Piše: SENAD AVDIĆ

Prije nekoliko mjeseci dok je medijskim pejzažom regiona dominirala polemika između Davora Sučića Sule i Nenada Jankovića-Karajlića oko autorstva nad predratnim pjesmama „Zabranjenog pušenja“, jedan beogradski list objavio je fotografiju koju prije toga ne samo što nikada nisam vidio nego joj ne mogu utvrditi ni vrijeme ni mjesto porijekla. Tu i ne bi ništa čudno bilo, da se negdje u pozadini slike ne vidi i moja ništavnost u razgovoru sa nekim likom koga danas ne mogu identificirati. U drugom planu sam prepoznao Hamdiju Karalića, nedavno preminulog novinara Radija Sarajeva i mog fakultetskog kolegu. Smio bih se zakleti da prepoznajem i Zlatka Zlaju Arslanagića, dakle, slika je nastala prije nego što je nastala „Crvena jabuka“(1985).

U prvom planu su Davor Sučić Sula i Dražen Ričl Para sa gitarama i nekim smiješnim, za njih nekarakterističnim karnevalsko-cirkuskim „stylingom“- maramama, šeširima, sunčanim naočarama, kerefekama...

Svirka u Prvoj gimnaziji na kojoj je bio i urednik SB Senad Avdić (u krugu) 

Kad i gdje je ovo uslikano? To sam pitao nekolicinu ljudi za koje sam pretpostavljao da pamte to vrijeme i sjećaju se važnijih događaja sa snažno razuđene i impresivno bogate sarajevske muzičke scene osamdesetih godina prošlog vijeka. Nakon nekoliko neodređenih  odgovora, stiglo je objašnjenje sa prave i vjerodostojne adrese. Davor Sučić odgovara: „Ovo ti je Prva gimnazija. Prvi koncert „Bambinosa“... Ne znam da li znaš, ali ja i Zijo/Para smo napisali cijeli taj album, ali se poslije potpisao Malcolm Muharem (Goran Marić, op. S.A.). Ostalo je istorija“.

Nisam znao. Otkud tada uopće ja u Prvoj gimnaziji?! (Što bi rekao jedan moj prijatelj stari bokser, kad se nakon teškog nokauta probudio u sanitetu: „Otkud ja u Zaostrogu“?!) Sve do tada mislio sam (a zapravo, laskao sebi) da poznajem uglavnom sve što je bilo važno u omladinskoj kulturi Sarajeva tog doba, popularnoj muzici poglavito. Pa, Đorđe Kapor, pjevač Bambinosa, je radio kao portir u firmi u kojoj sam plaću primao tih godina (Republička konferencija saveza socijalističke omladine), svakodnevno smo se viđali, pričali i povjeravali se jedan drugom, redovno sam se sretao i sa skrivenim autorima njihove ploče, više sa Parom, manje sa Sulom, ali za tu suradnju sam prvi put čuo ovoga ljeta. „Za dva dana smo Para i ja napisali pjesme na Đokine tekstove“, kasnije mi je precizirao Davor Sučić.

Eto još jednog razloga zbog kojeg je priča u autorstvu nad pjesmama koje su nastajale unutar sarajevskog muzičkog new primitivs kruga uvijek problematična i skliska tema. Reklo bi se da je unutar tog socijalno-muzičkog subkulturnog bratstva bila ostvarena komunistička utopija „od svakoga prema sposobnostima, svakom prema potrebama“. Kako je pjevao Duško Trifunović: „Davalo se, imalo se kome dati“. Iznenadio sam se, recimo, kada sam na prvom albumu „Elvisa J. Kurtovicha & His Meteorsa“ naišao na pjesme koje sam prethodno na koncertima slušao u izvođenju „Zabranjenog pušenja“, i obrnuto. Pjesmu „Kad se babo kući vrati pijan“ sa istog albuma sam slušao nebrojeno puta, na radiju, ili dernecima: bio je to song iz rock opere „Kemy“ čiji je autor bio Zlatko Arslanagić, a koja je premijerno izvođena u „Primusu“, odnosno „Top listi nadrealista“...

