„Kraljevska vlada teško je iznenađena tvrđenjima po kojima su lica iz Kraljevine Srbije učestvovala u pripremi atentata izvršenog u Sarajevu...Kraljevska vlast žali što su izvesni oficiri i činovnici srpski učestvovali..i time kompromitovali dobre odnose... i ubuduće će upotrebiti najveću strogost prema licima koja budu kriva za slične radnje za koje će učiniti sve napore da se spreči i uguši“...

Piše: SENAD AVDIĆ

Ovo je sažetak teksta  koje je Vlada Srbije krajem jula 1914. godine uputila Austrougarskom dvoru kao odgovor na ultimatum koji je iz Beča upućen Kraljevini Srbiji nakon atentata u Sarajevu na prestolonasljednika Franza Feridnanda i njegovu suprugu Sofiju. Vlada Nikole Pašića je manje-više prihvatila sve zahtjeve Beča, osim jednog: da austrougarski istražitelji zajedno sa srpskim provode istragu o okolnostima koje su prethodili atentatu, pripremi, naoružavanju i drugim vrstama logističke potpore atentatorima na austrougarske velikodostojnike. Umjesto toga Vlada Srbije tražila je od  Austrougarske da u Beograd dostavi „osnove sumnje kao i eventualne dokaze njihove krivice koji su do danas dobiveni istragom u Sarajevu, radi daljeg isljeđivanja“.  

SLIČNOSTI STARIH I NOVIH RADIKALA

A istragom koju su carske vlasti Austrogarske utvrdile i navele u pismu-ultimatumu je utvrđeno: „Plan da se nadvojvoda Franz Ferdinand ubije za vrijeme svog bavljenja u Sarajevu pripremili su u Srbiji i Beogradu Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež uz pomoć majora Voje Tankosića“, ka i da su „šest bombi i četiri bromving revolvera kojima su se zločinci poslužili kao oruđem nabavili i dali Principu, Čabrinoviću i Grabežu neki Milan Ciganović i major Voja Tankosić“.

Ono što je uslijedilo nakon odgovora Vlade Kraljevine Srbije je u povijesti ostalo upamćeno kao Velikii rat koji je počeo napadom Austrougarske na Srbiju ubrzo nakon nepristajanja njihove vlade na ultimatum.

Nepunih 110 godina kasnije, prošlog vikenda, vlast u Srbiji suočena je sa sličnom optužbom: da je organizirala, pripremala, naoružala, politički štitila i usmjeravala terorističku grupu koja je u sjevernom dijelu Kosova, naselju Banjska, napala patrolu kosovske policije pri čemu je ubila jednog, a ranila drugog policajca. „Stav Evropske Unije je da je na Kosovu izvršen teroristički akt“, rekao je tim povodom Peter Stano, glasnogovornik EU. Američki šef diplomacije Antony Blinken „najoštrije je osudio koordinirane nasilne napade na kosovsku policiju“, uz poruku da „počinitelji ovog zločina moraju odgovarati u transparentnom istražnom procesu“.

Na osude i zahtjeve za „transparentnom istragom“ koji nisu imali formu i težinu ultimatuma odgovorio je u nekoliko medijskih istupa predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Poput Nikole Pašića (koji je tekst odgovora Srbije na ultimatuma Austrougarske najprije poslao u Moskvu, pa tek potom u Beč) on je: prvo odbacio umiješenost Srbije u zločin na Kosovu i, drugo, poručio da će vlasti Srbije (nadležno tužilaštvo) istpitati sve okolnosti koje su dovele do incidenta, odnosno terorističkog čina. Ni suštinski ni formalno, dakle, gotovo da ne postoji razlika između reakcije srpskih vlasti na ova dva događaja, osim one da je Pašićeva (radikalska) Vlada priznavala suverenitet  Austrogarske nad Bosnom i Hercegovinom, dok Vučićeva (novoradikalska) odbija priznati nadležnost „privremenih institucija Kosova“ nad sjevernim dijelom te države.

