Priredio: Samir BEGOVIĆ

Presuda koju je Međunarodni mehanizam za krivične sudove izrekao 30. juna ove godine bivšim šefovima Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću još uvijek nije objavljena na službenoj stranici. Obojica su osuđeni na po 12 godina zatvora, a za sada smo upoznati sa sažetkom presude od desetak stranica.

Iz sažetka presude vidimo da su Simatović i Stanišić osuđeni zbog pomaganja izvršavanju zločina isključivo u općini Sanski Most, dok za Udruženi zločinački poduhvat koji se provodio u BiH i Hrvatskoj na čijem su čelu stajali "određeni visokopozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku", Simatović i Stanišić nisu krivi.

Ipak, vjerovati da se uloga Stanišića i Simatovića u ratu materijalizirala samo na području općine Bosanski Šamac bila bi velika zabluda, damantirana jasnim činjenicama.

Brojne od tih činjenica navedene su u svjedočenju Miroslava Deronjića, koji je nakon priznanja osuđen na 10 godina zatvora. Deronjić je, prema vlastitom iscrpnom priznanju koje je dao Haškom tribunalu, bio predsjednik Općinskog odbora SDS-a od septembra 1990. do aprila 1992. godine. Pored toga, u septembru 1991. godine imenovan je za člana Kadrovske komisije SDS-a. Također, bio je i predsjednik Kriznog štaba općine Bratunac (gdje je i rođen) od aprila 1992. do njegove transformacije u Ratnu komisiju općine, kada je postao njen član. U ljeto 1993. godine postao je član Glavnog odbora SDS-a.

Sa navedenih pozicija Miroslav Deronjić imao je aktivnu ulogu u organizaciji i političkim aktivnostima Srpske demokratske stranke (veze sa samim vrhom SDS-a, tj. Radovanom Karadžićem). Učestvovao je u pripremama za rat odnosno naoružavanju srpskog stanovništva i organizovanju, te imao značaju ulogu u izvršenju zločinačkih akcija srpske vojske.

Najznačajnije dijelove njegovog svjedočenja haškim istražiteljima iz novembra 2003. godine mogu se podijeliti u tri poglavlja:

- Pripreme za rat i naoružavanje bosanskih Srba u Bratuncu i okolini

- Dolazak, uloga i djelovanje specijalnih jedinica koje je u BiH slala Služba državne bezbjednosti Srbije

- Provođenje genocidnog plana u julu 1995. godine u Srebrenici

"KARADŽIĆ JE LIČNO UBIJEDIO MILOŠEVIĆA DA SE SRBI NAORUŽAVAJU"

Svjedočenje Miroslava Deronjića pred istražiteljima Haaškog tribunala, strukturirano hronološki i tematski, ima izuzetan historijski značaj. Prvi dio odnosi se na naoružavanje bosanskih Srba u razdoblju između 1991. i 1992. godine, a svoju ratnu ispovijest počinje sa uspostavljanjem kontakata sa Goranom Zekićem (član Glavnog odbora SDS-a i član Skupštine Republike bosanskih Srba) i Rajkom Dukićem (trenutno predsjedavajući Upravnog odbora kompanije "Boksit" iz Milića, a 1991. generalni direktor "Boksita", op. "SB")

"Dukić nam je rekao da je donijeta odluka da se Srbi naoružavaju, a potom nam je rekao, citiram: „Karadžić je lično ubijedio Miloševića da se Srbi naoružavaju“. Tokom sastanka s Karadžićem, koji se održao nešto kasnije, ja sam lično čuo te Karadžićeve riječi. Hvalio se da je lično on ubijedio Miloševića da se Srbi naoružaju, znači da nisu imali povjerenja u JNA. Nisu vjerovali da bi JNA mogla zaštiti Srbe. Karadžić je želeo da se narod naoruža. Dukić je rekao da mi treba da se naoružamo i da je određeno na nivou SDS-a koji ljudi će se baviti tim naoružanjem, u kojim kategorijama. Tada je rekao da smo Goran Zekić (ubijen 8. maja 1992. godine, op. "SB") i ja zaduženi za Srebrenicu, Bratunac i to područje. Takođe je rekao Goranu da je dogovorio jedan sastanak u Beogradu. Dao je Goranu jedan komad papira. Nisam video šta je pisalo na njemu, al je on rekao: "Ovo ti je broj i ime čovjeka kome ćeš se javiti i dogovoriti kada ćeš ti sa Miroslavom otići kod njega".

Rajko Dukić (Foto: Arhiva)

Nakon razgovora sa Dukićem, Deronjić i Zekić odlaze u Beograd i sastaju se sa Mihaljom Kertesom (u to vrijeme bio na čelu službe Državne bezbjednosti Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova, op. "SB") zgradi Predsjedništva Srbije. Kertes ih upućuje u kasarnu Bubanj Potok (prigradsko područje Beograda).

"Goran i oficir su se bili dogovorili oko svih tehničkih detalja. Vratili smo se kući to popodne ili predvečer, i usput, na putu prema dolje, Goran mi je rekao da je sve dogovorio za jedan šleper oružja da dođe na područje Bratunca i Srebrenice. Cijelo vrijeme, od tog sastanka u Milićima pa do tog puta u Beograd i povratka, stalno mi je govorio da ovo nikome ne pominjem. Rekao mi je da će on sam organizovati transport, da je to njegov zadatak, da će naći lokaciju u Srbiji na koju će prebaciti to oružje, pa da mi organizujemo kasnije transport do Bosne, te da će on organizovati prevoz preko Drine u Bosnu. Rekao mi je da u Bratuncu pronađem nekoliko ljudi u koje imam povjerenje kako bi pomogli pri istovarivanju, pošto nije računao na mene da pomažem prilikom istovarivanja oružja. Čak mi je dao i nekoliko prijedloga za ljude iz Bratunca u koje je on imao dovoljno povjerenja da ih uključi u ovako nešto…."