Ili, recimo, nijedan koncert na klupskoj sceni u Sarajevu („KUK-u“, pogotovo) nije završila grupa u sastavu u kojem ga je počela: ako je bio najavljen „SCH“, završavali su ga članovi drugih bendova, pjevaču (Branku Đuriću) bi se pridružio Nele, ili Goran Petranović (Rizo), uskakali bi i mnogi drugi...

Zbog svega toga ni priča o Draženu Ričlu Pari (novoprimitivni nadimak Zijo mi nikada nije kako treba „legao u uho“) ne može biti (samo) podsjećanje na jednog sjajnog, dragog, beskrajno darovitog mladića, ona mora (pokušati) biti svjedočanstvo o jednom prohujalom vremenu, uzbudljivom, inspirativnom i neponovljivom. Vremenu osamdesetih godina u Sarajevu u kojem je živjeti u ovom gradu (i pri tom biti mlad) predstavljalo jedinstvenu, ogromnu privilegiju...

Nedavno sam sa Sulom (Davorom Sučićem) rekapitulirao „the best“ provale, anegdote, šale, pošalice iz veselih i uzbudljivih dana ponosa i slave sarajevske rock scene prve polovine osamdesetih godina prošlog vijeka. Ne znam ko je prvi otvorio ovu temu, ali smo se obojica svojski, entuzijastično latili posla - „kulture sjećanja“, odnosno sjećanja na jednu samosvojnu, autentičnu kulturu.

„Sjećaš se onog koncerta za Osmi mart u CEDUS-u kad je bio dozvoljen (džabni) ulaz samo trebama“, započinje Sula.

Kako se ne bi sjećao, bila je 1983. godina, radni dan, neviđena gužva; ušlo na koncert stotinu cura, a barem duplo više frajera se skupilo ispred sale i vuče za rukav svakog za koga misle da ih može ubaciti unutra. Sve organizirali Malcolm Muharem i njegov najbolji drug Miro Purivatra koji je tada radio na šalteru jedne turističke agencije. Svirali su „Elvis J. Kurtovich“ i „Pušenje“. Pamtim u bobu, u glavu, sa kim sam bio od muškinja, a sa kime od ženskinja.

„Zaboravio si Plavi orkestar, i oni su te večeri svirali“, dopunjuje Sula, pa nastavlja...

„Uglavnom, došao je tog dana Dobrota Lošić, pokojni Lošin otac, sa posla kući i vidi da u stanu nema televizora. Pogleda dalje po stanu - ništa drugo ne fali, sve na svom mjestu. Tamo gdje je bio televizor  stoji papir i na njemu ispisana poruka: „Dragi roditelji, televizor sam odnio na koncert u CEDUS na molbu Mire Purivatre. Nemojte se ljutiti na mene, karijera je u pitanju. Vaš Saša“.

Nisu ni moja sjećanja na taj period za baciti, pa se spremno osvrćem kroz ovaj veselo-gorki nostalgični retrovizor.

„A sjećaš li se šege sa pokojnim Parom i njegovom mamom Elvirom povodom navodnog koncerta „Elvisa J. Kurtovicha“ u Zetri“?

„Ne znam na koju šegu misliš, bilo ih je hipten“, nestrpljiv je Sula.

„On mi ovo ispričao prije 40 godina. Dakle, sjedi Para jedno popodne kod kuće na Višnjiku, prebire po gitari. Početak je 1983. Mama Elvira se vratila sa posla, ulazi u stan ozarena, ljubi ga, čestita, hvali... „Pa što majci nisi rekao da nastupate u Zetri, zar u cijelom gradu ja zadnja za to moram saznati?“, govori neuspješno glumeći povrijeđenost. Para majci govori da je nešto pobrkala, da „Elvis J. Kurtovich“ može samo maštati o svirci u Zetri, mali su oni još, novi i nepoznati. „Ma, sad ja vidjela, cijeli grad tapaciran plakatima, fino piše da u Zetri svira Elvis J.“, ne da se pokolebati gospođa Elvira. Uto će i Para skontati u čemu je fol: „Draga mama, to na plakatima najavljuju koncert u Zetri  Alvina Lija, a ne „Elvisa Džija“! Slavni britanski gitarista Alvin Lee, naime, bio je jedan od rijetkih poznatih stranih muzičara koji su tih godina navraćali na tezge u Sarajevo.

