On voli i hoće da bude „mjera svih bitnih stvari“. Da ravna, procjenjuje i ocjenjuje...da nagrađuje...koga misli da treba. Da upravlja javnošću u procjenama „moralno-političkih podobnosti“ pojedinaca i grupa.

Prigodno i svečarski. Glamurozno i ​​uvijek s nekom prigodnom „porukom“.

Još je „u fazonu“, iako je zadnju ozbiljnu političku i javnu funkciju obavljao prije više od dvije decenije! Na izbore nikada nije izašao sam, iako uvijek, ali baš uvijek - ima puno ideja kako raditi. Kako se „sabrati“, koga „podržati“ ili „gurnuti u vatru“. Koga „potopiti“...

Ima utjecajne jarane i jaranice na „pozicijama“, koji ga još stoje. I „onako“, za dobra stara vremena, ali i „logistički“. Svoje promašaje krije kao zmija noge, dok dobre stvari diže do razine autodestruktivne glorifikacije.  

Gotovo svakog „stranca“, koji se makar očešao o Mostaru, izgleda ima namjeru zakititi nekom njegovom „važnom“ nagradom. Zato je i osnovao svoj NVO. Sve prema zaslugama i samo njegovoj procjeni zašto mu to treba. Ne nužno i prema potrebama ili traženjima samih nagrađenih!

Juče Dragan – danas Vesna!? To što se Dragan i Vesna, Mostarci bi kazali „nisu u putu sreli“ – to njega ne zanima previše, jer najvažnije je da je „pokrio sve opcije“. Cilj kod njega uvijek opravdava sredstvo. Uostalom znate li BILO koju nagradu, koju dijele Čović i Pusić?

Temeljit je u tim svojim maštarijama i idejama...mora mu se priznati. I uporan. Čak i kada nagradama kiti i one sa kojima i nije bio u nekim baš bajnim odnosima. Vjerovatno i zato, jer nikada i ništa ne radi bez neke namjere ili krajnjeg cilja.

Sve nagrade uručuju se uz prisustvo pažljivo odabranog „prigodnog društvanca“. Svega tu bude: od nekadašnjih otvorenih zagovornika paradržavnih tvorevina, pa do istinskih patriota i važnih dužnosnika.

Ali, SVE se uvijek i samo vrti oko njega samoga...mada voli ostavljati drugačiji utisak. Nekoga, koga je - eto, dopao težak posao da brani i odbrani ideju Mostara i BiH. Sam samcat i uz puno odricanja...da ostane na braniku.  

Tvrdi kako voli Mostar, Velež, BiH, Aliju, Lanu, „one koji su pomogli kada je najviše trebalo“, a zapravo samo - vješto filgranski kuje vlastiti mit. Samo njegov „narativ“ za koga se nada da će jednog dana biti jedina istina o njemu i njegovim djelima.

Baš zato je osmislio pompezno nazvane nagrade. Kao neki njegov „certifikat“. „Pečat“, kojim nagrađene dobrohotno uvodi u prostor „njegove raje“.

Ali ne zavaravajte se...oooo Vi Nagrađeni. On ipak, na kraju svake balade, voli bezuslovno i jedino - samo sebe! Ljubav je to, koja traje...i šta se tu može, piše na svom blogu Faruk Kajtaz.