutim, mnoge od njih nisu realizovane zbog prirode sukoba u Srbiji", rekao je, između ostalog, Wesley Clark u razgovoru za "Glas Amerike".