Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Osmog februara 2024. jedna Sarajka i jedan Sarajlija stat će mirno. U tih nekoliko minuta odavanja počasti njihove misli letjeće brzinom munje ka gradu rođenja, odrastanja, dokazivanja i spašavanja. Mir i sigurnost, prije nekoliko decenija,  pronašli su u dalekoj Kanadi.  Sarajka u gradu Londonu, a Sarajlija u gradu Kalgariju.

Lijepa Sarajka u godinama  osamdesetim bila je u svom filmu i nije ni primjećivala znatiželjne i užarene poglede momaka. Bila je u svijetu kreiranja, stvaranja najljepših kostima. Mlada umjetnica redala je već nagrade za svoje kreacije. Dobila je, čak, i Zlatnu košutu što je bilo najveće modno  priznanje u tadašnjoj Jugoslaviji.

Zato je Mladen Kolobarić, poznati bh. likovni umjetnik i jedan od autora današnje zastave BiH, odlučio da talentiranoj koleginici ponudi povijesni zadatak. Kreiranje kostima, odnosno uniformi za 14. Zimske olimpijske igre u Sarajevu.

Dvije godine prije nego je Sanda Dubravčić, nezaboravna klizačica na ledu, upalila olimpijsku vatru na Stadionu Koševo, započelo je kreativno stvaralašto do tada nepoznato na našim prostorima. Ogromni izazov i odgovornost bili su pred mladom Selmom Zukić, sa poslije dodatim prezimenom Popović.

Selma Zukić-Popović

Kada je Mladen prije 42 godine predložio da radim uniforme za članove Olimpijskog komiteta i sve pripadnike službi koje će brinuti o organzicaji i održavanju najvećeg sportskog takmičenja ikada na prostorima bivše Jugoslavije, uplašila me i odbijala ta riječ uniforme. Mislila sam što se tu novo može ponuditi. Uniforme kao uniforme jednolične, sputavaju kracije, umjetnikovo igranje. Do tada sam znala da samo vojnici, vatrogasci, policajci nose uniforme, za uniforme organizatora olimpijskih nadmetanja nikada nisam čula.

Ali, kako su pripreme tekle, moja odbojnost polagano je prelazila u zadovoljstvo, zaljubljenost u novi način, novi put mog izražavanja. Uz svesrdnu pomoć svih važnih sudionika u početnim fazama pripremanja terena i uslova za 14. ZOI  moje kreacije postajele su sve zrelije. Donosile su nagovještaje slika kostima, uniformi u kojima će Sarajevo dočekati cijeli svijet.

Počelo je bjesomučno crtanje, na papirima pred Selmom i njenom mladom asistenticom, koleginicom Ingrid iz  Beograda. Narisalo se stotine skica, što su odražavale stotine ideja. O svakoj kreaciji odlučivao je Olimpijski komitet.

Posebno sam morala paziti na uniforme koje sam kreairala za one koji su radili u zatvorenim prostorima kao i za one što su poslove obavljali  vani. Sjećam se da smo izradili i mali broj tih odijela za vrh rukovodstva, kostim je bio napravljen i za tadašnjeg predsjednika svjetskog Olimpijskog komiteta gospodina Samarana.

Ratimir Jarc i olimpijske zastave u Calgaryiju

Najviše me mučila ta osnovna, oficijelna boja boja predviđena za olimpijsku uniformu. Teško je bilo uskladiti narandžasti kolor sa drugim bojama. Kada smo i to premostili trebalo je objediniti sve uniforme da budu slične, a različite.

Kada smo postigli dogovor oko boja kostima trebalo je započeti s njihovom izradom. Bio je to veliki posao za najbolje konfekcijske kuće u Jugoslaviji. Skice za proizvodnju morale su biti veoma precizne, sa detaljnim instrukcijama o šivanju i kombinovanju boja, materijala koje smo izabrali. Na primjer, jedan dio džempera se proizvodio u Foči, drugi u slovenskoj Rašici. Jedan dio jakni u sarajevskom Alhosu, drugi u beogradskom Kluzu. Olimpijska uniforma bila je spoj sportskog, elegantnog, modernog, udobnog i toplog kostima, kojim su se mnogi ponosili na sarajevskim ulicama i  sportskim borilištima na snježnim stazama.

