Historičar Amir Duranović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nedavno je objavio novu knjigu pod naslovom "Islamska zajednica u jugoslavenskom socijalizmu" koja je izazvala veliku pažnju bh. javnosti. Djelo je kruna njegovog višegodišnjeg rada na ovoj temi, još od doktorskog studija, i pravi naučni odgovor na sveprisutni društveni diskurs o položaju (zajednice) vjernika u "bivšem režimu", uvijek obojenim emocijama i ideološkim sentimentima.

Sa profesorom Duranovićem razgovarali smo o njegovoj knjizi, jugoslavenskom režimu i Islamskoj zajednici, stereotipnim razmišljanjima koje "crtaju" pogrešnu sliku o navedenom period naše historije i sveprisutnim političkim konotiranjem Islamske zajednice u današnjem vremenu. 

Tematski se Vaša knjiga odnosi na period od 1953. do 1974. godine. Zašto je taj period toliko važan u historiji Islamske zajednice?

Izbor hronoloških odrednica prvobitno za doktorsku disertaciju, a potom i za knjigu u vezi je s temom, njenom obrađenošću i značajnim parametrima koji su utjecali na život Islamske zajednice kao institucije, ali i zajednice vjernika različitih crkava i vjerskih zajednica, pa tako i zajednice muslimana u Jugoslaviji. U navedenom se vremenskom periodu značajno promijenio zakonodavni okvir za djelovanje vjerskih zajednica. Zato je bitna početna 1953. godina, kao i ustavne promjene u jugoslavenskoj državi koje su zaključno sa Ustavom iz 1974. godine većinu materije u odnosima između države i vjerskih zajednica sa saveznog "spustile" na nivo jugoslavenskih republika. U takvom kontekstu bilo je neophodno identificirati ključna pitanja u odnosu između države i Islamske zajednice i dati im odgovarajuću historiografsku pažnju.

Jedno od poglavlja Vaše knjige nosi naziv "Odnosi države i Islamske zajednice".  Kakvi su bili ti odnosi?

Odnosi su, posmatrani u cjelini, prošli različite faze - represiju, stagnaciju, poboljšanja, uspone i padove. I vrlo često su bili uvjetovani konkretnim problemima koji su u različitim, najčešće lokalnim kontekstima, imali različite manifestacije, koje onemogućavaju iznošenje pojednostavljenih zaključaka. U tom smislu, kao istraživačka pitanja identificirane su okolnosti u kojima je proširen zakonodavni okvir za djelovanje crkava i vjerskih zajednica, njegovo (ne)dosljedno primjenjivanje i s tim u vezi prateći problemi, poput organizacije vjerske obuke, realizacije obrednih aktivnosti bez narušavanja koncepta odvojenosti crkve od države, odnosno, vjersko-prosvjetni život u prilično široko postavljenom značenju navedene sintagme. Tu su zatim pitanja poslijeratne obnove vjerskih objekata, ali i njihovo rušenje zbog različitih razloga, problemi u vezi s nacionalizacijom imovine crkava i vjerskih zajednica, organizacija masovnih vjerskih okupljanja poput mevluda izvan prostora predviđenih za vjerske obrede, kao i dosta krupno pitanje koje međusobno povezuje prakticiranje vjere, imovinski status vjernika, jugoslavensku diplomatiju i imidž jugoslavenske države u muslimanskim zemljama, a to je organizacija odlazaka na hadž. Uz navedene, u okviru drugih tematskih cjelina, razmatrana su i druga pitanja od značaja za obje strane, kako državu tako i Islamsku zajednicu.

Dotaknimo se i uvijek prisutnih, pa i dominantnih, stereotipnih slika? Je li period socijalizma u BiH bio period vjerskih nesloboda? Kakav je bio položaj vjernika muslimana u tadašnjem društvu?

Ispravno ste primijetili da to jesu dominantne slike, a takve su veoma često, zapravo najčešće, istovremeno i stereotipne. U socijalističkoj Jugoslaviji ne bismo mogli govoriti o "vjerskim neslobodama" u potpunom značenju navedenih pojmova, ali ni o slobodama u istom tom okviru. Može se reći da se radilo o "kontroliranoj slobodi" čije je granice određivala jača od dvije strane, a to je država, odnosno, njena jedina i najznačajnija politička snaga – Savez komunista Jugoslavije. U širem vremenskom rasponu cijeloga 20. vijeka i početka 21., evidentno je da položaj muslimana kao zajednice vjernika nije isti u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji, SFRJ i/ili Bosni i Hercegovini od 1990-ih do danas, ali nije ni pripadnika drugih crkava i vjerskih zajednica. I u tom je kontekstu teško pronaći "idealno vrijeme", ali je ispravan put identificirati i pratiti razvojnu liniju odnosa "vjerskih sloboda", i onog drugog segmenta, najčešće zapostavljenog u ovom kontekstu, a to je pitanje odgovornosti, odnosno, međusobne povezanosti slobode i odgovornosti.

