Piše: Jahja Muhasilović

Krah Sovjetskog Saveza 1991. godine izazvao je bujanje nacionalističkog uzbuđenja koje je zahvatilo bivše republike te državne zajednice. U napetom ozračju, sukobi oko Nagorno-Karabaha dosegli su svoj vrhunac. Nagorno-Karabah je početkom 1920-ih godina postao sastavni dio Sovjetske Azerbejdžanske Republike. Prema kraju sovjetskog razdoblja, vođe ove regije, većinom armenskog porijekla, počele su zagovarati ujedinjenje s Armenijom. To je naišlo na snažan otpor Azerbejdžana, koji je smatrao ovu teritoriju svojom povijesnom i pravnom baštinom.

S opadanjem ruske dominacije, retorika s obje strane postajala je sve oštrija. S obzirom na armensku većinu u Nagorno-Karabahu, tamošnje stanovništvo je izglasalo otcijepljenje od Azerbejdžana i pripajanje sa Armenijom. Za Azerbejdžan je to predstavljalo neprihvatljivo kršenje njegove teritorijalne cjelovitosti. Međutim, njihovi početni pokušaji da uspostave kontrolu silom su se okrenuli protiv njih. Puna ratna eskalacija dogodila se 1991. godine između Azerbejdžana i etničkih armenskih snaga koje je podržavala Armenija.

Rat je trajao do 1994. godine, rezultirajući hiljadama žrtava i ogromnim razaranjem. Kada je rusko posredovanje uspostavilo prekid vatre, etnički armenske snage nisu samo preuzele kontrolu nad Nagorno-Karabahom, već su također okupirale sedam susjednih azerbejdžanskih regija. Proveli su brutalnu etničku čistku, prisiljavajući cijelo azerbejdžansko stanovništvo na progonstvo.

Separatistički uspjesi su stvorili de facto armensku enklavu, tzv. "Nagorno-Karabašku Republiku" (NKR), koja je okupirala otprilike 20 posto međunarodno priznatog teritorija Azerbejdžana. Više od 700.000 Azerbejdžanaca bilo je prisiljeno napustiti svoje domove i postati izbjeglicama u vlastitoj zemlji.

Primirje iz 1994. godine praktično je zamrzlo konflikt, zadržavajući nepromijenjen status quo. No, tokom više od 25 godina, spor se nastavio s povremenim izbijanjem nasilja. Azerbejdžan nije prihvatio gubitak svojih teritorija, dok armenski stanovnici Nagorno-Karabaha nisu pokazivali namjeru odustajanja od ratnih dobitaka. Ova nestabilna pat-pozicija potrajala je sve do 2020. godine, kada je Azerbejdžan pokrenuo masivnu vojnu ofanzivu kako bi povratio izgubljenu regiju.

Geopolitička slika

Teritorijalni dobici armenskih separatista u Nagorno-Karabahu nisu se dogodili u geopolitičkom vakuumu. Njih je omogućio i olakšao složeni niz domaćih i međunarodnih faktora. Dinamika regionalne moći, posebno evoluirajuća uloga Rusije, značajno je uticala na razvoj sukoba.

Kako se Sovjetski Savez raspao, Rusija je u početku pokušala da nastavi svoju hegemoniju na Azerbejdžan i Armeniju. Međutim, Moskva je također vidjela priliku da izvrši kontrolu nad regijom Južnog Kavkaza podržavajući armenske separatiste. Rusija je pružila opsežnu vojnu pomoć i savjetnike koji su pomogli da se tok rata preokrene u korist Armenije.

Turska je također bila uvučena u previranja, nudeći snažnu diplomatsku i materijalnu podršku svom savezniku Azerbejdžanu. Iran, zabrinut zbog mogućih efekata prelivanja, pokušao je posredovati između zaraćenih strana. Sjedinjene Države i Francuska su također sporadično bile uključene kao posrednici.

Ova zbrka suprotstavljenih interesa velikih sila dala je sukobu u Nagorno-Karabahu višeslojnost. Za novonastale azerbejdžanske i armenske republike, sukob je postao matrica koja je oblikovala moderne forme njihovog nacionalnog identiteta. Ali geopolitičke igre oko Karabaha takođe su ograničile njihov manevarski prostor. Rješavanje teritorijalnog spora zahtijevalo je ne samo međuetničko pomirenje, već i usklađivanje regionalnih aktera.

