(O filmu "Beogradski krug: Srbija koja se nije mirila sa zločinima")

Piše: HARIS IMAMOVIĆ

1.

Da bismo ublažili neprijatnost koju stvara redundancija, zamislimo na trenutak čitaoca, koji nikad nije čuo za Beogradski krug. U najkraćem, mogli bismo mu reći da se radi o platformi intelektualaca, koji su se 1992. godine počeli okupljati u beogradskom Studentskom kulturnom centru, kako bi iskazali protest protiv ratova koje je režim Slobodana Miloševića vodio najprije u Hrvatskoj, a zatim i u Bosni i Hercegovini.

Skupina intelektualaca je uvijek contradictio in adjecto.

Nepripadanje je autentična pozicija intelektualca, a posebice onog suočenog sa nacionalizmom. Međutim, osjećaj nepripadnosti se u totalitarnom društvu pretvara u nepodnošljivu samoću, te se individua provizorno potrebe za nepripadanjem da bi ostala vjerna sebi. Počinje tražiti sebi slične.

Krug je dio ravni omeđen kružnicom (uključujući i nju samu).

Kružnica je krivulja, čije su sastavne tačke podjednako udaljene od središta kruga.

Beogradski krug je mali dio srbijanske društvene ravni, omeđen civilizacijskim vrijednostima, prije svega otporom protiv bezakonja i nasilja. Središte Beogradskog kruga je ideja o jednoj drugoj Srbiji, onoj koja se, kako će je definisati Radomir Konstantinović, ne miri sa zločinima.

Beogradski krug nije mnoštvo bezličnih tačaka okupljeno oko političkog centra i ograničeno ideološkom kružnicom. "Beogradski krug počivao je", kako veli Konstantinović, "na ideji ličnosti – ili, ako hoćete, na ličnosti kao kategoričkom imperativu." Stoga Krug nije govorio jezikom deklaracija i platformi.

Svako je, na tim seansama u SKC-u, govorio ponaosob.

Beogradski krug nije bio skupina ličnosti, već skupina ličnosti, koje se vjerovatno nikada ne bi okupile na jednom mjestu, a sasvim sigurno se ne bi okupljale tako često (svake subote), da nije došlo do rata. Ili da pokušamo biti još precizniji: da nije došlo do kolapsa civilnog društva u Srbiji pod Miloševićem.

Beogradski krug je bio nadomjestak ustanovama građanskog društva (slobodna štampa, politički pluralizam, građanski aktivizam, itd.), koje u liberalnim društvima omogućavaju spokojniji osjećaj samoće, a koje su u Beogradu, pod Miloševićevim režimom, bile likvidirane.

"Protiv nas je", kazat će Konstantinović, "bila vlast krvavog režima, ali i većinska opozicija, ogrezla u nacionalizmu. I još više: susedi, rodbina, čak dojučerašnji prijatelji, od kojih su mnogi prestali da mi se javljaju na ulici. Naša imena su bila zabranjena. U javnosti smo postojali onoliko koliko smo postojali u Borbi."

Beogradski krug je utemeljen na svijesti da autentična individualna sloboda nije moguća, bez izvjesnih društvenih pretpostavki. U totalitarnom društvu, u kojem „sadistički psihopati postaju narodni tribuni“ (Žarko Korać), avangardna provokacija gubi svaki smisao, a osnovna građanska učtivost (npr. poštivanje sudskih presuda), postaje prvorazredni čin pobune.

2.

Film Beogradski krug (režija Zoran Amar; scenario: Bojan Tončić i Zoran Amar) počinje s opažanjem Latinke Perović: "Ako mene pitate, rat je dugo pripreman, jer je bilo odsustvo dijaloga". Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti je, kako Perovićeva pojašnjava, napravljen bilans druge Jugoslavije, po kojem su Srbi bili gubitnici u svakom smislu.

Na 14. kongresu SKJ se vidjelo da Milošević ne želi dijalog. On je bio protiv prijedloga slovenačkih komunista da se u odlučivanje unese princip konsenzusa republičkih organizacija, te se čvrsto zalagao za princip „jedan čovjek – jedan glas“.

Međutim, u jednom trenutku je većina od čak 755 delegata u jednom trenutku podržala slovenački prijedlog da se osudi ekonomska blokada, koju je Srbija uvela Sloveniji. Protiv je bilo samo 580 delegata. Brže-bolje radno rukovodstvo Kongresa, na čijem čelu je bio Momir Bulatović, osporilo je odluku, tvrdeći da je za njeno usvajanje potrebna kvalificirana većina od 828 delegata.

Slovenački komunisti su stekli dojam da je uzaludno nastaviti i napustili su Kongres. „Protiv svega što je predložila slovenska delegacija su bili“, reći će Ciril Ribičić tri decenije kasnije, priznajući istovremeno da je, osim Miloševićevog siledžijstva, na odluku slovenačkih komunista značajno utjecao i pritisak sve snažnije antijugoslovenske opozicije u njihovoj republici.

