Svako imalo vojnički pismen zna da se "Oluja" pripremala i izvodila sa vojničke osnovice prostora Republike BiH, već od 1994. godine, čime su Knin i Zaleđe dovedeni u poziciju da taj prostor jednostavno napuste, kako vojnici tako i civili, a po domino efektu slijede Banija i Kordun, sve do Istočne Slavonije, kazao je u razgovoru za "Slobodnu Bosnu" nekadašnji komandant 17. viteške krajiške brigade i general Oružanih snaga BiH Sakib Forić, komentarišući sve češće poruke političkog vrha susjedne Hrvatske da bi bez Hrvatska vojske i operacije "Oluja" Bihać i bihaćki okrug doživjeli sudbinu Srebrenice. 

Sa generalom Forićem razgovarali smo o obilježavanju operacije "Oluja" u Hrvatskoj ali i (kontra)obilježavanje u Prijedoru, odnosima Republike BiH i Republike Hrvatske neposredno i u vrijeme izvođenja operacije "Oluja", odnosu političkog vrha Hrvatske prema borcima i starješinama Armije RBiH, te o drugim okolnosima koji su definisali odnose dvije države u toku ratnih sukoba ali i u modernom vremenu. 

Razgovarao: Samir BEGOVIĆ 

Prošlo je 28. godina od "Oluje", velike vojne operacije Hrvatske vojske. Svaka godišnjica se spektakularno obilježava od strane hrvatskog državnog vrha. Bili ste jedan od najistaknutijih komandanata Armije RBiH u to vrijeme. Kako komentarišete sve ove kontroverze koje prate obilježavanje "Oluje"?

Da, ovih dana smo svjedoci mnogih događaja kojima se obilježava "Oluja" i naravno da se različito interpretira sa "srpske" i sa "hrvatske" strane. Postoje mnoge objektivne analize, u vidu objavljenih novinarskih tekstova, naučnih radova, knjiga, intervjua, dokumentarnih filmova, sudskih presuda, ali su one u drugom planu zbog snažnog utjecaja sadašnje populističke politike dviju država na događaje iz tog vremena.

Ova naša "bosanska" strana je, po običaju, u defanzivi. Posmatra događaje, a ima svoju historijsku ulogu kao strana učesnica, jer je stvorila pretpostavke da se ta operacija Hrvatske vojske planira i uspješno izvede.

"HRVATSKA BI TREBALA IMATI OSJEĆAJA ZA ŽRTVE 'OLUJE'"

Obilježavanje godišnjice stradanja Srba je pozitivna i nužna satisfakcija žrtvama i njihovim porodicama, ali da to čine u Prijedoru, gradu koji sa tim događajima nema nikakve veze, u kojem je 1992. godine stradalo preko tri hiljade Bošnjaka i Hrvata, je mnogo više od tog političkog populizma. To je nastavak zločina na tom prostoru, jer Vučić se ni na koji način nije osvrnuo na te prijedorske žrtve, dok predsjednik Dodik jeste, ali u svom stilu.

Vlasti Republike Hrvatske bi osim euforije obilježavanja godišnjice operacije "Oluja" trebali imati osjećaj o namjernim ili koletaralnim žrtvama te Operacije, i činiti prema njima pažnju, i pozvati svoje građane srpske nacionalnosti da se vrate i žive na tom prostoru, jer je to njihovo ognjište i to samo njima pripada.

Da li je prije izvođenja vojna operacija "Oluja" koordinirana sa Vladom RBiH u Sarajevu i sa njenim snagama?

Meni je ta operativna činjenica bila poznata tokom Sarajevske operacije (deblokada) iz juna i jula 1995. godine, kada sam bio prisutan sastanku predsjednika Izetbegovića sa komandatima korpusa i brigada Armije RBiH na Bjelašnici-Proskoku, isturenom komandnom mjestu 7. korpusa Armije RBiH, kada nam je saopštio da se priprema sporazum između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine o operacionalizaciji Washingtonskog sporazuma i zajedničkom djelovanju protiv "srpskih snaga" u obje države (Splitski sporazum-22.07.1995.), ali da je isti nepovoljan za nas, da više pogoduje hrvatskoj državi.