OD CRNE RUKE DO JOVICE I FRENKIJA

Destabilizacija susjednih država, koja je 90-ih godina imala brutalan oblik otvorene agresije na Hrtvatsku i Bosnu i Herecegovinu, stara je koliko i ideja  Velike Srbije, odnosno Srpskog Sveta. Svaka od manifestacija takve agresivne, imperijalne politike bila je praćena sličnim repoertoarom negiranja, poricanja, demantiranja, relativiziranja, uklanjanja tragova zločina i „otisaka“ njihovih inspiratora i počinitelja od strane tekućih režima u Srbiji. Tradicija djelovanja obavještajne koteirije, tajnih društava, odnosno Službe (kao baštinika tradicija Crne ruke Dragutina  Dimitrijevića Apisa)  obnavlja se intenzivno u Srbiji u drugoj polovini 80-ih godina sa uspostavom apsolutne vlasti Slobodana Miloševića. Prve ozbiljne tragove ostavlja tokom „antibiroktatske revolucije“ i svih događaja povezanih sa „kontrarevolucijom na Kosovu“. Naknadni događaji, svjedočenja i dokumenti jasno će ukazivati da je SDB Srbije na čije čelo tih godina dolazi Jovica Stanišić iz duboke sjenke upravljala „dešavanjima naroda“, da su ključni akteri (poput Miroslava Šolevića na Kosovu, ili Mihalja Kertesa u Vojvodini) bili dugogodišnji suradnici i štićenici Službe.

Mihalj Kertes tokom "Jogurt revolucije" u Novom Sadu u jesen 1988. godine

KONTINIUITET PARAVOJNIH ZLOČINA

 „Srbija nije nikada vodila ratove na teritoriji drugih država“, rekao je dan-dva prije terorističkog napada u Banjskoj Aleksandar Vučić u govoru u Generalnoj Skupštini UN-a. Nepuna četiri mjeseca ranije, 31. maja, demantirao ga je Međunarodni rezidualni mehanizam u Haagu (pravosudna institucija osnovana odlukom Ujedinjenih naroda prije tri decenije). Kazna  od po 15 godina zatvora  čelnicima Državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću dokumentirala je iscrpno stepen „neumiješanosti Srbije“ u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. „Tužiteljstvo je ekliminiralo svaku sumnju da je SDB Srbije plaćala ljude koji su vodili Srpsku dobrovoljačku gardu (i druge paravojne jedinice) , isplaćivala značajne iznose novca i da su Stanišić i Simatović bili odgovorni za te isplate“, piše u presudi. Dalje se navodi da je  „Žalbeno vijeće  zaključilo da su (Stanišić i Simatović) dijelili namjeru promicanja zajedničkog zločinačkog plana za prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba sa velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine“.

Presuđeni ratni zločinci Stanišić i Simatović

Srbijanska (zlo)upotreba tajnih službi i njihovih plaćeničkih egzekutora (poput najnovijeg „izuma“ - Milana Radojičića na Kosovu) tradicija je koja nije prekinuta ni nakon ratova 90-ih godina i sloma Miloševićevog autoritarno-zločinačkog režima. Upravo su tajne službe, odnosno ono što se zove „patriotska duboka država“ stajale iza atentata na premijera Zorana Đinđića, a njihovi poltički insipiratori („pozadinci“) nikada nisu identificirani, a pogotovo kažnjeni. Cilj atentata na premijera je bio spriječiti demokratizaciju i modernizaciju Srbije, njenu evropsku perspektivu, izmirenje sa susjedima,  a to je pored ostalog podrazumijevalo i transformaciju sektora bezbjednosti, njegovu lustraciju i profesionalnu tranziciju. Kratki period Đinđićeve vladavine do njegovog ubistva (2003) obilježen je i aktivnim, otvorenim odnosom prema susjednim državama,  benevelentnom odnosu prema ambiciji Crne Gore da se osamostali, čestim posjetama Sarajevu...

Ponovno aktiviranje službi bezbjednosti Srbije sa osnovnim zadatkom destabiliziranja susjeda, nakon desetogodišnje pauze, započelo je 2012. dolaskom na vlast Srpske napredne stranke. Aleksandar Vučić na čelo Vlade Srbije dolazi 2014. godine, dok je predsjednik države u to vrijeme bio Tomislav Nikolić.