Sasvim je jasno da bi Slovencima bilo teže napustiti Kongres da je barem navedeni prijedlog o osudi ekonomske blokade usvojen. Ali Milošević nije htio da ostanu. Htio je da odu. Nije htio voditi dijalog s njima, jer je u tom trenutku spremao rat. Umjesto avnojevske Jugoslavije, u kojoj su Srbi bili gubitnici u svakom smislu, trebalo je napraviti nešto novo: skraćenu Jugoslaviju, odnosno proširenu Srbiju.

Sve ovo može osvijetliti uvodnu rečenicu Latinke Perović u filmu Amara i Tončića; sve rečeno može joj ići u prilog, ali ništa od navedenog nije značenje filma.

Značenje filma je u pogledu u daljinu i stisnutim usnama Latinke Perović, nakon što izgovori početnu riječ: "Ako…"

Značenje filma je u osmijehu, koji se sasvim iznenada prelije njenim staračkim licem, kada sa "ako" pređe na: "…mene pitate".

Značenje filma je u brzom ugasnuću tog iznenadnog osmijeha i vraćanju njenog pogleda iz "daljine" u prisustvo.

Gledajući u lice svog sagovornika, vjerovatno autora filma, ona nastavlja: "…rat je dugo pripreman."

Značenje filma je u knedli koja silazi niz njeno grlo, čas prije nego što će dovršiti rečenicu: "…jer je bilo odsustvo dijaloga."

3.

„Beogradski krug“ nije film o ratu i ratnim zločinima. On govori o traumi građanske individue u Beogradu, koja se suočava sa porastom kriminala, bijede i barbarstva u svom neposrednom okruženju, ali je, čini se, mnogo više muči svijest o tome da režim, i u njeno ime, čini zločine u Hrvatskoj i Bosni.

„Sarajevo gori pred našim očima“, veli Filip David u jednom od izlaganja na Krugu, dodajući da je ravnodušnost pred tom patnjom – i grijeh i kazna. „Jer s njome [ravnodušnošću] će biti dočekani naši vapaji za pomoć“, veli on, predskazujući bombardovanje Beograda, koje će šest-sedam godina kasnije.

Druga velika tema „Kruga“ jeste mučnina, koja proizlazi iz svijesti o međunarodnoj izolaciji, kako onoj materijalnoj (u vidu sankcija), tako i moralnoj (u vidu sveopće osude Srbije).

„Sva količina zdrave sumnje protraćena je na dešifrovanje zlih namera Zapada, dok pred našim očima vršljaju nasilnici i lažovi“, kazat će u jednoj od seansi Mirjana Miočinović.

Treća velika tema jeste svijest o transformaciji društva u ludnicu. Hor „Beogradskog kruga“ refrenski ponavlja psihijastrijske pojmove, kako bi opisao stvarnost Srbije 90-ih: masovna hipnoza, neurotska regresija, auto-iluzija, itd.

Dušan Makavejev opisuje mirno i blijedo lice Miloševića s početka 90-ih. Za Makavejeva je „psihotično odsustvo svake emocije“ na tom licu najbolja ilustracija srbijanske društvene krize iz tog vremena.

Četvrta tema jesu zlikovci, predvodnici „prve Srbije“: Arkan, Šešelj, Dobrica Ćosić. Peta je, recimo, ruralizacija Beograda. Šesta, antiratni rokenrol (Milan Mladenović, Gile iz „Električnog orgazma“, Cane iz „Partibrejkersa“), itd.

4.

Beogradski krug je tekovina Beograda.

„Beogradski krug“ govori o tome kako su izgledale 90-e iz beogradske perspektive, tačnije drugosrbijanske (svakako ne iz srbijanske).

Da bi se imao jedan zdrav pogled na stvari, potrebno je zadržati svijest o razlici između bosanske i beogradske perspektive, kada je riječ o 90-im.

Zašto to govorim?

Film „Beogradski krug“ počinje snimkom koncerta, koji je održan u sarajevskoj Zetri 28. jula 1991. godine. U tom trenutku, nema dileme, još uvijek postoji i ima smisla svejugoslovenski antiratni pokret.

Međutim, sve se mijenja u aprilu 1992. godine, kada Bosna i Hercegovina postaje nezavisna, međunarodno priznata država, na što Srpska demokratska stranka, pod političkim patronatom Miloševića, i JNA, koja će uskoro promijeniti ime u VRS, reaguju otvorenom vojnom agresijom.

Uoči međunarodnog priznanja BiH 5. aprila 1992, nekoliko hiljada ljudi, okupilo se ispred Skupštine BiH, zahtijevajući mir, noseći Titove slike i pozivajući na „bratstvo i jedinstvo“. U jednom trenutku pokušali su da pređu preko mosta Vrbanja, gdje su na njih otvorile vatru snage pod kontrolom SDS-a.

Nakon toga, okupljena masa ulazi u zgradu Skupštine, a jedna grupa demonstranata okupljena oko Mustafe Čengića, bivšeg zamjenika sekretara za informacije Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, osniva Press centar, te izdaje 80 saopćenja za javnost kroz koja ocrtava političku platformu protesta.

Antiratni diskurs navedenih saopćenja, u značajnoj mjeri podsjeća na onaj Beogradskog kruga. To se vidi naročito u „Općem pozivu građanima za slogu i mir“.

