Treba čitati i slušati klasike.

Voltera, recimo, koji je rekao kako je "svaki čovjek kriv za svo dobro koje nije počinio".

Ako tome dodate činjenicu da na ovome svijetu niti jedno dobro djelo neće ostati nekažnjeno, što će reći da činiti dobro znači na sebe navući golemu nesreću, postane vam jasan korijen ideje da će oni što čine zlo biti kažnjeni na onom svijetu, na kojem će, sa kamatama, biti nagrađeno učinjeno dobro.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Meni to liči na najveću Ponzijevu šemu, dakle piramidalnu prevaru u povijesti: neprekidno ulažete dobro u nadi da glavni bankar sa cjelokupnim kapitalom banke dobra neće pobjeći na neko ostrvo koje ne poznaje ekstradiciju.

O tome ću vam više moći reći tek kad umrem, ali imam osjećaj da ćemo svi popušiti – i za kamate i za glavnicu.

Što je, u konačnom, pravedno. Dobro koje činiš nadajući se nagradi i nije dobro. Da: imamo mogućnost činiti dobro. I da: jesmo krivi za dobro koje smo odbili učiniti.

Voltaire je napisao "Candide ili Optimizam", mega remek-djelo kakvo danas možda može biti napisano, no ne i objavljeno. Jer krši svaki, pa i najskriveniji princip političke korektnosti. Danas se ljudi, pa i pisci, iznad svega boje da nekoga ne uvrijede. Međutim: nije moguće reći bilo šta pametno, još manje reći to kako treba, a da ne uvrijediš budalu. Stoga se pisci obraćaju budalama čiji bijes žele izbjeći, što ih u konačnom čini budalama. Po mom skromnom sudu, to je korijen bijede današnje književnosti , skrojene po mjeri mediokriteta koje ta književnost nastoji ne uvrijediti.

Treba slušati The Smiths, “Meat is Murder”, istinski klasik popularne muzike. Tu se nalazi pjesma “Barbarism Begins at Home” – barbarizam počinje u porodičnom domu.

Čitajući novinske izvještaje o djevojkama koje su slavile Mladića, čovjeka koji je pobio roditelje te stariju braću i sestre mladih ljudi sa kojima one studiraju i druže se, pa onda poručile “neka smo vas pobili”, taj dojmljivi naslov bio je prvo što mi je palo na pamet.

Crnogorci, koji imaju rijetku sposobost lapidarnog i bolno uvredljivog, dakle tačnog i preciznog iskaza, za ove dvije bi rekli: nesoj od nesoja.

Važno je čitati i slušati klasike. To pomaže da razumijemo: šta god da je, već je bilo, pa će opet biti. Ljudi se teško mijenjaju. Ljudi se ne mijenjaju. Kako piše Bernhard na kraju “Podruma”: “Tko je mnogo griješio, iritirao, smetao, razarao, uništavao, mučio se, studirao, često se nasmrt iscrpljivao, gotovo se ubio, lutao, ustručavao se pa se opet nije ustručavao, i ubuduće će lutati, griješiti, iritirati, smetati, razarati, uništavati, mučiti se, studirati, nasmrt se iscrpljivati i gotovo se ubiti, i tako sve do kraja”.
Zato ne vjerujem u isprike. Jer bi onaj koji se ispričava učinio opet isto.

Recimo ovako. Vaš dobar prijatelj je pijan. Prilazi vam i vrijeđa vas. Saopštava vam da vas prezire, da osjeća mržnju prema vama – mržnju koju ste zaslužili postupcima koje vam, čak i one iz najdalje zajedničke prošlosti, nabroji i opiše sa, pomislite, nadljudskom preciznošću uređaja za prismotru. Sutradan, ponovo vam prilazi. Oprosti mi, bio sam pijan, kaže.

Za šta se vaš prijatelj zapravo ispričava? Ne za ono što misli i osjeća, nego za to što je rekao ono što misli – za to što je istina, pod dejstvom alkohola, probila prezervativ društvenih konvencija. Izvinjenje, ono koje stiže nakon pijanke, izraz je spremnosti onoga ko se izvinjava da opet prihvati simbolički poredak društvenih odnosa. Poziv je to, ujedno, da isto učinite i vi.

