Razgovarao: Darko OMERAGIĆ

Emir Preldžić , nesuđeni bh. i bivši reprezentativac Turske i bivši igrač Fenerbahčea, jednog od najboljih evropskih klubova u posljednjih 20-ak godina i u 37. godini života pokazuje svoje raskošno košarkaško znanje, ali sada više nije na evropskoj sceni nego u dresu KK Orlovik Nansi iz Žepča.  On je 2017. proglašen za najboljeg sportistu Turske što je fascinantno kada se zna o kakvoj je sportskoj naciji riječ. Preldžić je 2019. godine nakon povratka iz Turske, gdje je, uz dres Fenerbahčea, nosio i dresove Darušafake, Galatasaraja, Bahčešehira, u svoj rodni grad Žepče, ovaj tim naprosto preporodio i to u svakom smislu. Uz još nekoliko iskusnih igrača u kombinaciji s mlađim igračima među kojima je i njegov 23-godišnji brat Preldžić je klub iz Žepča za četiri godine doveo iz najnižeg ranga u najviši rang bosanskohercegovačke košarke.

Ambicije KK Orlovik Žepče kojeg je 2004. godine osnovao Emirov otac Senad Preldžić koji je i trener prvog tima su vrlo velike. U prva tri kola košarkaškog prvenstva BiH zabilježili su tri pobjede, među kojima je najvažnija protiv bivšeg evropskog prvaka KK Bosna koji se polako vraća na vrh bh. košarke. I u toj pobjedi Preldžić je sa 24 poena bio jedan od "ključnih šarafa", a osim njega Orlovik su do trijumfa i prvog mjesta na tabeli predvodili Ramo Rizvić sa 25, te Anes Podojak sa 23 poena.

Povoda za razgovor s Emirom Preldžićem bilo bi i bez ovih uspjeha u domaćem prvenstvu jer je on to svojom sjajnom međunarodnim karijerom zaslužio, a ovako nam se "namjestilo" da razgovaramo s igračem koji košarci još nije rekao "zbogom".

"ZAŠTO SAM NASTAVIO IGRATI KOŠARKU"

Zaista je prava rijetkost da se jedan vrhunski košarkaš koji je mogao odigrati još nekoliko sezona na vrhunskom nivou u Turskoj ili Italiji, zemljama čiji su Vas klubovi tražili 2019. godinu, odluči se za povratak u BiH i završetak karijere u klubu koji se takmiči u trećem rangu naše lige. Šta vas je motivisalo na to?

"Prije četiri godine sam prekinuo profesionalnu karijeru u Turskoj jer više nisam htio igrati. Prvobitni plan je bio da se posvetim porodici i zato sam se vratio kući u Žepče. Međutim, na nagovor oca Senada koji je trener u Orloviku i mlađeg brata Ede, kao i moje majke da još igram ili da barem dolazim na treninge kako bi drugi igrači uz mene napredovali u meni je ponovo prevladala ljubav prema košarci. Tako je i pala odluka da nastavim igrati. U tom trenutku Orlovik je bio u zadnjem rangu bh. košarke, a za četiri godine smo se probili u prvi rang. Prvu utakmicu u najvišem rangu na domaćem terenu igrali smo u našem gradu protiv bivšeg evropskog prvaka KK Bosna i uspjeli smo ih pobijediti", s ponosom kaže Preldžić za "Slobodnu Bosnu".

Nastupate zajedno s mlađim bratom Edom koji ima 23 godine. Vidite li u njemu "materijal" kakav su  u Vama vidjeli dok ste bili na početku karijere i što možete reći o njegovim igrama. Također, nakon prve tri utakmice i tri pobjede pokazali ste da nećete igrati epizodnu ulogu. Koji su vaši ciljevi?

