U nedjelju, 5. aprila 1992. godine, Sarajlije su svjedočile jednom od najsudbonosnijih ratnih događaja.

Oružani napad na Centar i Srednju policijsku školu, na 598 od ukupno 748 učenika, kadeta, kursista.

U ranim jutarnjim satima, oko kapije i ograde Centra počele su se koncentrirati velike grupe naoružanih civila i uniformiranih ljudi. U 15.10 sati na južnu kapiju Centra upalo je oko 80 napadača i, kako nisu mogli nasilu ući, otvorili su vatru iz svog raspoloživog oružja.

Bitka je trajala četiri sata, ispaljeno je na hiljade metaka, stotine tromblonskih mina.

Ovako su se agresori na Sarajevo hvalili „velikim uspjehom“.

KARADŽIĆEV RATNI MINISTAR PROŠAO NEKAŽNJENO

Podsjećamo, Momčilo Mandić je 6. aprila 1992. godine u svojstvu pomoćnika ministra za unutrašnje poslove tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine (BiH) rukovodio napadom na Centar za obrazovanje kadrova Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH. Kako optužnica dalje navodi, nakon zauzimanja Centra, sav rukovodni kadar bošnjačke i hrvatske nacionalnosti je sproveden u Dom Mjesne zajednice Vraca, gdje su bili izloženi ispitivanju. Nakon toga, jedna grupa je navodno prebačena na Pale, gdje su bili ispitivani, a potom zatvoreni te fizički zlostavljani i maltretirani sve do 10. aprila 1992. godine, kada su razmijenjeni i prebačeni u Sarajevo. Rukovodeći napadom i učestvujući u njemu, optuženi je, prema navodima optužnice, između ostalog, planirao, pokrenuo, naredio i pomagao u činjenju protuzakonitog zatvaranja i nečovječnog postupanja prema civilnim osobama.

Dana 1. septembra 2009. godine, na sjedinici Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine na kojoj su razmotreni žalba Tužilaštva BiH i odgovori na žalbu, Apelaciono vijeće donijelo je drugostepenu presudu kojom se kao neosnovana odbija žalba Tužilaštva te se potvrđuje prvostepena presuda. Prvostepenom presudom od 18. jula 2007. godine Momčilo Mandić je oslobođen optužbi da je počinio krivična djela zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

SVJEDOČENJE HEROJA

„Da nije bilo otpora profesora i učenika, uspostavila bi se linija od Vraca preko Grbavice, Kasarne “Maršal Tito”, Velešića do Vogošće i Sarajevo bi bilo već tada presječeno na srpsko i muslimansko“, prisjećao se tog vremena profesor Husein Balić.

“Tada je Momčilo Mandić, pomoćnik ministra Alije Delimustafića, imenovan za ministra unutrašnjih poslova RS-a i, kada je general Vojislav Đurđevac tokom napada naredio da se na Vraca pošalju dva tenka, kao tampon-zona, na jednom je bio Mandić, a na drugom Miljenko Karišik. Zvao me je predsjednik Izetbegović i rekao: ‘Iziđi i pregovaraj...’ Tenkovi su stali na liniju razdvajanja i pred nas su izašli pripadnici JNA, koji su se pridružili agresoru. U 19.20, odbrana Centra je utihnula, a mladi školarci odvedeni su u školu 'Radojka Lakić'”, svjedočio je profesor Balić.

Šest sati nakon prekida vatre, ubijen je učenik Samir Mišić.

„Pripadnik paravojnih snaga ušao je s puškom u salu, niko ne zna kako je puška opalila. Rastali smo se na taj način što je njegov leš odvezen prema sarajevskoj mrtvačnici, a ja sam vezanih ruku i očiju, pod pratnjom srpskih specijalaca, s 18 kursista i nastavnika, odveden put Pala i Sokoca. Samir je bio u mrtvačnici dok mi nismo 10. aprila razmijenjeni na Hreši za osam snajperista uhapšenih u "Holiday Innu".

Niko od Samirovih iz Rogatice nije mogao doći na dženazu, na Bare. Četvorica starješina i ja smo ga ukopali 14. aprila oko 11 sati”, svjedočio je hrabri profesor Balić, koji je preminuo 22. marta 2021. godine, a s njim je u zaborav otišla i priča o hrabrim profesorima i mladim učenicima koji su prvi pružili otpor agresoru u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

(SB)