Detalji tog Sporazuma nisu mi bili poznati tada, niti do danas, ne samo meni nego bilo kom operativnom komandantu na terenu. Prije toga na snazi je bio i prvi Splitsko-Zagrebački sporazum iz jula 1992. godine, na osnovu kojeg se provodila vojna saradnja u mogućem kapacitetu, zapažena ali nedovoljna. Više se ticala logističke podrške, odnosno davanja mogućnosti RBiH da osigura minimum ratnog materijala, posebno dostavu humanitarne pomoći.

Sigurno ste mnogo puta čuli kako se hrvatski zvaničnici povlače paralelu Bihaća i Srebrenice, i to traje već godinama. Pitat ću vas direktno: da li je hrvatska vojska spriječila da Bihać doživi sudbinu Srebrenice? Ako jeste, zašto jeste; ako nije, zašto nije?

Ne, nikako se ne slažem sa tom pričom sa hrvatske strane. Nedorasla je, podcjenjivačka, ne odgovara historijskim činjenicama. Srebrenica i Žepa su bile UN zaštićene zone, skoro pa u potpunosti razoružane uz čvrste garancije snaga UNPROFOR-a da će ih vojno zaštititi, dok su Bihać i Goražde imali isti ili sličan status UN zone, ali nisu bili razoružani i uspješno su se branili četiri godine rata.

"ARMIJA RBiH JE STVORILA PRETPOSTAVKE ZA IZVOĐENJE 'OLUJE'"

Da je Republika Bosna i Hercegovina ostala u sastavu (ostatka) bivše Jugoslavije ili da je vojnički bila poražena, siguran sam da Republika Hrvatska ne bi egzistirala u sadašnjem kapacitetu. Tadašnji okrug Bihaća pružio je snažan otpor u odbrani tog strateški važnog prostora za Republiku Hrvatsku, boreći se sa čak tri vojske (Vojske Srpske Krajine, VRS i vojske APZB-Fikret Abdić), vežući za sebe snage ekvivalentne tri korpusa tj. 30 do 50 hiljada vojnika, i time stvarala pretpostavke hrvatskoj vojsci da se brani i planira i izvodi ofanzivne operacije, pa sve do same Oluje.

Da, neosporno je da je 5. korpus tog ljeta, uoči operacije "Oluja" bio u teškoj situaciji jer je bio pod višemjesečnim napadom tri vojske i specijalnih jedinica Službe državne bezbjednosti Savezne Jugoslavije (nastavak operacije zvane Pauk), i siguran sam da je odbrana zone 5. korpusa velikim djelom doprinijela uspješnoj provedbi operacije Oluja. Čak je bila ključan momenat u planiranju i izvođenju operacije i njenom tajmingu.

Treba pitati planere, hrvatske generale i oficire ove operacije šta ih je povelo da to baš tako i tada učine. Siguran sam da u toj procijeni piše "da se 5. korpus Armije RBiH u veoma složenim uslovima okruženja uspješno brani, da nanosi velike gubitke neprijatelju, da je za sebe vezao većinu snaga VRSK, koje nemaju mogućnost brzog grupisanja da zaštite linije na pravcu napada Hrvatske vojske...".

Mogu li se mjeriti teret rata koje je podnijela Armija RBiH i teret rata koji je podnijela Hrvatska vojska u Hrvatskoj?

