S vemena na vrijeme, visoko očitanje radioaktivnosti na obali otoka Tybee u saveznoj državi Georgiji natjera američku vladu da ponovo krene u potragu za nuklearnim oružjem koje je vjerojatno skriveno na dubini od četiri do 20 metara ispod oceana i pijeska, zakopano u morskom dnu. Dana 5. veljače 1958. godine, dva mlažnjaka američkog ratnog zrakoplovstva sudarila su se u zraku tijekom obuke. Strateški bombarder B-47 nosio je termonuklearnu bombu Mark 15, piše ScienceAlert.

Više od dva mjeseca ronioci ratnog zrakoplovstva i mornarice pretraživali su područje od 62 četvorna kilometra u Wassaw Soundu, zaljevu Atlantskog oceana u blizini Savanne. Nikada nisu pronašli nuklearnu bombu. Četrdeset godina kasnije, umirovljeni časnik zrakoplovstva koji se iz djetinjstva sjećao novinskih priča o izgubljenoj bombi krenuo je u potragu za njom.

"To je nasljeđe Hladnog rata. Bomba ostaje ondje kao podsjetnik na to koliko su stvari bile neuredne i koliko opasne", rekao je Stephen Schwartz, autor knjige Atomska revizija: Troškovi i posljedice američkog nuklearnog oružja od 1940.

No neki stručnjaci kažu da je možda bolje ostaviti bombu zakopanu čak i ako bude pronađena. U vrijeme sudara bila je uobičajena praksa da piloti na misijama obuke nose bombe u avionu, prema izvješću iz 2001. o nesreći iznad Tybeeja. Svrha obuke bila je simulacija nuklearnog napada na Sovjetski Savez. Vježbali su letjeti iznad različitih američkih gradova kako bi vidjeli hoće li elektronička zraka dosegnuti svoju metu.

Kako je nestala bomba?

Bojnik Howard Richardson, koji je upravljao B-47 s oružjem, završio je svoju misiju. U međuvremenu, drugi pilot, poručnik Clarence Stewart, bio je na vlastitoj obuci u F-86 sa zadatkom presretanja zrakoplova. Ali Stewartov radar nije pokazao da postoje dva B-47, pa se sudario s Richardsonom.

Svi su preživjeli sudar. Stewart se katapultirao i zadobio ozebline. Richardson je shvatio da zbog težine naoružanja ne može spustiti svoj oštećeni zrakoplov na pistu baze zračnih snaga koja je bila u izgradnji.

Krenuo je prema oceanu, bacio nuklearnu bombu s oko 2500 metara visine i potom sigurno spustio B-47. Posada zrakoplova nakon toga nije vidjela eksploziju, prema izvješću iz 2001. godine. Ali 2008. Richardson je u članku za Savannah Morning News napisao da on i putnici možda nisu vidjeli eksplodiranje bombe jer je on okrenuo zrakoplov.

Godine 2004. Richardson je za CBS News rekao da mu je žao što je bacio bombu, zbog svih problema koje je izazvala: "Ono po čemu me treba pamtiti je sigurno slijetanje tog aviona, ali pretpostavljam da je ova bomba ono po čemu ću me pamtiti." Tjednima nakon sudara oko 100 mornaričkih ronilaca tražilo je oružje pomoću ručnih sonara. Brodovi pretražuju obalu i močvare, izvijestio je tada Atlanta Constitution.

Dana 16. travnja 1958. vojska je odlučila da je bomba "nepovratno izgubljena". Ratno zrakoplovstvo objavilo je tada da oružje nije u potpunosti sastavljeno i da "nije bilo opasnosti od eksplozije ili radioaktivnosti".

Velika potraga

Tada tehnologija nije bila napredovala do zatvorenog nuklearnog oružja. Umjesto toga, plutonij je bio odvojen od kućišta bombe i eksploziva koji je uzrokovao imploziju, objasnio je Schwartz. Oružje bi bilo kompletno tek kada bi plutonijska kapsula ili jezgra bila unutra. "Tek tada bilo je moguće pokrenuti i postići nuklearnu lančanu reakciju", rekao je Schwartz.

Američka vlada i vojska opetovano su tvrdile da oružje Tybee nije sadržavalo kapsulu plutonija kada ga je Richardson odbacio. U potvrdi za bombu koju je tada potpisao Richardson pisalo je da on ne dopušta umetanje "aktivne kapsule" u oružje.

Pismo iz 1966. koje je deklasificirano 1994. godine zakompliciralo je sliku. Upućivalo je na svjedočenje tadašnjeg pomoćnika ministra obrane Jacka Howarda pred kongresnim odborom koji je bombu Tybee nazvao potpunim i spremnim nuklearnim oružjem, uključujući plutonij. Godine 2001. vojni glasnogovornik je za The Atlantic rekao da su nedavno razgovarali s Howardom i "on se složio da je njegovo objašnjenje bio pogrešno".