"On je prošao sve mlađe kategorije u sarajevskim SPARS-ima i baš se u isto vrijeme vratio iz Sarajeva u Žepče kao i ja. Nismo ni sanjali da ćemo uspjeti doći do prve lige. Bio nam je cilj da Orlovik dignemo na malo veći nivo. Pokazalo se da smo napravili dobar posao. Osim mene i Rizvića koji je moja generacija svi igrači su vrlo mladi. Imaju poput mog brata  20-ak godina tek. Mi im samo pomažemo u napretku i ostvarivanju što boljih rezultata."

Skromni ste i ne ističete u prvi plan i značajna materijalna sredstva koja ste ulagali u KK Orlovik Nansi. Čuo sam da ste klubu kupili autobus i izgradili fitnes centar s malom dvoranom za treninge.

"Nas desetak koji radimo za naš klub smo to zajedno uradili. Mi živimo za taj klub i bavimo se njim poslije svojih privatnih obaveza i drugih poslova. Iza 17 sati svaki dan "radimo i živimo" za Orlovik. Klub je zaslužio da ima svoj autobus , a sada imamo i svoju dvoranu za treninge i fitnes centar. Sve je to napravljeno u posljednjih 4-5 godina. Idemo polako, stepenicu po stepenicu. Ništa ne preskačemo i želimo da polako napredujemo."

Kakve su vaše ambicije, do kada ćete profesionalno igrati i kakva je budućnost KK Orlovik?

"Osim igranja, u klubu se bavim koordinacijom mlađih selekcija. Poslije igračke karijere mislio sam nastaviti da radim s djecom koja dolazi i koja je ostvarila veliki uspjeh plasmanom na državno prvenstvo što je za Žepče velika stvar. Što se tiče seniora, nama je primarni cilj da budemo stabilan premijerligaš, da pokažemo da se u našem gradu igra lijepa košarka i da lijepo ugostimo svaku ekipu koja nam dođe. U posljednje tri- četiri utakmice dvorana je uvijek puna, navijači navijaju fer i stvaraju lijepu atmosferu. Najzaslužniji za rast kluba je moj otac koji ga je prije 20 godina osnovao. Mi smo samo u posljednjih nekoliko godina pripomogli da stignemo do najvećeg uspjeha, a to je plasman u premijer ligu."

Po povratku Žepče investirali su u sportsku akademiju „Dino“ i time stvorili uvjete budućim naraštajima u svom rodnom gradu za ostvarivanje prve sportske korake.

"Tako je. Sportska akademija radi i za naše građane i za naš klub."

Dio sportske akademije "Dino" u Žepču

Šta je za Vas legendarni Boša ​​Tanjević koji vas je doveo u Tursku? Možete li se prisjetiti tih trenutaka s početaka Vaše karijere?

"Na početku karijere sam iz zeničkog Čelika otišao u Sloveniju. Boša ​​Tanjević me vidio na juniorskom prvenstvu u Turskoj i tu sam imao veliku čast što sam se upoznao s jednim od najboljih svjetskih trenera. Nakon tog upoznavanja vratio sam se u Sloveniju, dok je Boša ​​u tom trenutku bio selektor turske reprezentacije Malo poslije Tanjević je preuzeo Fenerbahče i onda je 2007. godine uslijedio telefonski poziv koji nikada neću zaboraviti  S druge strane žice bio je Tanjević koji mi je rekao kako želi da igram za Fenerbahče Tada sam još igrao u ljubljanskom Slovanu koji se takmičio u ABA ligi Bio sam u pozitivnom šoku jer nisam mogao ni pomisliti da će me Boša ​​zvati da igram za veliki Fenerbahče Ja vam ne mogu ni opisati koliko je taj čovjek uradio za moju karijeru i za mene kao čovjeka . Meni je tada bilo nepunih 20 godina."

Kakve uspomene nosite iz tog perioda. Fenerov dres ste nosili osam sezona, s njim ste igrali Euroligu, osvajali tursko prvenstvo i kup više puta. Bili ste 2011. MVP Turskog kupa.