Rat u obje države nastao je i kao posljedica globalnih kretanja i neminovne disolucije Jugoslavije, volje većine da žive u samostalnim državama. Po karakteru su slični, da ih je započela bivša JNA, da je stvorila satelitske vojske (VRSK i VRS), da su ideološki i materijalno vođeni iz istog centra, iz Beograda, sa istim ciljem navodnog očuvanja ustavnog poretka tadašnje države, a svi znamo da to nije baš tako. Ima i razlike, onaj u Republici Hrvatskoj je krenuo već sredinom 1991. godine, bio je brutalan nekoliko mjeseci, od razaranja Vukovara, Pakraca, Sunje i Siska, do Zadra i Dubrovnika na jugu, i okupiranja skoro trećine republike Hrvatske, pa sve do Sarajevskog sporazuma iz januara 1992. godine, primirja i dolaska UN snaga na linije razdvajanja. I na tim pozicijama ostaju sve do 1995. godine. Neosporno je da su hrvatske odbrambene snage pružile snažan i herojski otpor agresiji na svoj suverenitet, stvarajući sebi predah od godinu i više dana za početak ofanzivnih djelovanja, od Maslenice i Medačkog džepa, spajajući svoju teritoriju, a međuvremenu formirajući snažnu i dobrim djelom profesionalnu Hrvatsku vojsku, baziranu na gardijskim brigadam i drugim profesionalnim sastavima.

Hrvatska država nije bila pod embargom na naoružavanje, imala je slobodne granice za uvoz naoružanja i vojne opreme, imala očuvanu metalnu i drugu industriju za proizvodnju vojnog materijala, sačuvala većinu svog stanovništva unutar svoje kontrole i sve drugo što Republika Bosna i Hercegovina nije imala. Hrvatska skoro da nije imala ozbiljnih napada iz područja koje je posjedala VRSK, granatiranja i razaranja gradova... Godinama je stvarala pretpostavke za profesionalnu vojsku, što mi nismo imali mogućnost i dijelom da to nismo htjeli i znali.

Naši političari od lokalnog do državnog nivoa su razmišljali da se samo trebamo braniti, hiljade kilometara odbrambenih linija, vojnik do vojnika, zemunica do zemunice, bez ideje o formiranju profesionalnih, slobodnih i manevarskih snaga za izvođenje ofanzivnih operacija, kao što je bila moja brigada.

Zaslužuju li Dudaković, Nanić, Dreković, Alagić... odlikovanje Republike Hrvatske?

Prvenstveno BiH zaslužuje potpuno drugačiji odnos i pristup Republike Hrvatske po pitanju naše uloge u događajima iz devedesetih. Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman odlikovao je predsjednika Izetbegovića u julu 1995. godine, iz samo njemu poznatih razloga, a to sigurno nije bilo istinski. Trebalo mu je da opere svoju savjest pred međunarodnom zajednicom zbog UZP-a prema RBiH i da dobije mogućnost upotrebe naše teritorije i učešća Armije RBiH i HVO-a u završnim operacijama, a na osnovu Splitskog sporazuma, a predsjednik Izetbegović je to ipak džentlmentski i državnički prihvatio.

"HEROJI ARMIJE RBIH ZASLUŽUJU SVU PAŽNJU HRVATSKE"

To što radi predsjednik Milanović, odlikujući pojedinice i ratne formacije HVO-a po Bosni i Hercegovini, čak i one koji su osuđeni za ratni zločin, je prizemno i nedolično. To je na fonu Franje Tuđmana i njegove "povijesne vizije" Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, i ne služi na čast hrvatskom društvu i državi. Ima tu otpora takvim postupcima, ali je u konačnom njegova zadnja. Klasična zloupotreba tako časne pozicije predsjednika Republike Hrvatske.

Gore navedeni heroji Armije RBiH i još mnogo njih zaslužuju svu pažnju Republike Hrvatske, da im se oda počast na bilo koji način, odlikovanjima ili bilo koji drugim prikladanim putem, ili barem da se ne minimizira ili čak kriminizira njihova uloga u ratnim godinama na prostoru dviju država.