"TE NOĆI JE CRVENA ZVEZDA POSTALA ŠAMPION EVROPE"

Deronjić je odlučio da oružje dostavi u tri područja gdje su živjeli Srbi. Za dostavljanje oružja u područje u pravcu Bajine Bašte zadužio je Slavka Jovanovića (zet Miroslava Deronjića, op. "SB"), za sela niz Drinu Milana Sunđina i za područje Kravice Rašu Miloševića. Sva trojica bili su predstavnici Mjesnih odbora SDS-a.

"Nedugo nakon toga me je Goran Zekić obavijestio da te noći treba da stigne šleper oružja i da bi ja trebao da budem spreman da ga dočekam na predviđenom mjestu u predviđeno vrijeme, te da i ljudi koje sam ja odredio za ovo također trebaju da budu spremni. Sjećam se noći kad je stigao šleper jer se tu noć igrala finalna utakmica, bilo je finale Kupa šampiona u fudbalu između Crvene Zvezde i Olimpika iz Marseja (29. Maj 1991., op. "SB"). Crvena Zvezda je iz Beograda. Te noći je Crvena Zvezda postala šampion Evrope. Te noći je, dakle, stiglo oružje. (…) Većina tog oružja je sljedeće noći bila prebačena čamcima preko Drine. (…) To je bio prvi transport oružja tom području, a nakon toga se više nisam direktno uključivao u slične pošiljke naoružanja. Znam da je još najmanje jednom, moguće i dva puta, oružje na slučan način stiglo iz Bubanj Potoka u Bratunac, ponovo preko Gorana i drugih ljudi, istih ljudi. Imao sam informaciju o tome, ali nisam bio u to upleten. Samo sam im rekao da budu diskretni."

"SVE JE TO BILO PREBAČENO UZ ZNANJE POLICIJE IZ SRBIJE"

"Početkom ljeta 1991. godine, Goran me pozvao da odem s njim u Bajinu Baštu kod jednog čovjeka. Našli smo se u privatnom stanu tog čovjeka, koji je bio predsjednik Izvršnog savjeta Skupštine opštine Bajina Bašta. Zaboravio sam mu ime. Ne znam mu ime, ali je bio mlađi od mene i mlađi od Gorana. I za cijelo vrijeme rata je bio predsjednik Izvršnog savjeta Skupštine opštine Bajina Bašta. Znam da je bio član SPS-a (Miloševićeva Socijalistička partija Srbije, op. "SB"), jer je SPS tada držao vlast u Bajinoj Bašti. I na našem putu do tamo mi je Goran objasio da ima još jedan kanal preko kojeg se može dobiti oružje. Mislim da mi je rekao da je on već putem tog kanala nešto oružja prebacio u Srebrenicu. Htio je da se i ja uključim kako bi dobili nešto i za Bratunac. U to je vrijeme bio veliki pritisak od ljudi da dobiju oružje, s obzirom da su saznali da su neki ljudi već bili dobili oružje. I kada smo bili u stanu tog čovjeka, razgovarali smo o nabavljanju oružja iz Užičkog korpusa. Mislim da je u to vrijeme komandant Korpusa bio gospodin Ojdanić (Dragoljub Ojdanić, osuđen u Hagu na 15 godina zatvora zbog zločina na Kosovu, op. "SB"). Otišao je k njemu Goran Zekić, kao i taj čovjek iz Bajine Bašte, koji je, kako sam kasnije saznao, bio određen za pomoć, za tu vrstu pomoći, logistike od Užičkog korpusa za rejon Srebrenice. Rečeno nam je tada da je Užički korpus zadužen za tu vrstu logistike za Srebrenicu i Višegrad. Kada sam ga pitao za Bratunac, rekao mi je da je za nas zadužen Valjevski korpus. Ja moram reći da nikoga tamo nisam znao niti samo ikada za vrijeme rata ili u bilo koje drugo vrijeme išao tamo. Znam da je Užički korpus, tokom te 1991. Godine i kasnije, u svim vidovima, uključujući i oružje i municiju, pomagao Srebrenicu, a kasnije Skelane. A osoba koja je bila zadužena za to je bio general Đukić, pomoćnik komandanta za logistiku (osuđen pred Sudom BiH na 25 godina zatvora, pobjegao u Srbiju, op. "SB") Goran mi je rekao da je u Skelanima u to vrijeme boravio Marko Milanović, koji je bio jedan iz strukture za naoružavanje bosnakih Srba. Nije bio rodom iz Skelana već je tu došao kasnije."

(…)

"Posljednja veća količina oružja, do rata, koja je stigla u Bratunac je u vrijeme afere iz septembra 1991. godine, u vrijeme događaja poznatog po ubistvu dva Muslimana u Kravici. Taj dan i nakon tog ubistva, otišao sam u Kravicu i čuo da je velika količina oružja stigla preko Drine i da to treba da se doveze u Kravicu. Goran Zekić je to organizovao sa ovim čovjekom iz Bajine Bašte, koji je bio predjednik Izvršnog dobora, a u to je bila uključena i Teritorijalna odbrana iz Ljubovije (općina u Srbiji na granici sa BiH, op. "SB"). Dakle, sve je to bilo prebačeno uz znanje policije iz Srbije. Prebačeno je preko Drine za Kravicu. Želim i to da napomenem da je postojala jedna potpuna prećutna saglasnost policije u Srbiji za te poslove prebacivanja oružja."

Udaljenost od Bratunaca do Ljubovije (Foto: Google Maps)