"To možda možete vidjeti i sada kroz Edina Džeku i ljubav koju navijači tog kluba pokazuju prema njemu i svom klubu. Ljudi možda prije dolaska Džeke u Fener nisu imali najbolju predstavu o kakvom velikom klubu se radi. To je najveći turski i jedan od najvećih klubova u Evropi i to ne samo u košarci nego iu drugim sportovima. Odlazak u Fenerbahče bilo je ostvarenje mog sna."

Koliko od tog lijepog iskustva možete prenijeti u svoj sadašnji klub i mlade igrače?

"Boša je pored mene u Fenerbahčeu u tom trenutku doveo još 5-6 igrača koji su u tom trenutku imali manje od 20 godina i koji su od te godine dalje igrali Euroligu. To je bio Bošin nevjerovatan potez. Samo on i još nekoliko svjetskih treneri su to mogli. On je davao vjetar u leđa mladim igračima i od njih je pravio igrače. Sada ne možete ni u jednom klubu vidjeti odjednom 5-6 igrača mlađih od 20 godina. Zbog toga ja sada pokušavam da svim igračima koji igraju u Orloviku dam tu šansu jer bez šanse niko neće postati igrač. Od najboljih treba učiti"

"NAŠA REPREZENTACIJA MOŽE DALEKO"

Kako vam je izmakla NBA liga u kojoj ste 2009. bili 57. pik u Phoenix Sunsima?

"Meni je bilo lijepo u Fenerbahčeu. Jednostavno sam se osjećao kao kod kuće i zbog toga nisam htio da idem u Ameriku."

Kada ste bili na vrhuncu igračke karijere mogli ste birati između čak tri reprezentacije – BiH, Slovenije i Turske. Vi ste izabrali BiH, ali zbog administrativnih barijera za reprezentaciju svoje rodne zemlje ipak niste igrali, nego za Tursku.

"To je bilo 2010. godine. U to vrijeme smo Boša ​​Tanjević, njegov pomoćnik Samir Selesković i ja smo pokušali da uradimo sve kako bih zaigrao za bh. reprezentaciju. Nažalost, papiri se nisu mogli srediti jer sam prije toga igrao za juniorsku selekciju Slovenije Već sljedeće godine Boša ​​mi je rekao: "Sine, ti si premlad da ne igraš ni za jednu reprezentaciju. Daj da probamo da Turci riješe te papire i da zaigraš za reprezentaciju Turske jer ti trebaju evropska i svjetska prvenstva" Tako je i bilo. Nažalost, iako smo sve vjerovali da ću moći da zaigram za BiH, nismo uspjeli. Za to ne krivim apsolutno nikoga ni u Savezu. Jednostavno, papiri se nisu mogli srediti. Na kraju sam poslušao Bošin savjet i zaigrao za Tursku u čijoj sam reprezentaciji proveo 3-4 godine."

Na kraju da Vas pitam gdje biste pozicionirali današnju bh. reprezentaciju u evropskoj i svjetskoj košarci i imamo li kvalitetu da odemo dalje na velikim takmičenjima s Musom, Nurkićem i saigračima?

"Imamo dva igrača svjetske klase što nismo dugo imali, a i ostali igrači nastupaju u dobrim ligama i tamo su nosioci igre. Mislim da smo na dobrom putu, pogotovo uz Musu i Nurkića, i da možemo otići daleko na svakom prvenstvu. Na prošlom nismo jer nismo imali sreće poslije pobjede nad evropskim prvacima Slovenijom. Imali smo nekoliko čudnih događanja i zato nam je malo falilo, a mogli smo do polufinala ili čak do finala. Momci su protiv Slovenije pokazali ko smo i kako možemo igrati. Problem je što se ti momci vide samo po nekoliko dana kada se okupe. Bilo bi to puno drugačije i bolje kada bi jedan mjesec zajedno trenirali. Još imamo mlade igrače kojima treba i vremena da se uigraju", zaključuje Emir Preldžić.