Piše: Pavle PAVLOVIĆ

I nakon 40 zima još jasno vidim to posljednje mahanje olimpijskom zastavom u prijeratnom Sarajevu! Uhvatio sam, moglo bi se reći, na mangupluk Uglješu Uzelca, legendarnog gradonačelnika Šehera. Bio je gost emisije SA 3, koju sam u veljači/ februara ‘92. vodio na Trećem kanalu TV SA.

Miris nadolazećeg pakla već se osjećao u kotlini od Baščaršije do Ilidže, koja je te zime, začudo, bila pošteđena od magle i smoga. Golim okom mogla se zapaziti Bob staza, obasjana škrtim suncem na padinama Trebevića. Danas je ne možeš skužiti ni dvogledom. Uništena je u ratu. Isto je i sa nekada impozantnom kupolom Astronomske opservatorije, s koje smo posmatrali pomračenje Mjeseca i sjaj zvjezdanog svoda kosmosa. Vidjeli su se i krovovi čuvenog olimpijskog restorana, na posljednjoj stanici žičare, koji je s pravom nosio svoje ime sve dok ga nisu zapalili. S tog Vidikovca pucali su vidici što se polagano vraćaju sretnicima što radosno danas iskaču iz gondola nove uspinjače. Sarajevo je bilo kao na dlanu. Lijepo, netaknuto, nepodijeljeno. Kad se samo sjetim koliko sam prijatelja, kolega dovodio u to carstvo uštipaka, kajmaka, zeljanice, stelje, travničkog i mladog sira, začinjeno stalnim, simpatičnim gunđanjem nezaboravnog ugostitelja Ahmeda Mahmutovića Nadoveze.

Moji gosti, ipak, su u tada bili više očarani blještavilom grada u dolini, nego bogatstvom trpeze, što mi u sve slabijoj memoriji, izaziva apetit kao birvaktile…

NADOLAZEĆI TAMNI OBLACI

Proticali su prvi dani drugog mjeseca u godini koji je u Sarajevu, od 1984. godine, postao sveti, blaženi kao božići i bajrami. Svakog osmog februara s ponosom bi obnavljali uspomene na do tada najbolje organizirane igre u povijesti zimskih olimpijada. Na tadašnji osmi rođendan planetarno poznate maskote Vučko, planiralo se da se prvi jubilej, prva decenija mora obilježiti u stilu nezaboravnih bijelih dana kada smo se radovali medalji Slovenca Jure Franka i kada se pjevalo - Volimo Jureka više od bureka! Zbog toga sam pod svjetlo reflektora ispred TV kamera, u februaru 1992. pozvao šaroliku skupinu poznatih , među kojima i Uglješu Uzelca, da bi doznali kako će to Sarajevo obilježiti prvih deset postolimpijskih zima u 1994. godini. U veselom razgovoru, u živoj emisiji, uz učešće gledatelja putem otvorenih telefonskih veza, pokušavali smo zaobići ono što nas je sve više pritiskalo.

Nadolazeće tamne oblake društvene i političke katastrofe BiH u danima kada su Slovenija i Hrvatska već bile u ognju rata. Naslijeđenom bosanskom naivnošću nadali smo se da će jedinice JNA, koje smo kruhom, soli i cvijećem dočekali nakon povlačenja iz komšiluka, biti zaštitnici republike što se hvalila maksimom - čuvajmo bratstvo-jedinstvo kao zjenicu oka svoga i AVNOJ-skim Jajcem.

Iz tih olimpijskih dana Sarajeva i danas privlači fotografija što je obišla svijet i koje se mnogi radosno prisjećaju. Objektivi su zabilježili trenutak kada Uglješa Uzelac iz ruku Juan Antonia Samarancha, ondašnjeg prvog čovjeka Međunarodnog olimpijskog komiteta, preuzima veliku bijelu zastavu sa pet krugova što će vječno dominirati sportskim borilištima. Gorostasni prvi čovjek bh. prijestolnice, u erupciji uzbuđenja, grčevito je prihvatio barjak i kao da je želio poletjeti od sreće, silovito mašući zastavom na radost suvremenika. Dakle, imao sam ideju da izazovem gradonačelnika da ponovo istom snagom i emocijama uskovitla zrak u malenom studiju. U, nadao sam se, simpatičnom naumu pomogao mi je prijatelj Edin Numankadić, poznati bh. likovni umjetnik, što je te posljednje sarajevske mirnodopske zime bio direktor Muzeja ZOI 84. Od njega sam posudio tu originalnu zastavu, što sam je potom sakrio iza kulisa.

- Sjećate li se kako ste onda veselo mahali zastavom - izazivao sam Uzelca

- Kako da ne!

- Možete li pokazati kako ste to radili?

- Teško je bez barjaka - pokušava izbjeći moju zamku.

- Samo čas da ga donesem.

VJETAR NEZABORAVNIH EMOCIJA

Tu više povlačenja nije bilo. U trenu se na njegovom licu pojavio onaj isti osmijeh sreće kao kada je na Stadionu Koševo oduševio svijet svojim mahačkim sposobnostima. I ovo njegovo posljednje igranje olimpijskog zastavnika bilo je jako, silovito. Izazivajući vjetar nezaboravnih emocija. U prvim mjesecima rata izgorio je i Olimpijski muzej. Ni do danas nisam doznao gdje je završila ona zastava iz 1984. Što je nakratko posljednji put zalepršala 1992. u praskozorje mučnog umiranja zemlje što se još ne predaje.

U danima kada Bosnu i Hercegovinu ponovo potresaju prizori slični onima iz proljeća 1992. godine pitam se koliko bi jedna zastava, znak mira i sloge među ljudima, pomogla? Znam samo da će veliki jubilej, četiri desetljeća, Sarajevske olimpijade proći u dimu i sukobu još jednog nagorjelog lista spomenara povijesti Bosne, prokletnice klete.

Zato sam beskrajno sretan što sam uspio nagovoriti velikog Uglješu Uzelca da još jednom, na žalost, posljednji put u njegovom životu, razmaše onaj barjak koji je donio nova, savremena strujanja, vjetrić nade u našu BiH. Balkanskom igrom sudbine brutalno zaustavljen samo osam godine poslije.