Piše: Orhan Pamuk

Djevojčica tužnog pogleda imala je možda deset-dvanaest godina. Zagledana u kameru mobilnog telefona, skoro da se uopšte nije pomjerala.

Kad se i pomjeri, pokreti su joj bili nekako teški. Čovjek koji snima video, u trenutku kad je ugledao djevojčicu radosno i uzbuđeno je povikao: „Ovdje ima nekog! Ovdje imaaaaa nekog!“

Ali na krik čovjeka s telefonom i uključenom kamerom nema ko da odgovori… Tu su samo tišina snijega i olovna svjetlost. Oni su u jednom mjestu na jugoistoku Turske koje su dva zemljotresa jačine 7,7 i 7,6 stepeni sravnile sa zemljom.

Čovjek sa kamerom sada prilazi djevojčici koja je od grudi na dole pritisnuta hrpom betona. Očigledno se ne poznaju.

„Možeš li da se pomjeraš?“

Djevojčica slabašnim glasom reče: „Ne!“ Ipak, u njenim očima tinjala je nada, jer je glas koji je polako gubila ipak neko uspio da čuje. Prošlo je pola dana od kada je prvi zemljotres u 4 sata ujutru udario. Uskoro će pasti veče.

„Možeš li da pomjeraš noge?“

Sav bol zemljotresa

Djevojčica ne odgovara na ovo pitanje. Na licu joj se pojavljuje izraz kao da nešto krije, da se stidi svoje krivice ili nedostatka. Ni čovjek s mobilnim telefonom ne ponavlja svoje pitanje.

„Jesi li žedna?“

„Hladno mi je…“ reče djevojčica i ućuta.

Snijeg koji je povremeno padao u toku noći i jutra prekriva ruševine zgrada od po petnaest-šesnaest spratova kao i onih od dva-tri sprata koje su se srušile za tri do pet sekundi, skriva sav bol zemljotresa, one koji su poginuli kao i one koji trenutno umiru.

Razumije se da je čovjek koji je snimao video mobilnim telefonom u toj tišini bio neodlučan. Ne može sam da izvuče djevojčicu tužnih očiju i tužnog pogleda iz te strašne, uske gomile betona. Oboje su sada zaćutali.

Pogled djevojčice je otupio, na licu joj se vide umor i bol.

„Čekaj sad tu, idem odmah da ti dovedem pomoć. Izvući ćemo te odavde.“

Ali glas čovjeka s mobilnim telefonom je nesiguran. Najvjerovatnije je u pitanju predgrađe potpuno uništenog grada. Nikakva pomoć nije stigla jer su putevi i mostovi uništeni. Najvjerovatnije neće ni stići u dogledno vrijeme.

Ljudi koji su tu živjeli, oni koji su se spasili iz svojih domova uništenih u snežnoj i tamnoj noći i ostali preživjeli sretnici vjerovatno su otišli negdje drugdje da se sklone od hladnoće. Nema nikog ni da traži ni da se raspituje, vjerovatno zato što nema drugih preživjelih iz ove kuće.

„Ne idi!“ kaže na kraju djevojčica zaglavljena u hrpi betona.

"Ne idi"

„Otići ću, ali ću se vratiti“, kaže čovjek sa telefonom, „neću te zaboraviti, dovešću pomoć“.

Jasno je da je djevojčica koja je više od pola dana provela zaglavljena pod hrpom betona spremna da umre, nema snage ni da se žali.

Ipak, još jednom šapatom ponovi: „Ne idi!“.

„Idem i dovešću ti pomoć“, kaže čovjek ovog puta glasnije, ali ipak nedovoljno ubjedljivo.

Nakon toga se video snimljen telefonom završava. Ne znamo da li je čovjek doveo pomoć ili nije. Ali on je prosto postavio snimke na Twitter bez ikakvog komentara.

Dovesti pomoć nije tako lako kao što je mislio čovjek s mobilnim telefonom.

Prema podacima koje je država objavila, u regionu je uništeno ili oštećeno oko sedam hiljada objekata. Kao što se objavljuje manji broj poginulih, krije se i broj uništenih objekata.

