Prijedlozi Milorada Dodika i partije Aleksandra Vulina da Bosna i Hercegovina, kao i Srbija, odu u Johanesburg i učlane se u rusko-kineski BRICS vjerovatno zahtjevaju dopunu u politici Crne Gore. Nije nemoguće da i pravoslavni ekonomisti iz nikšićkog "srpskog sveta" to zatraže i za Podgoricu. Tako bi se svi Srbi balkanskog svijeta objedinjeno našli na Rtu dobre nade u Africi, umjesto da odu u Brisel.

Piše Dragan Veselinov za Pobjeda.me.

Oni možda misle, kao i Bartolomeo Dijas kada je ovaj rt 1488.godine oplovio da raširi Portugal po istočnim teritorijama Afrike a zapadnim u Aziji - da to bude nada sreće za Lisabon. Portugal je tamo donio svima crno ropstvo i postao autor rasističke ideologije kojom će se naknadno zaraziti mnogi režimi u Evropi, i Amerika.

USPON I PAD

Dodik i Vulin su vjerovatno čuli za BRICS krajem augusta ove godine, iako je u njemu Moskva još od 2010. godine, i sa malim zakašnjenjem su krenuli za Vladimirom Putinom.

Međutim, izgleda da oni još nisu čuli da je bazna ideja BRICS-a propala. BRICS je nastao na preraspodeljnoj želji Rusije da oslabi međunarodnu trgovinu na američkom dolaru tako što će ujediniti svijet na novoj, zajedničkoj valuti država izvan euro-američke dominacije dolara i eura.

Upravo je Putin odustao od te ideje kada je 23. avgusta ove godine izjavio u video-govoru iz Kremlja – jer nije smio da dođe u Johanesburg zbog straha od hapšenja po nalogu Haškog krivičnog suda - da će Rusija nastaviti da kupuje rubljom preko bilateralnih sporazuma sa saradničkim državama.

A samo mjesec ranije, u julu, je govorio da hoće novi svetski pol i valutu.

PUTINOV PREOKRET

Putin se suočio sa ovim pitanjem: koja će zemlja pristati da prodaje svoje robe za rublje iz Moskve koja je u ratnom stanju sa Ukrajinom i gdje je Kremlj pod svjetskim sankcijama?

To Putin nije objašnjavao. Vratio se govorom u Johanesburgu na bilateralne međudržavne trgovačke sporazume gdje je prihvatio da obračunska valuta bude bilo koja od postojećih valuta. Oslobodio se ideje o BRICS-ovoj nadnacionalnoj valuti.

Odmah su mu se sa olakšanjem pridružili šefovi vlada Indije i Južne Afrike koji su odbacili zasnovanost ideje da korpom svojih valuta podrže jemstvom BRICS-ovu super-internacionalnu valutu (slično briselskom euru).

Kineski šef Xi Jinping nije ideju nadnacionalne valute riječima odbacio, ali je upozorio da će Kina nastaviti da trguje bilateralnim dogovorima sa svakom zemljom, uz uvažavanje međunarodne snage pouzdanosti nacionalnih valuta. To znači – kineskog juana, jer će etiopskog bira, nigerijsku nairu, sudansku funtu, eritrejsku nakfu i druge valute malo ko da poželi u zamjenu za svoj espap. Moraće svi oni da ga plate dolarom, eurom i, možda, juanom.

Jedino je brazilski predsjednik Lula da Silva, zagriženi radnički ljevičar – ali i ugledni političar u svijetu sa velikim socijalnim rezultatima u svojoj zemlji, vatreno zahtjevao da se napusti dolar u korist valute novog ujedinjenog svijeta. To je sada nemoguće, on je sanjar.

PROBLEMI BRICS-a

U stvari, iako je samit BRICS-a u Johanesburgu bio posvećen unaprjeđenju saradnje pet država sa afričkim državama, upravo je tu pao.

