Budući da se toksični nacionalizam kod svih naroda brižljivo njeguje, a da se rješenja za otvorena pitanja poput statusa Kosova i unutrašnjeg ustrojstva Bosne i Hercegovine nikako ne naziru, mi i dalje nismo ostavili raspad Jugoslavije u historiji, već taj proces na određeni način još uvijek traje.

Nikola Burazer je programski direktor Centra savremene politike i izvršni urednik portala European Western Balkans, ali je i hronični posmatrač zbivanja koja se dešavaju u zemljama ovog predela Balkana. Ovih dana je, između ostalog, veliki fokus na tome šta će biti između Srbije i Kosova. Međunarodni izaslanici traže od obje strane da spuste loptu, ali to ne smiruje strasti.

Čak je i Viktor Orban morao da zamoli predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da pusti uhapšene policajce sa Kosova. Na pitanje kako naš sagovornik vidi tu konstantnu napetost koja traje i nikako ne jenjava, on kaže da "već duže vrijeme postoji temeljna kriza u odnosima Beograda i Prištine koja se naročito manifestuje na sjeveru Kosova, gdje postoji ozbiljna mogućnost izbijanja nasilja“.

"Evropska unija i SAD su ove godine pokušali da poguraju stvari unaprijed sporazumima u Briselu i Ohridu, ali smo se izgleda ponovo vratili u krizno stanje. Problem je u tome što ni sa jedne strane nema iskrene namjere da se dogovoreno sprovede. Kosovski premijer Albin Kurti je svojim tvrdoglavim odbijanjem da se osnuje još 2013. dogovorena Zajednica srpskih opština i insistiranjem na postavljanju četiri gradonačelnika u sjeverne opštine i pored bojkota Srba značajno eskalirao krizu i gotovo potpuno urušio povjerenje između kosovske vlade i kosovskih Srba, kao i između Kosova i zapadnih zemalja. To su ozbiljni udarci procesu dijaloga i perspektivi normalizacije. Predsjednik Vučić je ovdje odigrao nešto konstruktivniju ulogu, ali je jasno da ni njemu ne odgovara napredak u procesu normalizacije“, rekao je Nikola Burazer za Slobodnu Bosnu.

Šta je onda za Vas rješenje tog skoro vjekovnog sukoba?

Za spor Srbije i Kosova nema lakog rješenja. Često se mogu čuti olako date opaske da je rješenje za Kosovo ovakvo ili onakvo, ali podsjećam da slični konflikti u svijetu imaju osobinu da traju decenijama i da po pravilu nema "čistih" i jednostavnih rješenja. Potrebno je da obje strane prepoznaju legitimne zahtjeve i interese one druge strane, da razvijaju međusobno povjerenje i duh kompromisa, i da tek onda možemo dobiti neko trajno i održivo rješenje. Cilj dijaloga koji vode Beograd i Priština je članstvo obje strane u Evropskoj uniji, kao i uspostavljanje trajnog mira. Kako do toga doći nije sasvim jasno, ali je svakako u pravcu onoga što je već dogovoreno 2013. Briselskim sporazumom: prihvatanje pravnog i političkog sistema Kosova od strane Srbije i uspostavljanje autonomije za srpsku zajednicu unutar tog kosovskog sistema. Pitanje formalnog priznanja nezavisnosti tu nije u prvom planu.

S druge strane, u Bosni i Hercegovini, imamo Milorada Dodika koji javno proziva, bez ikakve skrupule, zvaničnike Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih međunarodnih organizacija, te ne preza ni prijetnji sukobom. Kako to objašnjavate?

Godinama čujemo slične poruke od Milorada Dodika, pa opet nismo vidjeli ozbiljnije prijetnje sukobom niti pokušaje odvajanja Republike Srpske. Mislim da Dodiku, kao uostalom i mnogim drugima na bošnjačkoj i hrvatskoj političkoj sceni u Bosni i Hercegovini, odgovaraju stalne tenzije i zastrašivanje ratom i haosom kako se nikada ne bi izašlo iz nacionalističke matrice i počelo razgovarati o suštinskim pitanjima za živote građana. Naravno, to ne znači da te poruke treba ignorisati, jer svakako nanose dugoročnu štetu i Bosni i Hercegovini i cjelokupnom regionu.

Zašto se Srbija drži veoma prijateljski prema Republici Srpskoj, ukoliko možemo da čujemo i vidimo da zvanična Banja Luka često pravi probleme Beogradu?

Dobri odnosi Srbije i Republike Srpske su prirodni i mislim da bi bili dobri ko god bio na vlasti u Banjoj Luci i Beogradu. Osim evidentne zajedničke etničke pripadnosti, tu su i različiti politički i ekonomski interesi. Nisam siguran da Banja Luka pravi ozbiljnije probleme Beogradu. Rekao bih da Srbija ima ulogu faktora stabilnosti u regionu upravo tako što ne podržava Dodikove secesionističke namjere, koje se bez podrške Srbije svakako ne mogu ostvariti.

Često se priča o utjecaju Kremlja na području Zapadnog Balkana, pogotovo otkako je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu, kako vidite taj utjecaj? Postoji li on?