Prvi ozbiljan incident u susjedstvu vezuje se za Vučićevu posjetu Potočarima tokom obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Tom prilikom on je napadnut od većeg broja prisutnih, usljed čega je bio prisiljen na dramatičan način, pod kišom kamenica i boca, napustiti Memorijalni centar i neplanirano brzo se vratiti u Beograd.

POTOČARI, PODGORICA, SOBRANJE

Istraga koja je vođena u Bosni i Hercegovini, nikada nije dovela do počinitelja, odnosno nalogodavaca ovog incidenta.

No,  godinu dana  kasnije, krajem 2016., javnost saznaje da je komemoraciji u Potočarima nezakonito prisustvovalo 20-ak pripadnika MUP-a Srbije koje je vrh MUP-a Srbije poslao u „tajnu misiju“ u susjednu državu. Saznalo se to zahvaljujući policajcima  Milanu Dumanoviću i Mladenu Trboviću koji su tužili vrh MUP-a Srbije zbog njihovog protuzakonitog upućivanja na događaj u Potočarima. Njih su dvojica nakon što su u ovom skandalu govorili za televiziju „Al Jazeera“  promptno uhgpšeni, otpušteni sa posla. Njihova pravna bitka je trajala punih šest godina: krajem prošle godine oni su pravosnažno oslobođeni optužbi za „slučaj Potočari“, odnosno odavanje strogo čuvane državne tajne o njihovom prisustvu u Potočarima. Niko iz vlasti Srbije ni prije ni nakon ove presude nije komentirao slučaj tajnog prisustva srbijanskih policajaca u Potočarima, niti je bila problematizirana njihova eventualna uloga u neredima, odnosno napadu na Aleksandra Vučića.

U oktobru 2016.godina, nekoliko sati nakon okončanja izbora u Crnoj Gori na ulicama Podgorice došlo je do sukoba policije i grupe demonstranata. Vlasti Crne Gore će ubrzo saopćiti da su policijske snage spriječile pokušaj državnog udara od strane više desetaka naoružanih  osoba, državljana Crne Gore,  Srbije i Rusije. Planirano je, tvrdilo se,  da se tokom nemira u Podgorici, uhapsi, ili likvidira predsjednik Milo Đukanović. Jedan od uhapšenih bio je Bratislav Dikić, bivši komandant Žandarmerije MUP-a Srbije. Kao organizatori su navedeni ruski državljani Eduard Šišmakov i Vladimir Moisejev. Među osumnjičenim su se našli lider prosrpskog Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević, obojica česti i rado viđeni gosti u Beogradu.

Portivrječne (dez)informacije koje su u početku kolale medijskim i poltičkim prostorom objektivizirao je srbijanski prmijer Aleksandar Vučić. On je dva dana nakon nemira u Podgorici potvrdio da su u Srbiji pripremane neprijateljske aktivnosti protiv Crne Gore. „Srbija će, bez obzira na cenu koju ću lično platiti, a verovatno i drugi časni ljudi iz službe bezbednosti, procesuirati one koji misle da je dozvoljeno da dajete operativne podatke kriminalističke policije službenicima stranih ambasada“.

Vrlo brzo nakon Vučićevog javnog priznanja da su dijelovi njegovog polcijsko-obavještajnog aparata asistirali ruskim špijunima, u Beograd je iznenada doputovao Nikolaj Patrušev, dugo godina glavni obavještajac u režimu Vladimira Putina. Šta je bio pravi razlog posjete, naravno, nikada nije saopćeno.

Nikolaj Patrušev i Vladimir Putin

Organizatori i učesnici neuspjelog državnog udara u Podgorici osuđeni su tri godine kasnije na ukupno 67 godina zatvora, ali je tu presudu Apelaciono vijeće naknadno poništilo.

