Dok su desetine hilhada Palestinaca iz Pojasa bježali prema jugu enklave nakon ultimatuma izraelske vojske u nadi da će pobjeći od bombardiranja, grupa kršćanskih izbjeglica u katoličkoj crkvi grada Gaze slavila je 15. oktobra krštenje djeteta starog 11 mjeseci po imenu Daniel. Ova slika, gotovo nestvarna, trebala je biti poruka svijetu: “Biramo život, unatoč tome što smo okruženi smrću.”

“Nasmrt smo preplašeni. Većina ljudi misli da iz crkve nećemo živi izaći, da će nas bombardirati. Ali morate nastaviti, morate biti jaki. Mi smo u Isusovoj kući, mi smo u njegovim rukama", kaže Georgeu Antoneu, voditelj Caritasa-Jerusalem, iz crkve Svete obitelji u Gazi.

U bombardiranju pravoslavne crkve Svetog Porfirija, jednog od dva skloništa u kojima se nalazi hiljadu vjernika svih vjeroispovijesti (pravoslavci, katolici i anglikanci) koji su ostali na opkoljenom području, poginulo je 18 ljudi, uključujući 10 članova jedne porodice.

Bomba nije pala na drevnu kapelu Svetog Porfirija, u središtu grada Gaze, već na njezine urede. Oko 600 metara dalje je katolička crkva Sveta obitelj, drugo kršćansko utočište u Pojasu, koje pokušava koordinirati rad sa svojim pravoslavnim kolegama.

Među više od dva miliona stanovnika Pojasa živi malena kršćanska zajednica od oko 1.000 ljudi čiji se broj smanjuje posljednjih godina. Iako dijele sve nevolje kroz koje prolaze i ostali stanovnmici Gaze, znali su često biti i meta napada radikalnih simpatizera Hamasa.

“Nažalost, imamo puno iskustva u ratovima i kada smo vidjeli napad Hamasa 7. oktobra znali smo da će doći do velikog izraelskog vojnog odgovora. Moja supruga, moje tri kćeri i ja odlučili smo se skloniti u crkvu. Malo po malo dolazilo je još ljudi koji su bili u strahu u svojim domovima ili koji su izgubili sve. Sada nas ovdje ima 500 kršćana,” objašnjava Antone. Grupi su se pridružili egipatski svećenik, otac Yussef i oko desetak časnih sestara iz različitih kongregacija. Svi dobro znaju da se izlažu velikom riziku, pa su se i oni najveći optimisti obeshrabrili prošlog četvrtka, kada je pravoslavna crkva, koja se nalazi nekoliko metara od njihove, pogođena u bombardiranju u kojem je stradalo najmanje 18 ljudi, među najviše od 350 koliko ih je sklonio se unutra.

Svjesna da živi u bačvi baruta, kršćanska zajednica Gaze je prije nekoliko mjeseci formirala upravni odbor za buduće krize i počela se pripremati za teška vremena, objašnjava Antone. “Počeli smo stvarati zalihe madraca, deka, sredstava za higijenu, goriva i konzervirane hrane, pripremati agregate i vidjeli kako možemo brzo naći vodu i druge potrepštine u slučaju nužde. Živimo ovdje i znamo kakva je situacija. Bojali smo se da će se nešto dogoditi jer je nasilje u Gazi ciklično, iako je sada premašilo naše najgore prognoze,” priznaje.

Kada je izraelska vojska upozorila civilno stanovništvo da se moraju preseliti u južni dio enklave kako bi sačuvali život, velika većina kršćanskih porodica odlučila je ne micati se iz crkve. “Trenutno ovdje možemo izdržati do dva mjeseca. Ideja je jamčiti opstanak kršćanske zajednice u Gazi kada rat završi. Ne želimo biti prisiljeni otići odavde, naše je mjesto u Gazi," objašnjava Antone, koji je rođen u porodici palestinskih izbjeglica u Libanu i vratio se u Pojas 1994. godine, ohrabren optimizmom izazvanim mirom u Oslu sporazuma i nadajući se sudjelovanju u izgradnji palestinske države.

U susjednoj pravoslavnoj crkvi poginulo je 18 kršćana. Ukupno 40 preživjelih i nekoliko ozlijeđenih sklonilo se u katoličku crkvu, gdje među izbjeglicama ima liječnika i medicinskih sestara. Antone kaže da su crkvene vlasti u Jerusalemu obavijestile izraelsku vojsku da su crkve i njima pridružene institucije, poput katoličkih škola, skloništa za stotine ljudi, “ljudi mira koji nemaju ništa s ovim sukobom”, te dodaje: “Ali svi smo mi Palestinci, nema razlike između muslimanskih Palestinaca i nas. Nismo iznimka i trajno smo u opasnosti. Samo pokušavamo preživjeti, ali ne znamo što će se dogoditi, šta nam dani pred nama donose.”