Umirovljeni časnik ratnog zrakoplovstva Derek Duke kontaktirao je 2000. godine tadašnjeg kongresnika Jacka Kingstona iz Georgije o nestaloj bombi i Howardovom memorandumu. Na kongresnikov poticaj, ratno zrakoplovstvo razmotrilo je prednosti i nedostatke pokušaja lociranja i uklanjanja bombe u odnosu na to da je ostave gdje leži.

Izvješće iz 2001. sugeriralo je da će troškovi potrage iznositi oko pet milijuna dolara te da postoji "vrlo mala mogućnost uspješnog lociranja bombe". Postojale su male šanse da spontano eksplodira, nije sadržavala plutonij, a najveći rizik za okoliš bilo je zagađenje teškim metalima dok je bomba korodirala, zaključuje se u izvješću.

"Uklanjanje bi moglo stvoriti veče probleme"

Ali postoji mogućnost da eksplodira tijekom izvlačenja, a stručnjaci bi prvo morali ukloniti i zbrinuti uran. "Jednostavno, nije vrijedno toga. Pokušaj uklanjanja mogao bi stvoriti veće probleme nego da je jednostavno ostavimo gdje jest", rekao je Schwartz.

Izvješće ratnog zrakoplovstva iz 2001. procjenjuje da je izgubljena bomba od 4000 kg imala 200 kg konvencionalnog eksploziva. Ipak, Duke je preuzeo na sebe da pronađe oružje. Mislio je da ga je pronašao 2004. godine. Njegova je oprema pokazala neuobičajeno visoka očitanja radijacije.

Ratno zrakoplovstvo se uključilo, ali navodno je radijacija nastala od prirodnih minerala u Wassaw Soundu. Više od desetljeća kasnije, 2015. godine drugi je građanin prijavio čudna očitanja sonara. Ekipa za nuklearnu hitnu podršku savjetovala je poduzimanje operacije Sleeping Dog, pa su vojni ronioci ponovo pretraživali teren, ali nisu uspjeli pronaći bombu dugu gotovo četiri metra.

Ministarstvo energetike poslalo je stručnjake da ispitaju što je građanin pronašao 2015. godine, rekla je Shayela Hassan, zamjenica ravnatelja Ureda za komunikacije pri Nacionalnoj upravi za nuklearnu sigurnost.

"Procjena o materijalu predstavljenom 2015. bila je da nedostaje bilo kakav dokaz koji bi potkrijepio otkriće izgubljenog oružja", stoji u priopćenju. U izjavi agencije dalje stoji: "Periodične objave privatnih građana da je bomba možda locirana potaknule su mobilizaciju osoblja američke vlade, odvraćajući ih od hitnijih odgovornosti za nacionalnu sigurnost i javno zdravstvo. Zbog toga ne savjetujemo daljnje privatne potrage."

Schwartz misli da se oružje može pronaći samo slučajno ili ako ga iskopa jaka oluja: "Neću reći da je odavno izgubljeno, ali toliko ljudi ga je toliko dugo tražilo koristeći prilično sofisticiranu opremu i nisu ga pronašli."

"Imali smo nevjerovatnu sreću"

Manje od mjesec dana nakon što je Richardson odbacio bombu Tybee, drugi B-47 slučajno je ispustio nuklearno oružje na Južnu Karolinu. Nije sadržavalo plutonij, ali je ostavilo krater od 15 metara u obiteljskom dvorištu. Nekoliko članova obitelji imalo je lakše ozljede, no svi su preživjeli. Od 1950. američka vojska je bila uključena u 32 incidenta u kojima je izgubljeno ili pogreškom ispušteno nuklearno oružje ili su bili uključeni drugi problemi, poput požara.

U svojoj knjizi Zapovijedanje i kontrola Eric Schlosser napisao je da su 1957. zrakoplovi zračnih snaga nenamjerno bacili nuklearno oružje jednom u svakih 320 letova. Zajedno s velikom stopom padova bombardera B-52, svake godine postojala je mogućnost za oko 19 incidenata koji uključuju nuklearno oružje.

Između 1960. i 1968. američka vojska držala je zrakoplove naoružane nuklearnim oružjem spremnima u slučaju iznenadnog nuklearnog napada. Niz ozbiljnih nesreća s nuklearnim oružjem uzrokovao je prekid tog programa. "Mislim da se nećemo vratiti u loše stare dane postavljanja našeg nuklearnog oružja na zrakoplove", rekao je Schwartz.

Na bombarder B-52 slučajno je 2007. natovareno šest krstarećih projektila koji su nosili nuklearne bojeve glave i transportiran je bez sigurnosnih mjera, što je dovelo do ostavke načelnika stožera ratnog zrakoplovstva.

Ali Schwartz smatra da incidenti poput Tybeeja - bez obzira na to sadrži li plutonij ili ne - mogu podsjetiti ljude na mogućnost nuklearnih katastrofa: "Doživjeti toliko nesreća, a da oružje slučajno ne eksplodira, nije samo sreća. To je i dobar inženjering. Ali imali smo i nevjerojatnu sreću."