Glavni problem BRICS-a nije samo u nesrazmjernim ekonomskim snagama njegovih država članica, već i u apsolutno nespojivim političkim sistemima mnogih država sa potpuno različitim etičkim i pravnim sistemima, kao i u antagonističkim međusobnim politikama koje ih drže čak u ratnom ili poluratnom stanju.

Sigurno se pitamo kako će to afričke zemlje koje su u Organizaciji afričkog jedinstva i islamske zemlje koje su u Organizaciji islamske saradnje učiniti u raznorodnom BRICS-u više nego što su to mogle u svojim ,,matičnim“ udruženjima; zašto islamske zemlje nisu stvorile svoju zajedničku valutu, a afričke svoju?

To je zato što im je stepen ekonomske bliskosti nedovoljan, nije im dovoljna ni religijska i teritorijalna bliskost, kao ni politička istorija, a i razdvaja ih kulturna zasebnost. Tu ne može da pomogne ni spasonosni dolazak ,,srpskog sveta“ iz Beograda, Banja Luke i nikšićko-pljevaljskih pravoslavaca. Samo bi još oni nedostajali Kini i Indiji koje su u polu-ratnom stanju, tako i Pakistanu i Indiji, tako i Saudijskoj Arabiji sa Iranom, tako i Nigeriji sa Nigerom, i desetinama drugih zemalja u međusobnim suprotnostima.

Tako će sve ostati po starom bez obzira što nove države mogu ulaziti u BRICS do mile volje. Tim bi bilo gore po samoodrživost BRICS-a.

To ne znači da o političkom jedinstvu protiv Amerike i Evrope te države pod vođstvom Rusije ne mogu i dalje da maštaju do ritualne iznemoglosti. Recimo, Somalija i Eritreja. Trgovina će se i dalje odvijati sa rastućom prevlasti dolara i eura. Preko SWIFT-a je u proteklom julu mjesecu išlo historijski rekordnih 46 posto svjetskog plaćanja.

Svijet stvarno ujedinjenih nacija u New Yorku ostaje na pravilima Svjetske trgovačke organizacije, na finansijskoj kontroli Međunarodnog monetarnog fonda i na odlukama Međunarodnog suda pravde. I na dolaru iz Bretton Woods-a, kako je to već stvorio John Maynard Keynes.

Ali, Kina nije pala. Ona ne dijeli rusku sudbinu.

KOME RUSIJA ULIVA POVJERENJE

Malo kome Rusija uliva povjerenje. Kada je Rusija krenula sa propagandom BRICS-a i osnivanjem 2009-2010. godine, Kina je tri godine poslije nje, krenula sa svojim programom "Pojas i put". Odmah je Peking krenuo s rezervom protiv Rusije u korist samostalne dominacije

Rusija je jedna od onih malobrojnih evropskih zemalja koje nemaju nikakvu historiju demokratije i pravne države: njena politička historija teče od careva, do boljševika i do Putina. Sada nema ni akademske demokratije na univerzitetu, jer studenti i profesori moraju obavezno ispovjedati Putinov bukvar o "stvarnoj" ruskoj historiji. Uostalom, nisu gulage stvorili boljševici, već Romanovi, a ovi naknadni od 20. vijeka na ovamo su im učenici.

Kada je suviše mladi američki ekonomista Jeffrey Sachs predložio 1993. godine Borisu Jeljcinu model izlaska Rusije iz socijalizma u savremeno tržišno društvo "šok terapijom", čak ni on nije mogao pretpostaviti da će je Rusi 1995. godine pretvoriti u najveću svjetsku pljačku 12 najvećih državnih preduzeća u korist 27 oligarha. Za nekoliko mjeseci oni su postali vlasnici preko 100 milijardi dolara, a ruski narod nije dobio ništa.