                          XXX

Dražen Ričl Para i Almir Bjelanović-Tula važili su za najbolje mlade gitariste u Sarajevu početkom 80-ih, napisao je povodom Tuline smrti pisac, muzičar i Parin komšija Ahmed Burić. Znam gdje je i sa kim svirao Tula prije Merlina. Jednom, početkom 80-ih, jesen je bila, sreo sam ga u studiju Radio Sarajeva 2, donio je uredniku Hajrudinu Hariju Ramadanu snimak, pravi, studijski, pjesme koju je napravila njegova tadašnja grupa da je „odvrti“ u programu. Kako znam da je bila jesen? Pa tako što su Tula i njegov kolega iz benda kasnije u kafani „San“ častili Harija i mene, pa otkrili da su cijelo ljeto radili neke fizikanerske poslove na moru da bi mogli platiti „termin u studiju“. Paru sam slušao samo jednom-dvaput na koncertima „Ozbiljnog pitanja“, post-punk benda čiji je lider bio Zlatko Arslanagić. Mnogo češće sam ga slušao na privatnim dernecima. Jednom smo opasno „zagrmili“ nakon neke svirke u CEDUS-u, u potkrovlju zgrade u Titovoj 44. Para je neumorno svirao gitaru i pjevao, repertoar je uglavnom bio novovalni, uz nešto malo „Beatlesa“. Prekidao je pjesme urnebesnim doskočicama, pa mi se pri kraju derneka prilično zabrinuto povjerio: „Majke mi, frka mi je da se uskoro za mene ne počne po gradu pričati da sam 'onaj gitarista  što je dobar za derneka'. Ima ta vrsta raje, posebno treba, koje svi zovu kad je neki dernek, rođendan, jer su zabavni, duhoviti, 'prave atmosferu' a nikad ništa ozbiljno ne urade.. Samo da i ja ne postanem jedan od njih.“

Na jednu feštu Para je došao sa prelijepom djevojkom, koja je nakon sat-dva morala napustiti društvo i krenuti kući. Izašao je sa njom da je otprati i obećao da će se vratiti, u šta je malo ko povjerovao iako mu je gitara ostala u prostoriji. Vratio se nedugo potom i odmah bio suočen sa mahalaškim pitanjem kvarnih znatiželjnika: „Je li šta bilo, Para?“. „Jašta je, kako nije: bilo je loma tingape“, odgovorio je uz zarazan, neobuzdan smijeh.

Loma tingape; ko ne konta, teško da će shvatiti.

                             XXX

„Zabranjeno pušenje“, odnosno većina članova grupe, nakon završetka srednje škole u jesen 1981. otišli su na služenje JNA. Istovremeno su se iz vojske vratili dvojica njihovih članova, prijatelja, suradnika, šta li, koje je Nenad Janković zvao „Mika i Sula“. O toj dvojici povratnika iz JNA slušao sam i od Pare, Zlaje.  Mika je bio Mirko Srdić, a „Sula“ Dražen Sučić. Oni su bili autori jedine snimljene i javno izvođene pjesme „Zabranjenog pušenja“ - „Penzioneri na more idu zimi“. „Pušenje“ se do odlaska u vojsku deklariralo kao „pseudo blues band“ pod snažnim utjecajem „Buldožera“ i Marka Brecelja. Sve do povratka u civilstvo  „Sule i Mike“ nije postojalo nešto što će se kasnije zvati „new primitivs“. Dražen Ričl Para i Zlatko Arslanagić bili su dio ekipe koja je nestrpljivo čekala povratnike iz JNA. Para je već bio vojsku odslužio, a Zlaju je ta „čast i obaveza“ tek čekala. Na jednom koncertu u Domu mladih krajem '82., ili početkom '83. pojavili su se Para i Zlaja odjeveni na, najblaže rečeno, čudno živopisan i neukusno koloritan način. „Eto te isti Mitar Mirić“, zezao sam Paru koji je na sebi imao neki starinski bijeli sako, razdrljenu šarenu, havajsku košulju i široke panatalone za nekoliko brojeva veće. „Ovo ti je stajling kakvog njeguje svaki pripadnik novoprimitivnog pokreta i koji je propisan u našem kodeksu“; objasnio je je Zlaja. „Dakle, tu su šarene šulje, široke tole, zvoncarice i špicaste pele neophodne za blisku borbu. Pored toga, neizostavan modni detalj je i bedž sa likom Šabana Šaulića, ili Hanke Paldum, kao i novčanik u kome se obavezno mora nalaziti slika žene i djece, kao i ogledalo i češalj“, govorio je preturajući po džepovima i pokazujući pobrojane „artikle“. Isto je ponavljao i Para, dodajući da će novi primitivci zahvaljujući njima uskoro potisnuti stare, prevaziđene, etablirane primitivce.

