Piše: Vesna PEŠIĆ

Ko je izmislio teoriju pokrivača pod kojim živimo? Nastala je iz nezgodnih situacija u koje je Vučić upleten, brojnih afera iz kojih se on izvlači tako što izmišlja nove afere pokretanjem svoje mašinerije izvlačenja: neko radi protiv njega, prisluškuje ga ili mu sprema likvidaciju. Izmisli se nešto da se zametnu tragovi, da se skrene pažnja, pa onda javnost širi tu novu priču koja je nastala samo zato da bi se prethodna zataškala. Ali ta nova je često gora od stare. Tako je Vučić krenuo od štapa u ruci, pa preko buzdovana do zarđale kašike kojoj se ponovo vratio na karikaturama genijalnog Coraxa i tako zatvorio krug paklenog pokrivača pod kojim se živi u Srbiji. Tim kružnim putem stiglo se do najmračnijih tačaka, u koje spadaju Mladićevi murali koje čuvaju fašističke falange, Vučićeva parapolicija, potpisivanje peticije za oslobađanje Đinđićevog ubice, što je na sebe preuzeo tzv. Kapetan Dragan, da bi kao ratni zločinac i osuđenik iz Hrvatske sebi obezbjedio egzistenciju u Beogradu.

Kad god se nađe u sosu, Vučić se dosjeti da s tim nema ništa i grubo kaže „lažete“, to su izmišljotine patentiranih neprijatelja. Neprekidnim aferama se pokriva stvarnost u Srbiji. Kad kažem na tviteru da će Rio Tinto da nam uništi i otruje zemlju zbog Vučićeve alavosti na pare, neko mi otpiše da to nije ništa, da se time samo pokriva katastrofalna ekološka situacija u Srbiji. Pa kako katastrofalna ekološka situacija pokriva još katastrofalnijim uništavanjem nedirnute prirode? Rudnik litijuma u Jadru pretvoriće u pustinju čitavu Mačvu, a ti otrovi će stići i do Beograda i Makiša. U Mačvi će biti uništene bogata zemlja i poljoprivreda, a stanovništvo raseljeno. Srbija se već raselila na drugi svijet zbog neodgovornog odnosa prema epidemiji kovida 19 i zato što se iz nje odlazi decenijama. Ona je već pusta zemlja. A Rio Tinto će je dokrajčiti. Neće, kažu, to je samo pokrivač za prethodnu ili neku buduću ekološku katastrofu.

Šta se tu zapravo pokriva? Meni se čini da se ne pokriva/prikriva samo sadašnja ekološka situacija, nego se pod „pokrivačem“ našlo još veće i tragičnije zagađenje – moralno zagađenje. Slušam jednog izgledom uglađenog mlađeg čovjeka koga su našli kod murala u Njegoševoj, koji je za N1 kazao da Mladićevi murali i odbrana njegovog lika i djela nisu sami po sebi cilj vlasti. Zapravo je postavljanje njegovih murala po Beogradu (i šire) pičkin dim koji pokriva izmjenu Ustava o referendumu i građanskoj inicijativi! Referendum će moći da se primjenjuje lokalno, a za građansku inicijativu će svaki potpis morati da se ovjeri kod notara. Ta avantura zahtijevat će gomilu novca za 30.000 potpisa. Događaji sa muralom po toj teoriji prikrivaju Vučićev otpor prema građanskim inicijativama koje sa svih strana pljušte na njega u obliku skromnih peticija. A one su kao što znamo najslabije i prvo ljudsko pravo. Nastalo je još u 12. vijeku u Engleskoj, kada je stečeno pravo da se seljak, običan čovjek, obrati kralju. Ponekad uspiju, ko zna zašto, vjerovatno kada to režim baš nimalo ne košta.

Strategija skretanja pažnje i pokrivanje prethodnih afera postaje zastrašujuća. Mladićevi murali ne mogu biti pokrivač ni za šta. Oni su dovoljno strašni sami po sebi. Ne može se genocidom pokriti izmjena zakona o referendumu i građanskoj inicijativi. Poznato je da je Ratko Mladić velika Vučićeva ljubav i da je on „lično i personalno“ preljepljivao Bulevar Zorana Đinđića bulevarom Ratka Mladića, Skupštinu Srbije nazivao „slobodnom kućom za Ratka Mladića“, za jednog Srbina tražio sto muslimana i da ne podsjećam dalje na njegova zlokobna djela. Ali Mladić ne može biti pokrivač ni za šta, jer genocid nigde takvu ulogu ne može imati i nema je. Ko god to misli pridružuje se pokušaju pranja Srbije od najstrašnijeg zločina od Drugog svetskog rata.