Jerusalemska grčko-pravoslavna patrijaršija oštro je osudila ovaj napad i naglasila da je uzimanje crkve kao vojnog cilja, kada također “pruža utočište nedužnim građanima” koji su izgubili svoje domove, “ratni zločin to se ne može ignorirati.” Glasnogovornik izraelske vojske rekao je Reutersu da su njegovi borbeni avioni napali "komandno mjesto terorističke organizacije" i da je "zid crkve u tom području oštećen" te je izvijestio da se "incident razmatra".

Godinama su kršćani u Gazi u krhkoj ravnoteži između islamističkih vlasti Pojasa, dijaloga s Izraelom i očuvanja vlastitih običaja. Bilo je trenutaka kada su crkva i njeni vjernici, lako prepoznatljivi po prezimenu i izgledu, osobito žene, bili predmet prijetnji i ponekih napada. Kršćani su u prošlosti također zauzimali važne položaje u vladi, na univerzitetima i palestinskim organizacijama, ali su postupno nestali iz javnog života u Gazi i u najboljem slučaju rade u katoličkim organizacijama poput Caritasa ili neke nevladine organizacije.

Za razliku od velikih kršćanskih porodica na Zapadnoj obali, često utjecajnih, bez finansijskih poteškoća i dobro integriranih u društvo, u Gazi biti kršćanin znači suočavati se s kompliciranim i svakodnevnim preprekama. To znači da su mnogi spakirali kofere. Godine 2007. u Pojasu je bilo oko 7000 kršćana, sedam puta više nego sada. Na svim palestinskim teritorijima zajednica ne doseže 2% stanovništva. Unutar kršćanske zajednice u Gazi broj katolika ne prelazi 130.

Svakodnevni život unutar crkve Sveta obitelj savršeno je organiziran kako bi odagnao osjećaj haosa i odagnao strah. Dvije mise, jedna ujutro i jedna poslijepodne, molitva krunice, trenuci za kuhanje i pospremanje... “Slabo izlazimo jer to znači riskirati živote. Samo ako je potrebno nabaviti neke lijekove koje nemamo ili brinuti za nekoga ko je u našim školama, gdje smo primili neke muslimanske porodice”, objašnjava Antone.

Kada u blizini postoji opasnost od bombardiranja, odgovorni za sigurnost unutar hrama brzo organiziraju prisutne, pomažu im da se presele u neko od skloništa koja su postavljena u sigurnijim dijelovima crkve, gdje također ima vode i hrane, i brinu se o djeci, starijim osobama i osobama s invaliditetom u grupi.

U Gazi postoje tri katoličke škole, jedna pravoslavna i jedna evangelistička. Svi oni brinu o muslimanskoj djeci, oni su otprilike dvije trećine učenika škole. Osim toga, sedam redovnica iz triju kongregacija brine za starije i teško pokretne osobe ili hronične bolesnike. Većina kršćana u Gazi živi od novca iz inozemstva. Ne žele napustiti Gazu. Kršćani, uz neke iznimke, ne učestvuju u politici na teritorijama pod kontrolom Hamasa. Odnos s organizacijom je "nekonfliktan". Hamas cijeni društveni rad kršćana i suzdržava se od toga da ih tretira kao nevjernike, djelimično i zato što time ništa ne dobiva. Zauzvrat, kršćani žive daleko od javnog života.

Na Zapadnoj obali, na području koje kontroliraju Palestinske vlasti, situacija je drugačija. Tamošnja kršćanska zajednica, najstarija na svijetu, broji najmanje 37.000 vjernika, uglavnom grkopravoslavnih i katolika. Njima treba dodati kršćanske Arape svih vjeroispovijesti koji žive u Izraelu, uključujući i 10.000 vjernika koji žive u istočnom Jerusalemu.

Na Zapadnoj obali mnogi kršćani čine srednju klasu specijaliziranu za turizam: vodiči, vozači autobusa, više ili manje kvalificirano osoblje u restoranima i hotelima koji ugošćuju putnike u Svetoj zemlji... Većinu tih pozicija zauzimaju Arapi kršćani. Ali njihov način života je promijenjen nakon sedmog oktobra. Mnogi istočnojerusalemski kršćani koji su također zaposleni u turizmu suspendirani su s posla. Neki hoteli u gradu su zatvoreni; drugi su pretvoreni u kasarne za mobilizirane rezerviste. U takvim okolnostima arapski zaposlenici nisu dobrodošli na svoja radna mjesta.

Treba podsjetiti kako u Prvu Intifadu (1987.) "vodili kršćani sa Zapadne obale", a da su u drugoj (2000.) "grad Betlehem i crkva Kristova rođenja pretrpjeli veliku štetu". Al Fatah je stranka socijalističke i sekularne inspiracije. U novije vrijeme grad Betlehem ima kršćanskog gradonačelnika. Osim toga, tamošnji katolički patrijarh nedavno je postao kardinal. Sve dok nije izbio rat u Gazi, kršćani na Zapadnoj obali proživljavali su vrijeme stabilnosti i relativnog optimizma.