Tragedija u Hodžaliju

U gradu Hodžali u Karabahu živjelo je oko 6.000 azerbejdžanskih civila. Kako su armenske snage napredovale prema gradu u februaru 1992. godine, ovi civili su pokušali pobjeći. Armenske trupe su iz zasjede napale civile u bjekstvu, ubivši stotine nedužnih ljudi. Tačan broj smrtnih slučajeva je teško procijeniti, međutim riječ je vjerovatno o stotinama. Ubistva su bila popraćena ekstremnom brutalnošću, uključujući mučenje i silovanja.

Armenske vlasti su tvrdile da je Hodžali bio legitiman vojni cilj te dugo negirali bilo kakve zločine. Međutim, Human Rights Watch je to klasifikovao kao "najveći masakr u sukobu" i stavio odgovornost na armenske snage. Međutim, tadašnji armenski vojskovođa Serž Sargsjan, koji je kasnije postao predsjednik Armenije je priznao umiješanost u razgovor koji je dokumentovala jedna strana novinska agencija. Osim neposrednog pokolja, Hodžali je postao simbol traumatičnog protjerivanja sa stoljetnog ognjišta. Cijela generacija Azerbejdžanaca je odrastala uz priče o progonstvo i čežnjom za izgubljenom zemljom. Čak i nakon okončanja aktivnog sukoba, broj žrtava zbog nagaznih mina i sporadičnih kršenja primirja je nastavio da raste.

Preokret i oslobođenje Nagorno-Karabaha

Zamrznuti sukob ponovo je eskalirao u septembru 2020. godine, kada je Azerbejdžan pokrenuo veliku vojnu ofanzivu kodnog naziva Operacija Gvozdena pesnica. Intenzivne borbe trajale su šest sedmica. Azerbejdžan je iskoristio svoju tehnološku superiornost, uključujući turske bespilotne letjelice i precizne rakete, kako bi razbio armensku odbranu. Po prvi put od 1990-ih, Azerbejdžan je uspio da povrati većinu teritorije izgubljene u prvobitnom ratu.

Dana 9. novembra 2020., pod teškim pritiskom na bojnom polju, Armenija je pristala na prekid vatre uz posredovanje Rusije. Sporazum je zahtijevao od armenskih snaga da predaju azerbejdžanske zemlje koje su ostale pod okupacijom. Ruske i turske mirovne snage su raspoređene kako bi nadgledale proces primopredaje teritorija.

Strateški značaj oslobodilačke operacije iz 2020. godine

Pobjeda Azerbejdžana u ratu 2020. dramatično je preoblikovala geopolitički pejzaž. Po prvi put u skoro trideset godina, Azerbejdžan je obnovio svoj teritorijalni integritet i suverenitet nad okupiranim zonama. Pobjeda je izazvala ogromnu euforiju u Azerbejdžanu, gdje je viđena kao ispravljanje historijske nepravde. Entuzijazam javnosti dodatno je podstaknut povratkom kultnih kulturnih lokacija poput Šuše pod azerbejdžansku upravu. Pobjeda 2020. je otvorila prostora Bakuu da potencijalno riješi sukob u potpunosti pod vlastitim uvjetima.

Izvor: Encyclopædia Britannica

Ruski i turski faktor

Uloga Rusije kao posrednika i čuvara mira omogućila joj Kremlju da učvrsti svoj utjecaj u regiji. Ovaj put na obje zemlje. Po prvi put nakon Sovjetskog Saveza su Rusi pozicionirali svoje trupe u Azerbejdžan. Kremlj se nada da će njegovo mirovno nadgledanje u Nagorno-Karabahu učiniti Jerevan ovisnim o zaštiti Moskve, dok će također ublažiti ambicije Bakua.

Ono što je novitet ratnih operacija 2020. godine je da su se prvi put od Prvog svjetskog rata turske trupe pozicionirale u regiji gdje zajedno sa ruskim trupama štite ključne koridore koji kopneno povezuju ove dvije zemlje.

Komplikacije za Iran

Iran, kao drevna sila s dubokim korijenima i interesima u regiji, nakon vojnog usjeha Bakua našao se na terenu prepunom geopolitičkih opasnosti. Sada je Teheran prisiljen suočiti se s rastućim turskim utjecajem odmah preko svoje granice, što dodatno komplikuje činjenica da jedna-četvrtina iranskog stanovništva je azerbejdžanskog porijekla. Sve to je natjeralo Teheran da odlučnije podrži Jerevan.

Raspoređivanjem ruskih i turskih mirotvoraca navodno kako bi održali krhki mir u Nagorno-Karabahu geopolitička igra na Južnom Kavkazu dobila je još jedan neočekivani geopolitički obrat. To je dodatno opteretilo ionako odnose pune nepovjerenja sa Ankarom, te unijelo nepotrebnu nervozu u odnose sa Moskvom. Za Iran, Rusija je bila manje saveznik, a više partner po potrebi, posebno u zajedničkim naporima u Siriji i vojnom saradnjom u Ukrajini. No, širenje ruskog vojnog prisustva - odmah na pragu Irana - signalizirao je potencijalne kontrakcije na relaciji Teheran-Moskva.