Nije prošlo mnogo vremena, nekoliko mjeseci, grupa „Elvis J. Kurtovich and His Meteors“ je u Domu mladih bila predgrupa na koncertu „Drugog načina“, pretenciozne i prilično staromodne simfo-rock grupe iz Zagreba. Ismet Kurtović, vođa „Drugog načina“, u backstageu se obraća voditelju koncerta Želimiru Altarcu Čičku: „Čičak, morat ćeš me upoznati sa tim Elvisom Kurtovićem, da ga pitam od kojih je on Kurtovića, vjerojatno smo neki rođaci“. Ko ne zna kako se pokojni Čičak smijao, zarazno, odnosno iritantno, kako kome, ne može pojmiti kakvi su rafali smijeha nakon toga uslijedili.

Elvis J. Kurtovich i Dražen Ričl Para

Grupa se, na samom svom početku, zvala „Elvis J. Spahovich and His Meteors“, međutim, budući da je isto prezime imao izvjesni Elvisov komšija koji je djetetu dao ime Elvis, uslijedilo je dobrosusjedsko uvjeravanje, nakon kojeg je grupa dobila konačno ime „Kurtovich“.

Prije nego što je grupa profunkcionirala Dražen Ričl i Zlaja Arslanagić su zajednički sudjelovali u nekoliko projekata. Mirsad Bećirević, urednik na Radiju 202, pokrenuo je neobičan projekat LAUVIK (Laboratorija audiovizeulnih komunikacija) i pozvao Paru i Zlaju da im se pridruže. Cijela stvar je bila prilično maglovita i neuhvatljiva, na šta su mi se i njih dvojica nakon iscrpljujućih proba (opet u CEDUS-u) žalili. „Ništa ja Mirsu Lauvika ne kontam šta hoće, osim da je dobar lik i da ga ne smijemo izraditi“, govorio je Para. Uglavnom, cijelo ljeto 1982. godine proveli su u CEDUS-ovom potkrovlju gdje su sa Mirsadom uvježbavali „materijal“ sa tog njegovog eksperimentalnog projekta. Nekoliko godina kasnije Mirsad Bećirević je svirao gitaru sa Džonijem Štulićem na njegovom albumu „Balegari ne vjeruju sreći“.

U to vrijeme, 1982. godine, Zlaja Arslanagić i Dražen Ričl će se pojaviti u radijskoj emisiji „PRIMUS“ urednika i voditelja Bore Kontića. Rubrika u emisiji koja se zvala „Top lista nadrealista“ postojala je i ranije, nije, dakle, njeno ime  vezano za „new primitivs“ mladiće. Boro Kontić je emisiju koja je emitirana subotom ujutro naslijedio od nekog svog kolege (mislim da se zvao Jovo Došlo) koji je u rubrici „Top lista nadrealista“ emitirao začudne, humorističke priloge, viceve, anegdote. Borin mlađi brat Saša se družio sa Zlatkom Arslanagićem, bio je pjevač grupe „Ozbiljno pitanje“, pa je kući donosio neke fanzine, humoreske, audio snimke koje je ta ekipa srednjoškolaca pravila. Onda ih je Boro pozvao na snimanje i stavio im na raspolaganje petnaestak minuta u PRIMUS-u (između 10.15-10.30) da rade šta im na pamet padne. Bio sam na nekoliko prvih snimanja u studiju Radio Sarajeva, petkom uvečer, na kojem su se pojavljivali Para, Zlaja, Saša Kontić, Boris Šiber. Možda sam nekog zaboravio. Bio je to potpuni kreativni haos, oni su dolazili sa idejama napisanim na papirićima, kutijama cigareta, ili bez ikakvih ideja, sve je bilo improvizacija, na licu mjesta su smišljani skečevi i svirani songovi. Prava je sreća što je emisiju tada tehnički kreirala sjajna i strpljiva ekipa ljudi, režiser Sejo Čamo, tonac Husein Vladović, muzički urednik Nedim Sarić, pomagao je i Senja Tanović, pa je sva ta konfuzija na kraju dobijala prihvatljivu, slušljivu formu. Kasnije će se, nakon povratka iz vojske ovoj ekipi pridružiti Nenad Janković, Zenit Đozić, Branko Đurić.