Nadalje, u saopćenjima se proglašava „Svenarodni parlament“, te se oduzima pravo Vladi Bosne i Hercegovine da vrši bilo kakve funkcije, „jer je izgubila legalitet“ i „raspala se“, i umjesto nje imenuje se Komitet nacionalnog spasa, „koji će vršiti osnovne funkcije vlasti“. (Isp. Mustafa Čengić: Sarajevo – 6. april, Rabic, 2021.)

U Komitet je, među ostalim, izabran i književnik Ivan Lovrenović, koji je brže-bolje odbio učešće. O tome, recimo, Čengić ne govori ništa u svojoj knjizi, ali govori Boro Kontić. (Grebo, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2022.)

„Duboko sam nesuglasan“, rekao je tada Lovrenović, „s načinom na koji je bio izmanipuliran primarni revolt građana protiv političkog terorizma na ulicama Sarajeva. Bilo je neshvatljivo i ponižavajuće gledati kako se taj elementarni gnjev ljudi preobraća u pučističku politiku, kojoj je osnovni cilj da poništi same osnove demokratizma i vrati nas u stanje od prije pola stoljeća sa istom ideološkom retorikom, koreografijom i demagogijom.“

Da se radi o manipulaciji Lovrenovića je uvjerilo to što je Pres centar u svojim saopćenjima ignorisao međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, te uporno izbjegavao nedvosmisleno imenovati političke aktere odgovorne za teroriziranje Sarajeva (SDS i, recimo, njihove beogradske sponzore). Npr. u saopćenju, kojim se formira Komitet, kaže se: „Jučer je pucano u građane Sarajeva.“ Ne kaže se ko je pucao. Štaviše, izjednačavaju se „vladajuće nacionalne stranke“.

Ako sarajevski aprilski protesti spadaju u istu antiratnu tradiciju, kao i Beogradski krug, onda svakako treba zadržati u svijesti razliku između nediskreditiranog postupanja Ivana Lovrenovića i onog diskreditiranog Mustafe Čengića.

Ključna stvar za razumijevanje navedenih diskontinuiteta jeste hiljadu puta opisana razlika između „zaraćenih strana“, odnosno razlika između političkog konteksta u kojem djeluje sarajevski mirovni pokret, s jedne, i beogradski s druge strane.

5.

Zaista bi bilo dobro da se, trideset godina nakon rata, i Beograd i Sarajevo okrenu ka budućnosti. Bilo bi dobro da se ne priča toliko o ratu, pa čak i da se on zaboravi. Trauma i jeste nemogućnost istinskog zaborava, a sretan je, kako veli Nietzsche, samo onaj koji je sposoban zaboraviti.

Bilo bi dobro kada bi do zaborava 90-ih došlo s dovoljno dobrim razlogom. Recimo, ukoliko bi se politička stvarnost u toj mjeri promijenila da više ne podsjeća na onu koja je prethodila 90-im. Takva promjena bi zaista bila dobra. Bez nje, okretanje glave od prošlosti ne može biti ništa drugo nego neurotični bijeg od stvarnosti, tj. potiskivanje koje nije autentični zaborav.

Vučićeva koncentracija moći, hegemonizam, neriješeni odnosi Srbije s Kosovom, zatim podrška beogradskog establišmenta Dodikovom secesionizmu, polarizacija u Crnoj Gori, sve to čini mir u regionu vrlo krhkim. Incidenti poput onog u Banjskoj pokazuju koliko smo još uvijek daleko od stanja koje bismo mogli nazvati neupitnim mirom. Problem s našom prošlošću je (kako bi Faulkner kazao) što nije uopće prošla.

U takvom kontekstu bilo bi neprirodno „jednostavno zaboraviti“ rat. Jer postupiti tako, pretvarati se da je prošlost posve iza nas, kao što to aktuelni predsjednik Srbije često čini, nije autentično okretanje ka budućnosti. Sve dok u srpskom društvu istina o ratnim zločinima bude „neka vrsta vojne tajne“ (Mirjana Miočinović), obnova međuetničkog povjerenja ostat će tek birokratska fraza.

Zaštićeni svjedok P-135 (u haškom predmetu „Blagojević i Jokić“), srpski vojnik, deminer, sjedio je u svom domu, ujesen 1995. godine, kada su su kroz grad prošli kamioni natrpani tijelima ubijenih Srebreničana. Vojska Republike Srpske ih je premještala iz primarnih u sekundarne masovne grobnice, kako bi prikrila tragove zločine.

„Sjećam se“, veli on, „da sam sjedio kući. Bio je otvoren prozor na mojoj sobi. Osjetio sam nevjerovatan smrad. Nisam… Pretpostavio sam… Znam šta je smrad raspadnutog ljudskog tijela. Sutradan sam čuo da su djeca na ulici vidjela nekakve noge, ne znam, dijelove ljudskih tijela.“

Tamo gdje je istina vojna tajna, sasvim je prirodno da djeca na ulici nađu dijelove ljudskih tijela.

Zato Beogradski krug.