Piše: IVAN MARKEŠIĆ

Svejedno što je bio svjestan da od toga kao ni od susreta s ukrajinskim veleposlanikom neće biti ništa. No nije gubio nadu da bi isključivo svojom bespomoćnošću doprinio zaustavljanju ljudske patnje.

Temeljem toga nenadanog prošlotjednog posjeta slijedi samo jedan zaključak: nešto ovako može (u)činiti samo netko tko pripada grupaciji ljudi koja se zove ljudsko bratstvo/sestrinstvo.

Nije bitno kojoj religijskoj skupini pripada, je li ili nije kršćanin, je li ili nije musliman, hinduist, budist, ateist, agnostik. Bitno je samo jedno – pripada li grupaciji koja se zove ljudsko bratstvo/sestrinstvo! Na čijem čelu je – htjeli mi to priznati ili ne – upravo on, papa Franjo!

Onaj koji u prvi plan ne stavlja ni religijsku ni nacionalnu ni rasnu ni spolnu pripadnost i orijentaciju. Onaj komu je u prvome planu Svevišnji u oba njegova roda – ženskom i muškom. Jer, kad govori o muškarcima, Franjo istodobno govori i o ženama.

Papa Franjo, onako star, gotovo na izmaku fizičkih snaga, bez pompe, bez straže, bez oružja, čak i bez svoje već kultne, preko 70 godina stare i izlizane kožne torbe, otrcanih cipela, onako pognute glave, shrvan, zabrinut i razočaran – a što sve se prepoznaje i u njegovu hodu – odlazi na zamućeni izvor suvremene ljudske zbilje – u rusko, a potom i u ukrajinsko veleposlanstvo u Rimu, da bi saznao zašto je voda onih koji se predstavljaju (pravovjernim, ortodoksnim) vjernicima tako zamućena? I to baš na jednome od njenih glavnih krakova, na onome kraku koji se diči ortodoksnim kršćanstvom.

Promatrao sam ga u televizijskom prijenosu. U prvi mah bilo mi ga je jako žao. Potom su se moja tuga, žalost i sažaljenje počeli polako pretvarati u radost, u ushićenje.

Bio sam sretan što živim u vremenu u kojemu na čelu Crkve ”stoluje” njezin utemeljivač Isus Nazarećanin, što imamo ponovno jednoga novog-starog Franju Asiškog, jednoga novog-starog fra Anđela Zvizdovića, što na čelu religijske zajednice koju mi nazivamo kršćanskom imamo vjernika kojemu ni ranije, a ni tada nije bilo bitno, je li onaj kome se obraća za pomoć ovog ili onog vjerozakona, nego hoće li mu taj temeljem vjere koju ispovijeda to svoje vjerovanje u Svevišnjega potvrditi odgovorom praktičnoga vjernika, odgovorom čovjeka koji – uz ostalo (može biti i ateist i agnostik – svejedno, nazovimo ga bilo kako) – da ipak postoji Netko u kojeg možemo imati povjerenje.

Prije pape Franje ovako nešto sveobuhvatno, univerzalno ljudski, nadnacionalno i nadreligijski mogao je učiniti još samo netko.

A taj netko bio je njegov imenjak – Franjo Asiški, koji je u vihoru rata tražio sugovornike za zaustavljanje krvoprolića iznenadnih ”krivovjernika”, hodio po ondašnjim svjetskim metropolama, klečao i molio. Hodio je u ta mjesta, u ta veleposlanstva, ne zato da bi iskamčio popravljanje crkava i zvonika, džamija ili minareta, nego za učvršćenje vjere u Svevišnjeg.

Također, takvo povjerenje tražio je i traži upravo i u ovim vremenima i to upravo tamo gdje su mnogi bili sigurni da bi taj Svevišnji mogao i trebao biti upravo tamo.

Nisu ga, međutim, mogli naći, čak ni u mnogim (nad)biskupskim i kardinalskim odajama ni u njihovim predstavnicima, čak ni kod onih od kojih se mnogi još uvijek nadaju da će ih netko uzdignuti na pijedestal svetosti.

Srećom, i pape, kardinali, nadbiskupi i biskupi obolijevaju i umiru pa i oni koji su svojim (ne)djelovanjem u obrani i zaštiti onih najmlađih ostali gluhi.

Međutim, zbog svega onoga što su činili talijanski beskućnik ”seoski baraba” Franjo Asiški, talijansko-argentinski papa Franjo, i uz njih još Franjo Kuharić, fra Anđeo Zvizdović isplati se – to smo vidjeli – biti vjernik.

Jer, oni su nas svojim praktičnim ispovijedanjem vjere u postojanje Dobra u svakodnevnome životu uvjeravali i uvjeravaju i danas da vjera nije nemoćna, da nije bespotrebna.

A što se ne može reći za mnoge naše današnje biskupske i kleričke uglednike koji, na primjer, sjede s desne strane čovjeku koji nije u stanju osuditi zločin i genocid nad vlastitim susjedima, komšijama, nad mojim djedovima, nad mojim sunarodnicima i prijateljima.

Nakon ovih užasnih slika rata iz Ukrajine, postavljamo i sebi i vama temeljno pitanje: čemu kršćanstvo? Koja mu je svrha nakon ovih slika rata? Koji je to i kako se zove taj bog rata u kojeg bismo trebali vjerovati?

Tko to od sadašnjih kleričkih kršćanskih uglednika, bez obzira na to kojoj grupaciji pripadali, nudi uvjerenje da je moguće bez izravnih posljedica biti iznad Božice Nacije, odnosno Božice Kršćanske Religije?

Pitam se, gdje su – makar i razjedinjeni i međusobno omraženi – pravoslavni patrijarsi? Imaju li snage biti kršćani? I to javno pokazati!?

Nažalost, kršćanstvo kao religija mira više ne postoji. Postoje samo interesi. I to samo oni vojno-politički, oni koji broje humke, koji čitaju imena poginulih i nestalih. Živih ionako više nema ili, ako ih ima, uskoro ni njih neće biti.

I što ćemo sad, pitat ćete.

Isto kao i do sada: ništa. Pobijedit će onaj tko bude imao značajnijeg udjela u tuđoj nevolji, u tuđoj patnji, u tuđoj smrti.

(Prenosimo s portala Autograf)