Nema informacija o tome šta se dešavalo u manjim gradovima i mjestima pošto je struja isključena, mobilni telefoni nisu radili zbog prekomjernog opterećenja, a putevi su zatvoreni. Čitamo na Twtiteru da su neki manji gradovi potpuno uništeni, ali da li je to istina?

Ima povrijeđenih i onih koji umiru na hladnoći, zarobljenih pod ruševinama i gomilom betona kao djevojčica tužnih očiju.

Ako je u svakoj srušenoj zgradi bilo troje koji su čekali da ih neko spase dok su oplakivali mrtve i zatrpane članove porodice, možemo zaključiti da je blizu dvadeset hiljada ljudi čekalo pomoć ispod i u gomilama betona na koje je napadao snijeg. Stručnjaci i obučene osobe koje su trebale da stignu do njih, žale se na nedostatak prevoza na aerodromima i putevima.

Čak su i najveće medijske, novinske i televizijske kuće tek nakon pola dana uspjele da stignu do velikih gradova koji su se poslije zemljotresa pretvorili u pakao zbog srušenih aerodroma i zatvorenih puteva. Pola dana nakon katastrofe milioni ljudi su na snježnim, kišnim i vjetrovitim ulicama, uplašeni i ljuti, čekali pomoć.

Prema podacima koje je iznijela država, zemljotres je pogodio oko 13,5 miliona ljudi.

Ono što ovu katastrofu čini još strašnijom (apokaliptičnom) jeste drugi zemljotres jačine 7,7 stepeni koji je udario devet sati nakon prvog, noćnog zemljotresa od 7,8 stepeni.

Ovaj drugi zemljotres, čiji je epicentar bio udaljen oko sto pedeset do četiri stotine kilometara od epicentra prvog, priredio je horor scene milionima ljudi koji su već bili na ulicama zbog naknadnih potresa od prvog zemljotresa.

Masa koja je na ulicama tražila pomoć ili parče hljeba, koja se vratila na ruševine šesnaestospratnica da golim rukama skuplja ostatke, i koja je tražila toplo, zatvoreno mjesto za sklonište, snimala je mobilnim telefonima zgrade koje su se od drugog zemljotresa brzo, u oblaku prašine, rušile kao kule od karata, uzvikujući povremeno: „Bože, Bože!“ Mnogo je ljudi objavilo ove groteskne horor slike na društvenim mrežama bez komentara, bez jedne rečenice, čak i bez ijedne riječi. Primijetio sam da te scene zemljotresa proizašle iz katastrofe ne samo da otkrivaju jedan osjećaj solidarnosti i uzajamne pomoći koji tjera suze na oči, već podstiče njihove instinkte da dijele, traže druge svjedoke, ostave trag i da se oglase. U centru svakog velikog grada pod ruševinama svi kojima je pružen mikrofon da nešto kažu vikali su: „Snimaj, snimaj, treba nam pomoć, treba nam hljeb, gdje je vlada, gdje su spasilačke ekipe?!“

Pomoć je poslana, ali kamioni s njom su na stotine kilometara od regija koje je zadesio zemljotres, satima čekaju pod snijegom na zakrčenim putevima.

Oni koji su izgubili svoj dom, porodicu, svoje voljene, sve što su imali, vide da niko ne interveniše na požare koji su izbili u njihovim gradovima i zaustavljaju vladina vozila, policiju, službenike koje spaze, pa počinju da se bune. Nikada ranije nisam vidio da je narod toliko bijesan.

U nekom drugom videu koji sam gledao u više navrata „građani“ su zaustavili policijsko vozilo koje ide u neki drugi grad i u poluispitivačkoj polumolbenoj atmosferi su izvukli službenike iz vozila.

Srećnici koji su se živi i zdravi, ali ostavši bez doma, izvukli iz zemljotresa i koji lutaju ulicama po glasovima shvataju da se u ruševinama i pod šutom velikih stambenih zgrada nalaze ljudi koji su još živi. Ali sami nemaju snage, znanja i opreme da ih spasu. Nema nikoga ko će uskoro da dođe.