Vizija za 2025.

Nakon vojnog uspjeha Predsjednik Ilham Aliyev je artikulirao ambiciozne ciljeve za budućnost Azerbejdžana. On ima za cilj ne samo da integriše oslobođene regije, već i da transformiše Azerbejdžan u prosperitetnu, razvijenu zemlju tokom naredne decenije. Vlada je podržala ovu viziju konkretnim politikama i reformama koje su usmjerene na ekonomski rast, modernizaciju infrastrukture, poboljšano upravljanje i razvoj ljudskog kapitala.

Istovremeno, Alijev priznaje da istinska normalizacija zahtijeva rješavanje ostatka spora oko Nagorno-Karabaha. On je potvrdio garancije Azerbejdžana za sigurnost armenskog stanovništva. Međutim, pregovore o konačnom statusu ometa duboko nepovjerenje između strana i insistiranje Azerbejdžana da se njegov teritorijalni integritet ne smije ugroziti.

Nakon 2025. godine Azerbejdžan namjerava da u potpunosti povrati kontrolu nad preostalih 10% Nagorno-Karabaha. Ova tranzicija predstavljala bi značajan korak ka rješavanju dugogodišnjeg teritorijalnog spora.

Azerbejdžan se nalazi na ključnoj raskrsnici. Jedan put vodi ka konsolidovanom autoritarizmu, potaknutom militantnim nacionalizmom i opsesivnim teritorijalnim zahtjevima. Drugi put uključuje prihvatanje političke i ekonomske liberalizacije, jačanje nezavisnih institucija i vođenje prosvijećene politike pomirenja sa Armenijom, što zavisi i od Jerevana.

Predstojeći izazovi

Proces reintegracije sedam okruga koji okružuju Nagorno-Karabah predstavljaju ogromni izazov za Azerbejdžan. Na primjeru Bosne i Hercegovine smo vidjeli da stvari ne moraju nužno ići u željenom pravcu nakon okončanja ratnih dejstava i da je reintegracija zemlje mnogo teže nego se čini na prvu.

Izgradnja povjerenja između zajednica zahtijeva vrijeme, političku volju i mnogo rada. Drugo, održivi povratak raseljenih lica nije moguć bez poštovanja potpisanog popraćenog investicijama u razrušene i raseljene krajeve. Treće, tranzicionu pravdu i rješavanje opterećujućih pitanja, kao što su ratni zločini, treba sistematski i na vrijeme rješavati, što će biti jedan od glavnih izazova za zaraćene strane.

Deminiranje

Prije nego što dođe do bilo kakvog preseljenja ili razvoja velikih razmjera, teritorije moraju biti očišćene od mina. Armenske snage koje su se povlačile ostavile su iza sebe ogromna minska polja širom okupiranog teritorija kako bi usporile napredovanje azerbejdžanske vojske.

Do koje mjere je regija minirana govori činjenica da je od početka sukoba preko 3.000 Azerbejdžanaca tragično izgubilo živote od nagaznih mina. Azerbejdžanska nacionalna agencija za protuminsko djelovanje (ANAMA) otkrila je nevjerovatnih 30.000 protupješadijskih mina u tom području. Nadalje, od 2020. godine 305 civila je stradalo od nagaznih mina, pri čemu se 57 od ovih susreta pokazalo smrtnim. Region takođe ima oko 17.000 protivtenkovskih mina i 40.000 neeksplodiranih ubojnih sredstava, što predstavlja značajnu prijetnju i za civile i za vojsku. Pozitivno je to što su napori da se ovo područje očisti od ovih smrtonosnih opasnosti u toku, a do sada je očišćeno 95.000 hektara zemlje na oslobođenim teritorijama.

Obnova napuštenih gradova

Tri decenije armenske okupacije ostavile su sedam okruga sablasno zamrznute u vremenu. Pošto su njihovi azerbejdžanski stanovnici otišli, naselja su propala kao prazne školjke lišene života. Nakon armenske okupacije Jerevan nikada nije uspio da ekonomski i demografski oživi ovu regiju.

Prije nego što dođe do povratka izgnanih Azerbejdžanaca, potrebna je masivna rekonstrukcija. Putevi, mostovi, kuće, škole, bolnice, elektrane i drugo, morat će se obnavljati od nule. Troškovi za obnovu će iznositi milijarde dolara.