Među njima je bio i Boris Berezovski, koga je naknadno ubila ruska tajna služba u Londonu zbog otpora Putinu, i Roman Abramovič, miljenik Jeljcinove ćerke Tatjane Dijarčenko, koja je bila stvarni nadzornik ruske privatizacije koju su operativno izveli Anatolij Čubajs i Jegor Gajdar. Njen otac, Boris Jeljcin, to nije bio, niti se lično obogatio. To nije bio ni operativni predlagač privatizacije, američki Rus, Boris Jordan , niti njegov unutrašnji ruski podržavalac Vladimir Potanjin.

Recimo, Gazprom je vrijedio oko 700 milijardi dolara jer Rusija drži oko jedne trećine svjetske proizvodnje plina, ali je dio Gazproma, ne mnogo manji od 350 milijardi dolara, prodat za 250 miliona dolara. Narod, kome je preko uputnica (vaučera) za učešće u raspodjeli od prodatih preduzeća obećano da će od svakog moći da kupe po dvije "Volge", dobio je isplaženi jezik.

Nema upadljivih koristi za Ruse to što je "Gazprom" i danas pod većinskim vlasništvom vlade Rusije, jer on daje oko 10 posto društvenog proizvoda Rusije, ali je njegov godišnji profit od ne manje od 15 milijardi dolara zanimljiv za njegove državne rukovodioce – koji ga privatno troše.

Preduzeće je nominalno državno, ali je profit personalni. Opozicionar Aleksandar Navaljni koga je Putin prethodno otrovanog ,,novičokom“ i bacio u tamnicu na preko 30 godina, je preko svog istraživačkog tima ,,Projekt“, tvrdio da Aleksej Miler, šef ,,Gazproma“, koji je oženjen bivšom Putinovom sekretaricom Marinom Jentalcevom, ima palatu sa imanjem kod Moskve vrijednu 240 miliona dolara, a da preko agenata tajne službe i njihovih firmi drži najmanje 34 milijarde dolara u džepu.

Čak je i vozač jednog od ovih agenata vlasnik 660 miliona dolara.

Niko od ovih stvarnih vlasnika Rusije ne drži bogatstvo u rubljama, već u dolarima. I mnogi građani i firme su do jučer bježali od rublje spasavajući se kupovinom kriptovaluta i njihovim pretvaranjem u dolare preko svjetskih kripto razmjenjivača. Sada je i to pred gašenjem, jer je Binance, najveća svjetska platforma za držanje i trgovinu kriptovalutama još prošle godine, u aprilu, zabranila svim bogatim Rusima koji imaju kriptovalute u vrijednosti od 10 hiljada dolara naviše da kupuju za rublje nove svote.

Ali nije "siromašnim" građanima zabranila da se "penju" do 10 hiljada dolara u kriptovalutama, no njih ima sve manje. Tu humanitarnu uviđavnost su slijedile i američke razmenjivačke platforme COIN.O i Kraken.

Kako bi sa ovakvom ekonomskom izolacijom Moskva i mogla da stvori zajednički novac u BRICS-u kojim će da se suprotstavi dolaru? A u kom novcu drže svoju imovinu oligarsi "srpskog sveta" iz Beograda, Sarajeva i Nikšića? U rubljama? Njih jverovatno nije imao u vidu Jim O'Neill iz Goldman Sachsa kada je Putinu 2001. godine predlagao osnivanje BRICS-a.

Ali on nije John Maynard Keynes.

MUKE CRNE GORE SA KINEZIMA

Kada je Đukanovićeva vlada 2014. godine uzela kredit od jedne milijarde dolara od Kine za izgradnju auto-puta Bar - Srbija, ušla je u geopolitički program Pekinga pod nazivom "Pojas i put" koji je 2012. godine lansirao predsednik Xi Jinping. Podgorica je time uletjela u kinesku mrežu u kojoj se do sada našlo oko 150 zemalja u svijetu. Na ove države Kina je u proteklih 11 godina kreditno uputila zapanjujući trillion dolara koji se uglavnom nalaze unutar euroameričke zone.