Uniforme za zatvoreni prostor, direktori, sekretari i press

I kada sam mislila, nakon višemjesečnog putovanja od proizvođača do proizvođača, da će nastupiti primirje u našem tempu rada, dobila sam novi zadatak. Trebala sam napraviti tehničke crteže svih uniformi koji će pomoći  posjetiocima, a i zaposlenim da znaju kako razvrstati pregaoce u Komitetu, kao i na olimpijskim stazama.

Selma Zukić Popović ovog jubilarnog  četrdesetog osmog februara od ZOI 84 ponovo će biti na Stadionu Koševo, a da se nije makla iz svog "kanadskog" Londona. U stavu mirno nosiće je snažne emocije i radost kao onda kada je cijeli svijet gledao otvaranje olimpijskih igara u kojima su glavnu ulogu imali učesnici u njenim kostimima. Sjećat će se i kako je čudno izmakla prilika o kojoj se pričalo. Selma je, zapravo, trebala da kreira i kostime za ljetne olimpijske igre u Los Anđelesu 1984 godine.

... I kako život samo zna pisati romane u jednom od njih poigrao se i sa Ratimirom Jarcom. Zakletom Sarajliji, sanjaru najljepših godina uske doline što se proteže do šumova Vrela Bosne, podario je sudbinu novog stanovnika u desetak hiljada kilometara udaljenom gradu. Čaršiji, što se Kalgari zove! Ratimira je baš stiglo ona nezaboravna poruka pjesme sa zatvaranju 14. ZOI  na Stadionu Koševo – Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju! Na žalost zbog ljeta što su se naredala u visokoj osmoj deceniji ne može biti i pjevanja unatrag, kao – Lijepo je bilo u Kalgariju, doviđenja u Sarajevu!

Ratimir Jarc

Zato je svake zime, svih onih dana kada se u glavnom gradu kanadske države Alberta sjećaju 15. ZOI i u njegovom Sarajevu ljubavi uzdišu za 14. ZOI, Ratimir odlazio na sjajna olimpijska borilišta koje nije uništila ljudska mržnja kao one na sarajevskim planinama. Da bi u dugom stroju zastava zemalja, što su svoju povijest ukrasile ulogom domaćina plamena sa Olimpa, uvijek u stavu mirno pozdravljao barjak nezaborava. Nije tada krio da je nostalgičar, može i ono jugo, to ga ne ljuti, ali ljute ga oni koji sada prekrajaju istoriju i sve bučnije tvrde da onda ništa nije bilo dobro.

Posebno se u njegovom  imenu Ratimir uzbudio njegov prvi dio kada je jedne zime, prije nekoliko godina, na nizu jarbola opazio neku novu zastavu. Bila je u poznata tri kolora, plavo, bijela, crvena, ali bez petokrake. To je Jarcu bio znak za početak borbe. Gotovo tri godine vodio je žestoki boj sa administracijom i sportskim savezima nove mu domovine. Nije ni pokušavao da dozna koje i ovdje na dalekom prijestolu kanadskog olimpizma pokušao da prekraja povijest zemlje iz koje je potekao, kao što se to sada bjesomučno čini po prostorima regiona nam.

Uporno se dopisivao sa svim važnim čimbenicima kanadskog sporta i društva. Uz puno napora uspio je konačno kod domaćina stvoriti spoznaju kako je istorija, historija i da se prošlost ne može mijenjati. Pitao je Kanađane kako bi se osjećali da je njima neko zastavu umanjio za onaj čuveni list?

I kao Valter nekada jedan grad, tako je i Ratimir nedavno spasio jednu uspomenu, sjećanja koja su još ostala nepromijenjena.

Izvorna zastava zemlje koja se Jugoslavija zvala i kao takva bila utočište najboljim zimskim sportašima svijeta februara 1984. godine, ponovo ponosno leprša s onom crvenom petokrakom i simbolizira postojanost istine o nekada lijepom životu koji se zadugo neće ponovo vratiti u jednu zemlju brdovitog Balkana.