Kakav je utjecaj Islamska zajednica imala na priznavanje nacionalnog identiteta "Muslimana"?

Temeljna intencija Saveza komunista Jugoslavije, koji tokom 1960-ih godina vodi proces priznavanja Bošnjaka pod imenom Muslimani bila je maksimalno izolirati Islamsku zajednicu iz tog procesa u smislu njenog samostalnog djelovanja, odnosno, SKJ je suštinski bio usmjeren na kontrolirano instrumentaliziranje Islamske zajednice u navedenom procesu u njegovoj završnoj fazi, naročito pred popis stanovništva 1971. godine. Stoga smo svjedoci kako akteri koji nastupaju u ime države planski djeluju na usmjeravanje pozicioniranja Islamske zajednice prema najbitnijim pitanjima u kontekstu "priznavanja muslimanske nacije", onemogućavaju i/ili uokviruju pokušaje samostalnog djelovanja, kritikuju prelazak "zamišljene granice prava" Islamske zajednice ili njenih istaknutih ličnosti da se prema određenim pitanjima samostalno postavljaju, ali istovremeno i koriste kanale komunikacije koje Islamska zajednica ima, odnosno, medijsku infrastrukturu Islamske zajednice, u koordinaciji sa osobljem Islamske zajednice, kako bi ostvarili cilj u kojem su obje strane imale svoj interes.

Nekoliko ličnosti se iz socijalističkog perioda Islamske zajednice izdvajaju. To je, prije svih, reis Sulejman ef. Kemura. Kako ocjenjujete rad reisa Kemure, od koga je i zbog čega trpio tako brojne napade i kritike?

Sulejman ef. Kemura je svojim mandatom na mjestu reisul-uleme obilježio vrijeme o kojem sam pisao. Dijelom se njegov mandat podudara sa vremenskim okvirom teme ove knjige (1957-1975). Prvobitno je to i bilo moje istraživačko polazište za rad na ovoj temi. Kemura je, dakle, bio na čelu Islamske zajednice u vrijeme kada se Islamska zajednica kao institucija, pa i zajednica muslimana zbog kojih Islamska zajednica suštinski i postoji, trebala orijentirati prema vremenu i okolnostima u kojima se našla. U tom je kontekstu bilo jako važno izdejstvovati modele ponašanja i djelovanja prema državnim institucijama, bez ugrožavanja funkcionalnosti i budućnosti vlastitog položaja, a istovremeno zadržati poziciju unutarnjeg autoriteta koji je bio narušavan uglavnom od strane onih koji su u istim tim novim okolnostima bili u potpunosti marginalizirani i onemogućeni u djelovanju unutar bilo kojeg značajnijeg procesa. Unutar Islamske zajednice, ali dijelom i zajednice muslimana, uglavnom onog dijela koji se u izvorima najčešće prepoznaje kao "konzervativni" i "reakcionarni", Kemura je "crveni reis", ali istovremeno, ne treba gubiti iz vida činjenicu da se upravo u ovom vremenu muslimani pozicioniraju na način da se u narednim godinama, pa i decenijama, omogućava njihova sigurna egzistencija. U navedenom vremenskom periodu, na primjer, Islamska zajednica je imala brojne probleme sa kadrovima, odnosno, nedostatkom kadrova za svoj nesmetan rad. Tada je pokrenuto pitanje osnivanja i rada Islamskog teološkog fakulteta, koji počinje sa radom 1977. godine. Danas je ta ustanova, Fakultet islamskih nauka, jedna od reprezentativnijih institucija unutar sistema Islamske zajednice. U svakom slučaju, kako se naglašavalo u prvim mjesecima nakon što je Kemura umro, zajedno sa svojim saradnicima, moglo bi se kazati da je "bio kreator naše (muslimanske) progresivne orijentacije". To što je Kemura planski skoro pa zaboravljena ličnost, naročito nakon 1990-ih godina, rezultat je drugih okolnosti.

