Ovoga puta naša priča vodi vas u vrijeme srpsko-bugarskog rata.

Naime, srpsko-bugarski rat počeo je 14. novembra 1885. godine, kada je Kraljevina Srbija, nezadovoljna s ujedinjenjem Bugarske s Istočnom Rumelijiom, objavila rat Bugarskoj. Bugarska pobjeda u ovom kratkom ratu bila je preduvjet za međunarodno priznanje ujedinjenja Istočne Rumelije s Kneževinom Bugarskom.

Brz i potpun poraz Srbije u bitki na Slivnici bila je i prekretnica u ekspanzionističkoj srbijanskoj politici koja od tada napušta Garašaninove planove, poznate kao koncepcija "Načertanije", na bugarskom etničkom području.

Ujedinjenje Istočne Rumelije s Kneževinom Bugarskom 1885. godine nije bilo dobro primljeno od susjednih balkanskih zemalja, jer je pojavom udvostručene bugarske države prijetila opasnost od bugarske dominacije nad balkanskim poluotokom.

Nakon ujedinjenja Grčka je hitno izvršila mobilizaciju. Vlade Rusije, Osmanskog Carstva i zapadnih Velikih sila zaprijetile su joj da ne upadaju na tursko tlo, radi priključenja dijelova Makedonije, kao nadoknadu za teritorijalno proširenje Bugarske.

Srbija, koja je u bugarskom ujedinjenju vidjela opasnost po svoje interese u Makedoniji, snažno se odupirala ujedinjenju. Kralj Milan Obrenović je obavijestio sve velike sile još 1881. godine da će upasti u Bugarsku ako dođe do mogućeg ujedinjenja Kneževine i Istočne Rumelije. Dana 9. septembra 1885. Srbija je mobilizirala svoju vojsku. U zemlji je izašlo nekoliko stotina članaka, knjiga i propagandnih plakata uperenih protiv bugarskog ujedinjenja.

Tri dana kasnije Bugarska je svjesna mobilizacije u Srbiji, koja je provedena radi održavanje ravnoteže na Balkanu. Srbijanski zahtjevi za priznavanje ujedinjenja bili su da se Srbiji predaju gradovi: Vidin, Trn i Radomir, za koje se u Srbiji tvrdilo da su naseljeni Srbima.

Glavni cilj Srbije je bio ovladavanje bugarskim glavnim gradom Sofijom, i time presjecanje veze između Bugarske i Makedonije.

Austro-Ugarska je podržavala srbijanske zahtjeve, ali je preferirala mirno rješenje sukoba. Njemačka i Rusija nisu ometale ujedinjenje, ali su ruski listovi objavili članke u kojima se očekivalo da će se provesti „pravična naknada“ za Srbiju. Osmansko carstvo je ostala jedina zemlja koja je podržavala Bugarsku.

Austro-Ugarska, koja je imala tajni dogovor sa Srbijom, pristala joj je izdati kredit za naoružanje, ali je upozorila da se ne namjerava miješati u sukob s vojskom.

Sve Velike sile zauzele su neutralnu poziciju, a neke su pozivale na mir. Nakon što se u Londonu došlo do saznanja da Rusija u stvari ne podržava ujedinjenje, Velika Britanija uzima Bugarsku u zaštitu. Svi ostali su očekivali srbijansku pobjedu.

Nakon žestokih ratnih okršaja na teritoriji Bugarske, kontraudara bugarske vojske ne teritoriji Srbiji, bitkama u okolici Pirota i  Niša, te vojnog poraza Srbije, uslijedili su mirovni pregovori.

Mirovni ugovor između dvije zemlje potpisan je 19. februara 1886. godine u Bukureštu. No zanimljivo je kako je upravo Rusija tražila od Srbije da obešteti Bugarsku. Iako Srbija na kraju nije platila odštetu, bio je to bolan udarac nakon kojeg su odnosi Srbije i Rusije bilo ozbiljno poljuljani.

Slične stvari su se događale i u budućnosti, a o tome u jednom od narednih nastavaka čitajte na portalu „Slobodna Bosna“!

(SB)