Izražavanje građana na lokalnim i nacionalnim referendumima je velika opsesija Vučića i njegove vlasti. Cinično zvuče njegove riječi „Izjašnjavat će se sami građani“ – misli se u Loznici i okolnim selima gde stiže Rio Tinto. Pa kako građani kažu tako će biti, iako izgleda da su Vučić i njegovi već odlučili. A građani će to da pokriju „slobodnim izjašnjavanjem“, što će mu podići rejting i pokriti njegovu odgovornost. U ovom slučaju pokrivači su međusobno povezani: pokrivač za promjene Ustava i mešetarenje voljom građana je Rio Tinto koji pokriva prethodne ekološke katastrofe.

U stvari, radi se o katastrofama koje jedna drugu sustižu i otuda teorija pokrivača kao metoda skretanje pažnje u službi mafijaškog režima. Onda se neko dosjeti i kaže: pa šta vam smetaju lokalni referendumi, eno u Švajcarskoj se svaki čas organizuje neki lokalni ili nacionalni referendum. Tako i Švajcarska postaje još jedno ćebence za pokrivanje. Tamo se svakako ne odlučuje lokalno o stvarima sa dalekosežnim nacionalnim posljedicama. A otvaranje rudnika litijuma koji ugrožava ljudsko zdravlje svakako nije lokalno pitanje, jer prijeti da uništi čitavu zemlju.

Kao primjere teorije pokrivača i njene prakse navodim još neke skorije jorgane. Takvo je famozno prisluškivanje Vučića 1.572 puta na koje se on žalio i pretvorio u aferu prisluškivanja njega lično, čime je trebalo pokriti aferu sa Belivukovom grupom kao državnom mafijaškom grupom. Tu je i pokrivanje Jovanjice. Policija je slučajno presrela Koluviju, nadzornika državnog biznisa sa kojim su bili upoznati Vučić i njegova najbliža okolina. Po mom razumijevanju, Jovanjica ih je za srce ujela, a za to otkriće su stavljeni na led najbolji policajci koji su radili svoj posao, a Nebojša Stefanović ih nije zaustavio. To je pokriveno pričom Tomislava Radovanovića, šefa Službe za specijalne istražne metode, koji je u paradnoj uniformi svjedočio na televiziji Prva da u policiji postoji parapolicija, a što je ubrzo zvanično opovrgnuto. Ali parafašističke falange koje se zovu Narodne straže i koje je osnovao Vučićev režim zaista imaju tu ulogu i to više niko ne krije. One su privele Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović kada su bacile jaja na mural Ratka Mladića. U ovom slučaju su teorija i praksa delovanja ispod pokrivača pukle, ali je sve ostalo i dalje u nizu, jedna afera pokriva drugu, a u svakoj je glavni izvođač, ali i glavni glumac Aleksandar Vučić.

Teorija pokrivanja i „skretanja pažnje“ odraz je realnosti društva koje ide iz jedne koruptivne i kriminalne afere u drugu i tome se ne vidi kraj. Ne vidi se jer prikrivanje jedne afere drugom u nizu stigne dotle da više nema nijedne nezavisne službe i institucije, nego sve postaje zatomljeno u spletu podzemnih intriga, kriminala i fašističkih straža. Gde će se ta eskalacija pokrivanja katastrofa i afera završiti za sada nije poznato. Javnosti ostaje, koliko je ima, a nešto je zaista i ima, da odustane od pokrivačke taktike i interpretacije, te naivnog i narodskog razumevanja društva i države u kojoj živimo. Pokrivanje kao strateško zataškavanje koje nudi vlast treba odbaciti. Vlast u Srbiji treba shvatiti u celini njene funkcionalne truleži, koja nužno završava u truleži jedne profašističke, gramzive i autokratske vlasti. Tu spada i nacionalizam kao maligna laž, izlizani pokrivač za sve lopovluke, amoral i konačnu propast. Koja nije više tako daleko, ako prestanu da je spasavaju strane lopuže, razni izaslanici, Kinezi, Rusi, graditelji metroa i slični biznismeni, koji krstare Balkanom i navodno brinu o njemu, miru, stabilnosti i ekonomskoj dobrobiti Srbije. I to puca, a dalje pucanje će se nastaviti.

(Peščanik.net)