Piše: SENAD AVDIĆ

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine još uvijek nije, kako se to mjesecima najavljivalo i obećavalo, smijenila direktoricu Univerzitetskog Kliničkog Centra Sebiju Izetbegović. U javnosti se navode različiti razlozi za to, pominju se neslaganja unutar „hrvatske komponente“, čiji je glas i do sada bio ključan u izboru direktorice UKCS-a. Ne bi trebalo olako odbaciti ni spekulacije prema kojima je došlo do prećutnog dogovora između stranaka „Trojke“, s jedne, i Stranke demokratske akcije s druge strane: prema toj kuloarskoj „pikanteriji“  doktorica Izetbegović će i dalje ostati na svojoj funkciji, ukoliko SDA-ovi poslanici ne budu rušili Vladu Kantona Sarajevo, za šta postoje realne pretpostavke. I razlozi.

VRTEŠKA IZETBEGOVIĆ - GAVRANPAKETANOVIĆ

Ako već nije poznato do kada će Sebija Izetbegović gospodariti UKCS-om, poznato je, kako tvrde izvori bliski novoj vlasti, ko će je naslijediti: bit će to doktor Ismet Gavrankapetanović, aktuelni direktor sarajevske Opće bolnice „Abdulah Nakaš“.

Sebija Izetbegović je prije desetak godina također bila na čelu Opće bolnice. Nakon što joj je istekao mandat postavljena je za direktoricu UKCS-a. Tu je, pored desetine drugih ljekara, ušla i sukob i sa Ismetom Gavrankapetanovićem, uglednim hirurgom. Od rata pa u narednih desetak godina ovom zdravstvenom ustanovom neprikosnoveno je vladao jedan drugi Gavrankapetanović, Faris, Ismetov brat. Kadrovska vrteška sarajevskog zdravstva u kojoj su, uz manje, jednokratne i periodične izuzetke šefovska mjesta rezervirana samo za familije Gavrankapetanović i Izetbegović, uskoro bi mogla izbaciti novog direktora KCUS-a, također člana jedne od te dvije „temeljne“ mladomuslimanske familije. Treba napomenuti da je Sebija Izetebegović na direktorske pozicije birana isključivo kao kadar SDA. S druge strane,  braća Gavrankapetanovići su, pored SDA,  bili izbor i drugih stranaka, Stranke za BiH, Saveza za bolju budućnost, vjerovatno i Naroda i pravde...

MIROVNA MISIJA MUSTAFE CERIĆA

Kada su se prije nekoliko godina zbog šikaniranja Ismeta Gavrankapetanovića koje je bilo praćeno snažnom verbalnom razmjenom vatre, zaoštrili odnosi između dviju familija, reagirao je i bivši reisu-l-ulema Mustafa Cerić, koji je, kako je kazao, u ime “zabrinute javnosti“ apelirao na Bakira Izetbegovića da obustavi neprijateljstva. Pozvao se Cerić na višedecenijsko prijateljstvo njihovih očeva, Alije Izetbegovića i Munira Gavrankapetnovića.

„Bakir mora shvatiti da percepcija ne prizna logiku, jer se logika ne predaje pred percepcijom koja se u javnosti pravi tako da napad na dr. Ismeta Gavrankapetanovića, opravdan, ili neopravdan, pravi ne samo prorodicama Izetbegović i Gavrankapetanović, već i cijelom bošnjačkom/bosanskom korpusu“, napisao je Mustafa Cerić.

Aliju Izetbegovića i Munira Gavrankapetanovića vezivalo je polustoljetno prijateljstvo. Pripadali su krugu muslimanske omladine bliskom organizaciji  Mladi muslimani tokom Drugog svjetskog rata. Nakon rata nove vlasti su ih uhapsile i osudile na dugogodišnju robiju. Tokom izdržavanja zatvorske kazne   Munir Gavrankapetanović je teško povrijeđen u željezničkoj nesreći (u Srbiji) i ostao je nepokretan.