                            XXX

Kada danas razmišljam o tom vremenu i glavnim akterima novoprimitivnog nadrealizma ono što me najprije zadevera jeste njihova mladost u danima i godinama najviše kreativne snage i popularnosti. Jednom smo, mislim uoči Nove 1981. godine, Ognjen Tvrtković, tada već kritičarski „dinosaur“ (iako je imao tek nešto malo više 30-ak godina) otišli na novogodišnju zabavu u sarajevsku Drugu gimnaziju. Svirali su učenici škole, članovi „Zabranjenog pušenja“, „Ozbiljnog pitanja“ i još nekoliko bendova. Konferansije je bio Boris Šiber, također učenik Gimnazije. Tokom svirke vidio sam Ognjena da sjedi na drvenoj klupi sa Zlatkom Arslanagićem i dugo razgovaraju. Kad smo napuštali feštu Ognjen koji je uvijek bio suzdržan, oprezan u ocjenama mi je kazao: „Ovaj klinac je zreliji i pametniji od kompletne naše rock i zabavnomuzičke scene“. Zlatko je u tom trenutku  imao 15-16 godina. U jednom razgovoru kojeg smo nekoliko mjeseci kasnije vodili sa mladim muzičarima kolega iz „Naših dana“ Krešo Palameta i ja, Zlatko Arslanagić je na pitanje o muzičkim uzorima i tradiciji bio kategorički tvrdoglav i zadrto isključiv. „Moja tradicija nisu Bijelo dugme, niti Indexi, moja tradicija je novotalasni underground u Engleskoj i Americi“. Sedam godina kasnije, kao lider „Crvene jabuke“ prepjevao je veliki hit Indexa „Bacila je sve niz rijeku“.

Dražen Ričl Para nije bio isključiv, on je svirao i pjevao sve, on se radovao, veselio, zajebavao, šegačio, uživao je u muzici, bilo mu je potpuno svejedno pjeva li u bašti kafane „Koševo“ za konobara i dvojicu jarana, ili nastupa na stadionima.

On je u trenutku kada se na onom derneku kojeg sam pominjao sekirao što nema benda i plašio se da ne završi kao „dečko koji je dobar (samo) za derneka“ imao tek dvadesetak godina.                

                          XXX

Nakon povratka glavnine snaga iz vojske, krajem 1982. gotovo svih članova „Zabranjenog pušenja“ osim gitariste Mustafe Čengića Mučeta, grupa se  tokom 1983. baca na bjesomučne koncertne akcije. Gotovo na svakom nastupu dijelili su binu sa Elvisom J. Kurtovichem. Mislim da su svake sedmice svirali u nekih desetak-petnaest klubova, pretežno na sarajevskim fakultetima, Filozofskom, Medicinskom („Kuk“), Elektrotehničkom („Stelex“), plus nešto većim prostorima, Domu mladih i „Slogi“.

„Zabranjeno pušenje“ sa Davorom Sučićem kao glavnom autorskom i kreativnom snagom više nisu bili isti bend, promijenili su gotovo cjelokupan repertoar iz „pseudo blues“ faze i zamijenili ga novim pjesmama u duhu „new primitivsa“. Bio sam na većini tih koncerata tokom 1983. godine i uvjerio se da novi sarajevski muzički fenomen privlači uglavnom istu publiku, ne više od nekoliko stotina manje-više istih ljudi koji su dolazili na njihove svirke.

Ostatkom zajedničke države, Zagrebom, Beogradom, Ljubljanom, Rijekom... je već bila protutnjala razorna „stihija“ Novog talasa. Sarajevo je kasnilo na taj izazov...

/Nastavit će se/