General Izet Nanić je poginuo na prostoru Hrvatske, pravac napada njegove slavne 505. bužimske brigade je bio Ćorkovača-Dvor na Uni. Jedinice 5. korpusa su bile i na Plitvicama i preko rijeke Korane, kao što su jedinice Hrvatske vojske bile na teritoriji RBiH, njih desetak hiljada, ekvivalenta četiri brigade sa svom borbenom podrškom u Bosanskom Grahovu, Glamoču, Drvaru, kasnije u Šipovu i Mrkonjić Gradu, tako da svako imalo vojnički pismen znade da se Oluja pripremala i izvodila sa vojničke osnovice prostora RBiH, već od 1994. godine, čime su Knin i Zaleđe dovedeni u poziciju da taj prostor jednostavno napuste, kako vojnici tako i civili, a po domino efektu slijede Banija i Kordun, sve do Istočne Slavonije.

Krajem septembra 1995. nakon što je pri prelasku Une dio vojnika HV-a poginuo, Tuđman je zaustavio dalja dejstva te političkom rukovodstvu RBiH najavio da će zaustaviti dotok oružja preko teritorije RH. Da li je, u takvim uslovima, i bez vazdušne podrške NATO-a, ARBiH mogla nastaviti sama ofanzivu?

Predsjednik Franjo Tuđman nije bio istinski saveznik, niti prijatelj Bosne i Hercegovine, ali hrvatska država, njeni organi vlasti, mnogi istaknuti političari, generali, vojnici i građani to sigurno jesu bili. Tuđman, ali ne sam, je po istom principu "krajina i autonomija" kao i Milošević, formirao Herceg-Bosnu i slao Hrvatsku vojsku u Republiku Bosnu i Hercegovinu da bi je vojno porazio i podijelio, što je za posljedicu imalo Udruženi zločinacki poduhvat, presuđen pred međunarodnim sudom, i time nanio strahovitu štetu hrvatskom narodu u obje države, a kakvu je štetu nanio Bošnjacima provodeći te svoje sulude ideje je apsolutno poznato svima.

"TUĐMAN JE DJELOVAO PO ISTOM PRINCIPU KAO I MILOŠEVIĆ"

Ta dva nesretna političara, Tuđman i Milošević, organizovali su i tokom cijelog trajanja rata pomagali Fikretu Abdiću da uspostavi Autonomnu pokrajinu "Zapadna Bosna" i da vodi sukob među Bošnjacima, sa ciljem otimanja kontrole tog prostora od RBiH a posljedice tih sukoba su katastrofalne po bošnjački narod na tom prostoru.

Eto, takav Tuđman se nije promijenio ni 1995. godine, ili je prevario svog partnera Miloševića ili su dogovorili pad RSK i "humano preseljenje srpskog stanovništva" na prostor sadašnjeg entiteta Republike Srpske, Vojvodine i Kosova, i hrvatskog iz RBiH i Republike Srbije na prostor koji su Srbi imali u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini (Drvar, Glamoč, Bosansko Grahovo). Indicija i dokaza ima i za jedno i drugo. Po meni je to ipak bio "dogovoreni rat".

Tako da odgovor na vaše pitanje može se svesti na ovu moju konstataciju. Da je Tuđman prekinuo Operaciju zbog neuspjeha forsiranja rijeke Une na potezu Bosanski Novi-Kostajnica, tako što je Hrvatska vojska amaterski pripremila cijelu operaciju, jer na tom prostoru srpske snage nisu imale nikakve značajne vojne formacije, branili su Prijedor i Banja Luku, ili je bila namjera žrtvovanje tih ljudi, da bi obustavilo angažovanje Hrvatske vojske. Ispunio je svoje ciljeve, a morao je "ZAVRŠITI RAT", kako to kaže knjiga Richarda Holbrookea.

Kako biste generalno opisali odnose RBiH i RH tokom rata i ono što danas imamo – provokativne poruke iz Zagreba?