Ta žrtva, kao i obrazovanje i mudrost koje su ga krasile od Gavrankapetnovića su napravile najvećeg moralnog autoriteta među mladomuslimanskim intelektualcima.

ONA VOLI FRAJERE KOJI NOSE BRADICE

Njegov autoritet bezrezervno je prihvatao i povinovao mu se Alija Izetbegović. O tome svjedoči jedan događaj iz 80-ih godina prošlog stoljeća koji ima svoje implikacije i dan-danas. Bakir, sin Alije Izetbegovića koji je tih godina završio Arhitektonski fakultet, zabavljao se izvjesno vrijeme sa izvjesnom djevojkom koja, rečeno jezikom muslimanske čaršije, „nije bila naša“. Kakvu je moralnu paniku ta činjenica mogla proizvesti u široj zajednici može se iščitati iz amblematske knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka. U njoj nije, istina, bilo govora o ovom „slučaju“, ali jeste o desetinama sličnih primjera kada bi se djeca uglednih muslimana ženila/udavala za inovjernike.

Ispirala je mjesecima konzervativno-klerikalistička mahala usta ne samo zabludjelim sinom, nego i „neopreznim“ ocem Alijom čijoj je kontroli i „roditeljskoj pažnji“ on izmakao. Sve se to dešavalo godinu-dvije prije 1983. godine i hapšenja Izetbegovića i ostalih muslimanskih intelektualaca kojima je suđeno u Sarajevskom procesu.

Brigu i neslaganje familije sa njegovim izborom djevojke Bakir Izetbegović je otklonio nakon jednog, pokazat će se fatalnog, susreta kod, kako je kasnije govorio, čuvenog sarajevskog Slatkog ćošeta. Tu je započela njegova veza sa studenticom Medicinskog fakulteta Sebijom Građević.

Prema sjećanju nekolicine svjedoka sretni otac Alija, rasterećen teške muke,  prvo je ovo radosnu vijest, željno očekivani muštuluk, podijelio sa svojim dugogodišnjim prijateljem Munirom Gavrankapetanovićem kojeg je posjetio u njegovoj kući.

„ Zamisli ti to, ne samo što je nova Bakirova djevojka muslimanka, nego joj se babo zove Islam!“, pohvalio se sinovim izborom Alija svom ahbabu Muniru.

ISLAM IZMEĐU TITOGRADA I SARAJEVA

Islam Građević je 70-ih godina prošlog vijeka sa porodicom iz Crne Gore preselio u Sarajevo. „Htio je da mu djeca, moja sestra i ja, odrastamo u muslimanskom okruženju“, otkrila je prije nekoliko godina Sebija Izetbegović.

Iako tvrdila da joj otac Islam nije bio pripadnik JNA i nije nosio vojničku uniformu, komšije sa Grbavice demantiraju doktoricu Sebiju. Svjedoče da je Islam Građević na svoj posao u kasarnu JNA na Bistriku odlazio u jeneaovskom, sivomaslinastom „dress codeu“. Ne zna se sa sigurnošću na koje je poslove bio raspoređen, neki svjedoci iz tog vremena tvrde da je Građević bio angažiran o statističko-analitičkom sektoru vojne bezbjednosti Komande JNA na Bistriku.

Vratimo se na onaj susret od prije više od 40 godina. Munira Gavrankapetanovića je, kažu, silno obradovala vijest da je sin njegovog prijatelja Alije našao djevojku, kasnije suprugu, kakva priliči familijarnoj tradiciji. Vjerovatno do kraja života stariji Gavrankapetanović nije mogao vjerovati da će ta epizoda snažno utjecati i ispreplesti se sa sudbinama i karijerama njegove djece.

Munir Gavrankapetanović je umro početkom 1999. godine. Iako ga je poslijeratna pohlepna bošnjačka elita pokušala uvući u svoje mračne i netransparentne poslove, kakvo je bilo njegovo jednostrano uvrštavanje u Upravni odbor Bosanske investicione organizacije (BIO), privatnog holdinga Hasana Čengića, on je to sa indignacijom odbijao...