Glasovi iz ruševina

Dok drugo veče pada, glasovi koji dolaze iz ruševina i šuta jenjavaju, narod na ulicama se navikava na stravičan prizor na ulicama, a masa ljudi se skuplja oko vozila iz kojih se dijele hljeb i hrana. Ali bijes, žalbe, očajanje zbog nespremnosti ne jenjavaju.

Ovaj zemljotres je najveći koji je zadesio Tursku u posljednjih osamdeset godina. Što se tiče velikih zemljotresa koje sam ja doživio iz bliza ili iz daleka još od mog djetinjstva, to je četvrti.

Nakon zemljotresa koji je zadesio Mramorno more 1999, ispunjen osjećanjem odgovornosti i krivice otišao sam u Jalovu, jedan od gradova koji je bio sravnjen sa zemljom.

Satima sam hodao među ruševinama govoreći da ću možda moći da podignem neki kamen, a vratio sam se ne mogavši nikome da pomognem. Iz poruka postavljenih na društvenim mrežama saznajem i da u najvećim gradovima uništenim zemljotresom ima doktora koji su samoinicijativno došli iz daleka da pomognu, međutim ne postoji autoritet, niko zadužen da ih usmjeri. Još jedna stvar koju narod ne može da prihvati je i da su neke od državnih bolnica srušene.

Dvije su poruke koje šalju oni koji na društvene mreže, ne ostavljajući nikakav komentar, kače video klipove snimljenih apokaliptičnih scena katastrofe i užasa zemljotresa koji su doživjeli u svojoj kući.

Prva je ona koja se izražava čuđenjem i njihovim pozivom Bogu: zapanjujuća, šokantna veličina katastrofe. Veoma je teško da čovjek sačuva hladnokrvnost, sposobnost da doživi svoja uobičajena svakodnevna osjećanja, te da logično postupa pred ovakvim užasom.

Zbog toga je prisutan spontani osjećaj solidarnosti i uzajamnog pomaganja. Ali zato je druga poruka, osjećanje napuštenosti, očajanja i nespremnosti koje je osjetila cijela država, zastrašujuća koliko i zemljotres.

Narod zaskakuje spasilačke ekipe koje prve stižu, sa „Gdje ste do sada!“. Ali, u dosta regija još uvijek nije stigla nikakva pomoć. Na kraju drugog dana u centre velikih gradova malo pomoći stiže, ali sasvim nedovoljno, a i ta pomoć je veoma zakašnjela.

(oprema teksta redakcijska)

Preveli sa turskog Marija Velkovski i Rastko Jovanović

(Danas.rs)

Vladislav Bajac, pisac i osnivač Geopoetike, izdavač Pamukovih knjiga na srpskom jeziku:

„Posle prvih vesti o zemljotresu u Turskoj i Siriji, poslao sam Orhanu Pamuku imejl izražavajući mu u ime Geopoetike i u svoje lično ime saučešće zbog nesreće koje je doživeo njegov narod na jugoistoku zemlje. Pitajući ga kako je on, zapravo sam pitao kako su svi. Pokušavajući da budem intiman u meri u kojoj to situacija nalaže i trpi, napisao sam mu kako se sećam svog gostovanja na Univerzitetu Adana pre više godina i divnog sveta koji sam tamo upoznao, od studenata i profesora do onih na ulici koji su imali potrebu da razgovaraju sa strancem. Iako ogroman grad, Adana je veoma udaljena od evropskog i azijskog centra Turske. Takoreći je njen obod oslonjen o tragični Alepo u Siriji. Posle katastrofe, kao da je još udaljeniji.

Pamuku je trebalo nekih pet sati da mi odgovori. Cedio je reči i kada je video da mu ne idu, sve je suzio u sledeće: „Vlad, hvala ti na svemu… Bio sam tako tužan… Poslušno sam napisao jedan tekst uprkos toj tuzi.“ (Da, upotrebio je reč poslušno. Mislim da je ona povezana sa devojčicom o kojoj piše.)“