Srbijanski i ruski obavještajci su godinama zajedno djelovali u destabiliziranju Makedonije i njenom ometanju na putu u euroatlanskih integracija. Činili su to na razne načine, a najčešće otvorenom podrškom bivšem proruskom premijeru Nikoli Gruevskom. U aprilu 2017. godine u Sobranju Makedonije došlo je do ozbiljnog incidenta kada je grupa ljudi provalila u prostorije parlamenta i fizički napala poslanike, uključujući i Zorana Zaeva, tadašnjeg glavnog protivnika premijera Gruevskog. Uskoro je izbio obavještajno-diplomatski konflikt na relaciji Skoplje-Beograd kada se na snimcima vidjelo da je tokom nereda  u Sobranju boravio Goran Živulović, zaposlenik ambasade Srbije, inače dugogodišnji visokorangirani obavještajac Bezbedonosno-informativne agencije Srbije (BIA-e). U reakcijama službeni  Beograd nije vidio  ničeg spornog u tome, tvrdili su da diplomati imaju pravo boraviti u centrima poltičkog odlučivanja u zemljama u kojima su akreditovani. Međutim, dokumenti koje je nešto kasnije objavio beogradski portal KRIK, a koje je prikupila makedonska kontraobavještajna služba, pokazala su da je Živulović ne samo boravkom u Sobranju, nego cjelupnim angažmanom izašao iz okvira diplomatske službe. Srbijanske službe će nešto kasnije pomoći pravomoćno presuđenom bivšem premijeru Nikoli Gruevskom da preko teritorije Srbije pobjegne u Mađarsku gdje i danas uživa zaštitu vlasti Viktora Orbana.

Nakon isteka mandata u Makedoniji, Goran Živulović je dobio premještaj u ambasadu Srbije u Bosni i Hercegovini. Tu se pridružio ambasadoru Aleksandru Đorđeviću, bivšem direktoru BIA-e.

Treba reći i to da tokom cijelog perioda od deset godina nije zabilježen niti jedan ozbiljan obavještajno-sugornosni incident, ili nersporazum  između zemalja u regionu, niti subverzivni rad bilo koje zemlje prema nekoj susjednoj državi. Izuzetak je samo kratka prepirka na relaciji Zagreb-Sarajevo u vezi sa manipuliranjem hrvatske tajne policije vehabijskom zajednicom u Bosni i Hercegovini, što je razgovorom čelnika dviju službi vrlo brzo riješeno.

ŠTA ZNA ALICIA, A NE ZNA ACA SRBIN?

Početkom jula ove godina, nepuna tri mjeseca prije terorističkog napada u mjestu Banjska na sjeveru Kosova, Alicia Kearns, predsjednica Odbora za vanjsku politiku Parlamenta Velike Britanije, govorila je o ilegalnom prometu oružja na sjeveru Kosova koje se, tvrdila je, skladišti u objektima Srpske pravoslavne crkve.

„U našoj Vladi su svjesni, sa vojnicima koji su se tek vratili sa služenja u KFOR-u da se oružje švercuje preko granice u pravoslavne crkve kolima hitne pomoći. Kada naše trupe pokušaju da dobiju dozvolu da odu po njih, izdavanje dozvola predugo traje. Do trenutka kada se dobije dozvola,  gle iznenađenja, hitna pomoć se pojavi u crkvi i ponovo odnese oružje“, kazala je Kearns.

Britanska parlamentarka Alicia Kearns

Ove riječi britaske parlamentarke izazvale su lavinu reakcija u Srbiji i na Kosovu. Srpska pravoslavna crkva je sa indignacijom odbacila njene tvrdnje u vlastitoj umiješanosti u promet naoružanja. Najoštriji je, kako mu i priliči,  bio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. On je na konferenciji  za medije zaprijetio Kearnsovoj: „Mi već sprovodimo istragu protiv tebe da vidimo zašto dovodiš Srbiju u takvu poziciju“.

Vučić nije tada, a ni kasnije,  prercizirao šta je planirao uraditi sa rezultatima istrage protiv Alicie Kearns. No, samo tri mjeseca kasnije, kada se ispostavilo da se oružje ipak jeste skladištilo u objektima u nadležnost SPC i da su ga koristile „odmetnute grupe“, na koncu kada je vođa terorista Milan Radojičić i sam predmet istrage srpske policije, možda treba očekivati da i Vučić promijeni retoriku. Možda, poput Nikole Pašića i njegovog odgovora na ultimatum Austrougarske, zamoli britansku parlamentarku Kearns da „dostavi eventualne dokaze njihove krivice koji su do danas dobiveni istragom u Sarajevu, pardon Londonu, radi daljeg isljeđivanja“.