Ruski utjecaj svakako postoji, kako politički i ekonomski, tako i kada su u pitanju mediji, odnosno medijski narativi. Ipak, rekao bih da je uticaj Rusije vrlo često precijenjen. Akterima u regionu je potrebna Rusija isto koliko je i Rusiji potreban, odnosno važan Zapadni Balkan. Međutim, ukoliko akteri poput Vučića i Dodika odluče da im te veze nisu i interesu i pokušaju da ih presjeku, rekao bih da bi mogućnost Rusije da to spriječi bila vrlo mala. Proruski lideri u regionu nisu igrači Moskve, iako se često tako opisuju.

Šta je sa zapadnim faktorima? Gdje su oni u cijelom ovom političkom kontekstu?

Zapadni Balkan je i politički i ekonomski vezan za Evropsku uniju, i to nikada ne treba izgubiti iz vida. Niko te veze neće presjeći, niti se region može geografski "preseliti" negdje drugdje. Dakle, zapadni akteri ostaju najvažniji igrači u Zapadnom Balkanu. Ono što je problem je što u državama članicama EU ne postoji jasna politička volja da se ostvari proširenje u regionu, već se zadovoljavaju stabilnošću i čvršćim vezivanjem regiona za Evropsku uniju. Biti na vječnom putu ka članstvu u EU bez jasne perspektive je u određenom smislu u interesu kako vlada u EU, tako i aktera u regionu. Vidjećemo hoće li se nešto promijeniti sa novim inicijativama i mogućom reformom procesa proširenja.

Možda bi trebalo da odem par koraka dublje, te da pojasnite kakva je danas moć intelektualnih i klerikalnih elita za politički razvoj ovog dijela Balkana, ako uzmemo u obzir njihovu moć tokom devedesetih? Možete li da podvučete neke paralele?

Nisam siguran da su intelektualne i klerikalne elite – ako mislimo na promotere nacionalizma - imale ključnu ulogu ni u jednoj od država proisteklih iz bivše Jugoslavije. Njihova uloga je bila prije svega u legitimizaciji režima, kao i daljem razvijanju njihovih ideoloških podloga. Našim državama vladaju političke elite koje se vrlo vešto služe i nacionalizmom i religijom kao oružjima, ali je pitanje koliko uopšte neguju te vrijednosti i ideale. Ovde je politika iznad i nacije i religije. Od ovoga, naravno, postoje izuzeci, i često su vjerske zajednice i njihovi predstavnici uspjevali da budu samostalni akteri sa značajnim utjecajem.

Kako ta veza iz prošlosti utječe danas na politiku identiteta, nacionalizma i vjerskih pitanja na Zapadnom Balkanu?

Danas je nacionalizam gotovo u potpunosti spojen sa religijom, a i jedno i drugo je u službi interesa političkih elita. Vlade se trude da spriječe glasove iz vjerskih zajednica koje su štetne po njih, kao što pokušavaju da se predstave i kao jedini zaštitnici nacionalnih interesa, dok je opozicija eksplicitno ili implicitno "izdajnička". U Srbiji tako imamo i paradoksalnu situaciju da se čak i stranke koje su još više nacionalističke od vladajućih stranaka nazivaju izdajničkim.

Vratimo se malčice na Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Političari iz ovih zemalja i dalje upravljaju nacionalističkom retorikom, ali se često iza tog paravana krije nešto dublje. Mlade generacije stasavaju pod mitološkim određenjima i vjerskim dogmama, kako Vi vidite da će sve to utjecati na bezbjednost života u budućnosti?

Otrovne poruke koje se šalju danas će imati efekta i u narednim decenijama. Zbog toga je zloupotreba nacionalizma u političke svrhe dugoročno opasna i nanijeće ozbiljnu štetu miru i stabilnosti u regionu, a naročito u multietničkim državama kao što je Bosna i Hercegovina. Od rata su prošle decenije, a utisak je da mladi gaje sve jača nacionalistička osjećanja. To nam govori da se nalazimo na istom mjestu odakle smo i krenuli. Ne mora da znači da će to rezultirati nekim nasiljem ili ne daj Bože oružanim sukobima, ali može ozbiljno naškoditi razvoju demokratskih institucija i praksi.

Ako Srbija danas ima spor sa Kosovom, do juče je takoreći imala problem sa Crnom Gorom, do prekjuče sa Hrvatskom, hoće li sutra ona imati onda ponovo sa Bosnom i Hercegovinom, ako tako banalno stvorimo jednu analogiju? Postoji li tu neka matrica koja se ponavlja?

Mislim da je pogrešno posmatrati sve probleme u regionu kao posljedice sporova koje Srbija, odnosno Srbi, imaju sa ostalima. Mi i dalje živimo u posljedicama raspada Jugoslavije i ratova koji su mu uslijedili i mnogo je otvorenih pitanja koja ne dozvoljavaju da rane zarastu i da se svi zajedno pomerimo naprijed. Budući da se toksični nacionalizam kod svih naroda brižljivo njeguje, a da se rješenja za otvorena pitanja poput statusa Kosova i unutrašnjeg ustrojstva Bosne i Hercegovine nikako ne naziru, mi i dalje nismo ostavili raspad Jugoslavije u istoriji, već taj proces na određeni način još uvijek traje.

NIKOLA BURAZER ZA "SB": “Dodiku u Bosni i Hercegovini odgovaraju stalne tenzije i zastrašivanje ratom i haosom” je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj NIKOLA BURAZER ZA "SB": “Dodiku u Bosni i Hercegovini odgovaraju stalne tenzije i zastrašivanje ratom i haosom” je isključiva odgovornost Slobodne Bosne i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.