To je zahtjev da odbacite očigledno: da, on o vama rečeno doista misli. Hipokrizija je u samoj srži takozvanih dobrih međuljudskih odnosa.

Hipokrizija je i u samoj srži našeg svakodnevnog praštanja: obično praštamo ono što nam je učinjeno, tako što uspijevamo da ignorišemo temeljni razlog zašto nam je to učinjeno. Čak i ako praštamo sa pozicije vjernika, praštamo sa punim znanjem da postoji konačna, najviša instanca, naš Bog, koji će još jednom razmotriti zahtjev za oprost. Praštamo, k tome, još i sa punom sviješću da moramo praštati da bi nam bilo oprošteno – da bi ishod procesa u kojem se nama sudi bio povoljan po nas, moramo osporiti vlastite ingerencije u procesu u kojem mi sudimo i stvar prebaciti na Vrhovni sud.

Praštamo sa punom sviješću o postojanju nebeske Banke grijehova u kojoj će svaki grijeh biti zaračunat. Naši interesi u Banci grijeha čine nas suštinski nesposobim da praštamo: jedino Bog može praštati, jer jedino je njegova bezinteresna Milost. Naša milost nikada nije bezinteresna, otud ona i nije milost.

Ništa nije oprostivo. Baš zato što nije, danas je sve oprostivo. Aha. Kako da ne. Ako je sve oprošteno, ništa nije oprošteno. Ništa nisam oprostio sebi, niti bilo kome drugom: to nije moja ingerencija. Ako si kriv, a jesi, i za dobro koje nisi učinio, ko te može razriješiti zla koje jesi počinio? Zanimljivo: oni koji su gadno zgriješili najglasniji su u zahtjevima za praštanjem. Da se kaju, ne bi ni tražili oprost. Nego kaznu. Što je razumio Dostojevski. Koji je, kao što je razumio Nabokov, bio loš pisac - ali dobar pravoslavac, dodajem.

U slučaju dvije Kosovke djevojke koje je priglio slavni univerzitet u Beogradu, sve je bilo kako treba. Rekle su šta misle. To je uvijek bolje nego da govore ono što ne misle. A ne misle: suživot, tolerancija, praštanje.

To, uostalom, ne misli niko. Najmanje oni koji te prazne riječi najčešće ponavljaju i od toga žive.

Pored klasika, treba čitati i savremene autore. To pomaže da razumijemo, kako bi rekao Chesterton, šta nije u redu sa svijetom.

Čitam tako kako brižni glas objašnjava da su Kosovke djevojke žrtva indokrinacije. Svi li su žrtve, mati mila. Svi li su imali traume i teško djetinstvo: da imaju čime pravdati svaku svinjariju koju naprave do kraja života.
Naravno da su Kosovke bile izložene propagandi. Međutim...

Najefikasnija je ona propaganda koja kuca na otvorena vrata. Ljudi će, prosto, između svih „istina“ najprije odabrati baš onu u koju već vjeruju. Stoga propaganda koja potvrđuje mišljenje ima kudikamo veće šanse na uspjeh od one koja za cilj ima da promijeni mišljenje puka. Još veće izglede na uspjeh ima ona propaganda koja je praktično potvrda predrasuda, straha i mržnje, propaganda koja pruža opravdanje i „viši razlog“ za njih.

Šta vam hoću reći? Postoje uslovi da prihvatiš propagandu, ma kako ona sofisticirana bila. Propaganda ne donosi novo, nego budi ono što već imamo u sebi.

Bili su, kažem, potrebni određeni uslovi da bi dvije djevojke mogle otići u grad koji su njihovi rođaci i prijatelji 4 godine držali pod opsadom i minobacačkom i snajperskom paljbom; da bi se tamo sprijateljile sa ljudima koji su živi samo zato što su ih njihovi roditelji, rođaci i prijatelji promašili; da bi, na koncu, ljudima sa kojima su studirale, izlazile i, kako se ogavno kaže, prijateljevale, poručile: "e neka smo vas pobili".

Za to su, velim, bili potrebni određeni uslovi.

Prvi od tih uslova je da budeš govno od čovjeka.