Kada su u pitanju ratni događaji iz devedesetih u Hrvatskoj i BiH i međusobnim odnosima, moram naglasiti da oni nisu bili na fonu zajedničkog djelovanja, jer da jesu, rata ne bi ni bilo ili bi kratko trajao sa daleko manje razaranja i žrtava.

Ipak, Hrvatska je primila na stotine hiljada naših izbjeglica, pomogla nam je i u vojnoj logistici, ali ograničeno, i mi smo njima pomogli tako što smo to sve skupo plaćali. Donacije u naoružanju, municiji i vojnoj opremi ili čak one koje smo kupovali po svijetu smo morali dijeliti sa njima, a neki pouzdani izvori kažu u odnosu 30 posto Hrvatskoj vojsci, 20 posto HVO, a nama otprilike polovina ili šta ostane iza niza opljačkanih konvoja. 

Kako tada tako i danas smatram da je pomoć hrvatske države i hrvatskog naroda bila nemjerljiva u odbrani naše domovine, bez obzira na dvostruku ulogu, pa čak i otvoreno učešće njenih jedinica u UZP-u, što možemo oprostiti ako su sadašnje vlasti svjesne grešaka iz prošlosti i da nam budu dobri susjedi, te da nam istinski pomognu u euroatlanskim integracijama i bez očiglednog miješanja u naše unutrašnje odnose. Naša braća, bosanski Hrvati, nisu ničim ugroženi u svojoj domovini i ne treba im nikakav tutor, makar to bila i Republika Hrvatska.

ZAŠTO ŠUTE MAREKOVIĆ, GLASNOVIĆ, PRKAČIN...?

I na kraju nešto lično. Od jeseni 1994. godine obnašao sam dužnost komandanta 17. krajiške brdske brigade 7. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, manevarske brigade, sa četiri bataljona i jedinicama borbene podrške, borbenog sastava preko dvije hiljade ljudi, plus logistički i kasarski sastav oko pet stotina ljudi, skoro svi od početka rata na dobrovoljnoj osnovi pristupa jedinici. Multietnička jedinica, popunjena sa personalom iz više od četrdeset opština. Nastali smo od dvije dobrovoljačke jedinice 1. i 7. brigade, formiranih sredinom 1992. godine u Republici Hrvatskoj, Zagrebu-Borongaj i Rijeci, dijelom i opremljeni od strane hrvatske vlade, ali većinom od naše dijaspore. Nemjerljiva je uloga i razumijevanje tadašnjih generala Špegelja, Tusa, Stipetića, Agotića i mnogo drugih da je odbrana Republike Bosne i Hercegovine jednaka odbrani Republike Hrvatske, i zato su nas podržali da se organizujemo i djelujemo zajednički, jer se jedna bez druge države nije mogla efektivno braniti.

U konačnom, mislim da postoji mnogo više ljudi i kritične mase da nas izvuku iz ovog mračnog doba mržnje, koja je na nivou devedesetih prošlog vijeka, a mi smo već potrošili skoro pa četvrtinu ovog vijeka. Čak je i Ruanda provela proces pomirenja i suživota, a mi se stalno vraćamo unazad i ne činimo progres u priznanju odgovornosti za događaje, pomirenju i pozivu na budućnost.

Lično poznajem generala Marekovića, savjetnika predsjednika Republike Hrvatske, zajedno smo bili na školovanju u SAD sa generalom Barićem. Častan oficir, posjetio sam ga i 1997. godine u delegaciji komandanta 5. korpusa Vojske Federacije BiH, a dok je bio komandant Zbornog područja Karlovac i pitam se zašto ne kaže predsjedniku Milanoviću da to ne radi i ne govori po BiH i da treba da dolazi u BiH kao državnik, a ne kao predstavnik neke nevladine organizacije.

Zašto su se veliki ratnici, heroji, generali Glasnović i Prkačin tako promijenili stav prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, prema ratu, prema našim odnosima!? Šta je u pitanju, vlast ili novac!? Takvi ljudi ne bi trebali mijenjati svoj stav zbog trenutnog interesa.