Siromasi u Aziji, Africi i Latinska Amerika ga ne mogu lako "usisati", dok to mnoge evropske zemlje rado čine – poput Crne Gore i Srbije, ali i bogate zemlje unutar briselske unije. Pomenuti dolarski broj od triliona objavljuju Michael Bennon i Francis Fukuyama u svojoj studiji u časopisu Foreign Affairs od 22. augusta 2023. godine. Oni u okviru te svote od jedne hiljade biliona dolara pominju i Crnu Goru i njeno nesmotreno padanje u dužničko ropstvo.

Dakle, nije Kinezima toliko stalo da povedu preko BRICS-a u novi svijet Zambiju i Bangladeš, već da se šire u euro-američkoj zoni. Tu je novac i globalni utjecaj.

Mi ističemo da Pekingu mnogi prigovaraju to što on ne sklapa ugovore sa državama javno i nakon pobeda na međunarodnim konkursima već bilateralno, pri čemu on ne objavljuje ni tekstove sporazuma. Njegovi sporazumi ne dozvoljavaju ni zemlji primaocu kredita i infrastrukturnog projekta da upozna narod sa sporazumnim odredbama.

Otuda su ne samo javnost u Srbiji, već i građani i poslanici u parlamentu Crne Gore, uvjereni da ne znaju za ugovorne propozicije sa Kinezima niti su mogli da savjetima poboljšaju njegovu sadržinu. Takvi ugovori često vode optužbama da su vrijednosti projekata ,,napumpane“ i da obuhvataju korupciju potpisnika. Taj tajni karakter kineskog poslovanja se svakako ne bi mogao lako održati u BRICS-u. Otuda razumijemo zašto se Xi Jinping nije naljutio na Putina što želi nastavak bilateralnog sporazumjevanja i što oklijeva oko zajedničke valute, iako nijednog trenutka ne sumnjičimo kinesku stranu za nečasno poslovanje.

KO ZNA U CRNOJ GORI ZA SADRŽAJ UGOVORA

Izgleda da javnosti u Crnoj Gori nisu poznate odredbe ugovora između Krivokapićeve vlade sa dvije američke i jednom francuskom komercijalnom bankom kojim se Crna Gora spasla bankrotstva zbog nesposobnosti da u julu 2021. godine isplati dospjelu ratu za kredit za izgradnju auto-puta Bar - Srbija.

Crna Gora, jednostavno, ne može da zaradi dovoljno novca da isplati nesmotreno uzet veliki kineski kredit. Vlada Crne Gore je pokušala 2009. godine da preko internacionalnog tendera pribavi finansijera i izvođača za put Bar - Srbija, ali ih nije dobila. Okrenula se Kinezima u zatvorenim razgovorima i uzela previše novca, tako da joj je po proceni MMF-a iz 2019. godine državni dug u odnosu na društveni proizvod otišao na 89 posto umjesto da bude 59 posto.

I Podgorica je zato uzela novi kredit od američko-francuskih banaka, kojim je Kinezima isplaćena rata za dionicu Bar - Boljare uz, navodno, smanjenje kamate hedžing trikovima. To je, doduše, dobro, i dobro je što je pod vjerovatno Spajićevom zaslugom preciziran crnogorski dug utvrđivanjem kursnog odnosa dolara i eura.

To je neshvatljivo propustila da učini Đukanovićeva vlada. I to je zbog pada eura u odnosu na dolar (kredit je Podgorica uzela od Kineza u dolarima) povećalo crnogorski dug za preko 100 miliona dolara. Godinu kasnije, u 2022. godini, je pušten u promet put Bar - Boljare. Ali da li je zaista koruptivno "naduvan" crnogorski dug Eksim banci prema Kini, to, za sada, ne znamo.

I neshvatljivo je da je Đukanovićeva vlada dozvolila da se arbitraža u slučaju spora sa Pekingom izvede u Kini a ne u Evropi, u kojoj je švicarska arbitraža uobičajeni dio nepristrasnog odlučivanja o sporu.