Drugo ime je, svakako, Husein Đozo. Vaš kolega, francuski historičar Xavier Bougarel, je u jednom razgovoru za "Slobodnu Bosnu" rekao da je Đozo bio "taj koji je pronašao formulu za postojanje Islamske zajednice u socijalizmu". Slažete li se sa tom ocjenom i kako gledate na današnje dominantno ocjenjivanje njegove ličnosti isključivo kroz ulogu u Drugom svjetskom ratu?

Kolega X. Bougarel je poznat po svom višegodišnjem bavljenju historijom Bošnjaka, Bosne i Hercegovine, Islamske zajednice i muslimana. Ponekad su njegove teze, po mom sudu, nedovoljno argumentirane ili monoperspektivno argumentirane, ali su skoro sve njegove teze vrijedne pažnje. Naročito kada se s njim ne slažete. U konkretnom slučaju, Bougarel s pravom identificira Đozu kao markantnu ličnost unutar sistema Islamske zajednice tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka. Njegova ocjena da je Đozo bio taj "koji je pronašao formulu za postojanje Islamske zajednice u socijalizmu" korespondira sa mojim istraživačkim uvjerenjem da je Đozo bio intelektualno najizraslija ličnost Islamske zajednice toga vremena. Ono što moramo imati u vidu jeste okvir unutar kojeg djeluje Đozo, odnosno, Kemura i Đozo. Taj okvir nije njihovo djelo, nego djelo Saveza komunista. Ali su oni "pronašli sebe" odnosno Islamsku zajednicu i njenu egzistenciju unutar tog okvira i aktivno doprinijeli funkcionalnoj formuli. Čak i kada se međusobno Đozo i Kemura nisu slagali. Današnje svođenje "života i djela" Husein ef. Đoze na jednu suštinski neslavnu i naučnoj kritici podložnu epizodu iz Drugog svjetskog rata je, prije svega, ideološki i politički motivirano, nepotpuno, pa prema svemu navedenom, pogrešno. Niti jednu ličnost, pa ni Đozu, ne možemo u potpunosti procijeniti na osnovu samo jedne životne epizode. Epizodu "antisemitizma i saradnje sa Wermachtom" treba kontekstualizirati, promatrati u okviru okolnosti Drugog svjetskog rata i pozicije zajednice muslimana tada, cijeniti Đozu odgovornim za tu epizodu, ali znati da u njegovom životu postoji "prije" i "poslije" toga.

Da li je postojalo organizovanje muslimana van okvira Islamske zajednice u ovom periodu u bilo kom obliku?

Institucionalno organiziranje muslimana kao zajednice vjernika izvan okvira Islamske zajednice navedenog vremenskog perioda bilo je zakonski nemoguće. Neformalni oblici okupljanja i djelovanja, a za potrebe ispunjavanja pojedinih vjerskih manifestacija jesu postojali u krugovima koje bismo mogli smatrati bliskim različitim derviškim redovima koji su bili formalno zabranjeni. Ipak, treba razumjeti da su to, u brojčanim pokazateljima, suštinski marginalne pojave, pa prema tome, i nisu bili predmet moga istraživanja u okviru ove teme.

Tokom izborne kampanje i odmah nakon nedavnih izbora Islamska zajednica se našla na meti teških optužbi da je bila aktivan sudionik izbornog inženjeringa? Kakva je i koliko jaka je njena društvena uloga danas, u demokratiji?

Nije ovo prvi put da se Islamsku zajednicu optužuje za političko djelovanje. Islamska je zajednica tokom svoje višedecenijske historije prošla različite faze odnosa sa vlastima, od saradnje do represije i nazad, od miješanja vjerskih i političkih djelovanja do usmjeravanja političkog ponašanja muslimana kao zajednice vjernika, ali nikada za takvo stanje nije bila isključivo odgovorna Islamska zajednica. Od osnivanja u 19. vijeku do danas, pozicija reisul-uleme, na primjer, jeste i politička pozicija par exellence, ali je od 19. vijeka do danas uvijek problematično ako je ta pozicija stranačka! I to je mjesto prijepora koje traje već decenijama, od izbora i imenovanja do ponašanja konkretne osobe koja se nalazi na časnom mjestu reisul-uleme. Upravo zbog navedenog, "optuživanje" Islamske zajednice za izborni inženjering treba promatrati kao oblik dvosmjerne komunikacije. Najčešće te optužbe dolaze od konkretne političke stranke ili stranaka i ličnosti. Koje i same učestvuju u izbornom inženjeringu!

(Razgovarao: SAMIR BEGOVIĆ)