KINESKI PROGRAM "POJAS I PUT"

Dva su se mišljenja obrazovala oko suštine kineskog programa "Pojas i put": prvi, da se tu radi o legitimnom nastojanju Kine da svojim novcem prodire u dužničke zemlje i da im uz uobičajenu novčanu nadoknadu izgrađuje puteve, mostove, tunele, željeznicu, aerodrome, luke, kontejnerske terminale i druge infrastrukturne objekte; drugi, da nuđenjem većih kredita dužničkim zemljama od njihove moći da ih vrati, uzima zbog bankrotstva tih zemalja kolateral: luke, rudnike, zemljište, koncesione poslove i drugo, i tim putem obnavlja neokolonijalizam zapadnih sila upadajući u njihova bivša područja u zemljama u razvoju.

Ova druga koncepcija se smatra podmuklom. Dokaz za nju vide Bennon i Fukuyama u dužničkom ropstvu i dužničkom riziku Demokratske Republike Kongo, Venecuele, Šri Lanke, Zambije, Argentine, Ekvadora, Etiopije, Kenije, Surinama, Bangladeša i drugih država. Oni su izričiti da je Crna Gora svjesno uzela neisplativ i koruptivan kredit od kineske Eksim banke u korist političke elite.

Otuda, za istaknutu okolnost, ne može moralnu odgovornost snositi jedino Peking – ukoliko ona uistinu postoji, već i pohlepne vlade i režimi koji taj novac uz korupciju ministara uzimaju za sebe, ostavljajući narednoj vladi i narodu da vadi „kestenje iz vatre“ dizanjem poreza, devalvacijom valute, zamrzavanjem plata u javnom sektoru i uzimanjem na koljenima reprogramskih kredita od Međunarodnog monetarnog fonda, briselskih fondova i komercijalnih banaka. Upravo se ovo drugo dogodilo Crnoj Gori, jer je „pohlepno“ uzela neisplativ kredit, a potom je uzaludno molila MMF i Brisel da joj daju novac da ratu isplati Kinezima bez bankrotstva. To MMF nije htio. Na kraju je Crna Gora osigurala jamstvo od privatnih banaka. Cijena tih banaka za spasavanje Crne Gore nije poznata. Neko to ipak zna, pitajte Spajića.

IZBOR SPAJIĆEVE VLADE

Evropa je tada, prije dve godine, postavila pitanje Crnoj Gori na koji ova do danas nije dala jasan odgovor: ako vi hoćete u Evropu, onda su za vas i druge putnike sa Balkana ka nama odobreni namjenski krediti i bespovratne stimulacije od najmanje 10 milijardi eura, a preko Evropske banke za razvoj i pristupnih fondova mnogo više. Da ne govorimo o fondovima za restrukturalizaciju vaše privrede i specijalističku integraciju sa našom .

To BRICS nema. On, u stvari, nema ništa. On je "brbljaonica" – da kažemo Lenjinovim stilom. Brisel je poručio da on nije protiv toga da od Kine uzimate kredite i gradite infrastrukturu – to činimo i mi u Briselu, čak i Amerikanci to čine iako je kod njih udeo kineskih infrastrukturnih investicija svega 0,8 posto - ali je neuputno da svoju ekonomiju prelivate kineskim kreditom koji ne možete da vratite a da od nas zahtjevate da vas obeštetimo.

Možda mnogi među osjećaju, na neki neshvatljivi način, da će buduća Spajićeva vlada morati da se upusti u izbor puteva Crnogoraca ka sreći: ili će ići sa Rusijom, Kinom, Etiopijom, Dodikom, Vulinom i nikšićkim srednjim prstom u Johanesburg – na jednoj strani, ili sa Euro-Amerikom, J. Korejom, Australijom, Novim Zelandom, Švicarskom i drugima - na drugoj.

No, nije to tako oštro, jer svi želimo jedni ka drugima. Tako će, valjda, i biti.