Tog 23. februara 1984. desila se premijera filma "Balkanski Špijun", jednog od najvećih u jugoslovenskoj kinematografiji.

Četrdeset godina kasnije, ovaj film i njegove replike se i dalje pamte i prepričavaju. Vremenom smo film zavoljeli i upamtili kao komediju. Međutim, svakim njegovim novim gledanjem smo otkrivali nove ozbiljnije i mračnije slojeve.

Naime, zaplet o bivšem staljinisti i povratniku sa Golog otoka, koga hvata paranoja poslije jednog poziva policije na rutinski razgovor, i počinje da špijunira i progoni podstanara, uvjeren da je terorista i neprijatelj države, svakako ne djeluje kao zaplet komedije, ali danas se prvo pamte bravure i komične replike Bate Stojkovića.

Film su zajedničkim snagama režirali pisac drame Dušan Kovačević i direktor fotografije na njegovim prethodnim scenarijima Božidar Bota Nikolić. U jednom intervju koji je je prenio Yugopapir, Kovačević je rekao kako je generalno razočaran u filmsku industriju, ali se tu i krije odgovor na pitanje odakle on kao reditelj.

„Priču sa filmom sam vjerovatno završio. Radiću samo u idealnim uslovima, a to znači kao čovjek koji će biti užasno dobro plaćen. Tu umjetnosti nema. Scenarista ne postoji. Kad se film završi, on je rediteljev. Zašto bih ja nekom magarcu pravio slavu. Uopšte me to ne zanima. Neka sami prave svoje biografije. Neću nikome da pripomažem. Jedino kao profesionalac“ rekao je Kovačević 1987. godine.

Ipak i sami znamo da je to očigledno bio trenutak lošeg raspoloženja, jer su mnoge Kovačevićeve drame kasnije postavljeni kao filmovi. Pamtimo i „Sabirni Centar“ i „Urnebesnu Tragediju“ koju je radio sa Goranom Markovićem i „Podzemlje“ sa Kusturicom.

Balkanski špijun je izašao te 1984. godine i odmah postao hit

Doduše, gledanosti je pomogla i predstava koja se igrala u Ateljeu 212. U predstavi je Bata glumio čuvenog Iliju Čvorovića, dok je njegovu suprugu Danicu tad tumačila Branka Petrić. U filmu je ulogu Danice Čvorović tumačila Mira Banjac, dok je Petrićeva prešla na ulogu podstanarove ljubavnice.

„Znam ja šta je bilo – ja sam malo mala, pa sam tu blizu Bate, a Branka bi mogla da ga nadvisi”,rekla je uz osmijeh Mira Banjac na premijeri restaurirane verzije filma u Kinoteci.

Ilijin brat blizanac, kako po liku tako i po ubjeđenima, Đura, kog je glumio Zvonko Lepetić ostat će upamćen kao simbol domaćeg filma za desnu ruku kojoj se javlja po potrebi da bije ili da blokira aerodrom. Ali nije Đura tvrda srca, umije i da se izvini kad udari.

Podstanara, čovjeka koji trpi radnju, maltretiranje i ponižavanje tumači Bora Todorović, i on je u svom liku ponio svijest o svima onima koji su riješili da zarade i žive na zapadu mimo komunističkog načina razmišljanja.

Ipak, svi ti likovi su samo kvalitetni dodaci za ogromnu ljudsku bombu koja otkucava svakog minuta, kakav je u ovom filmu Ilija Čvorović. Danilo Bata Stojković ga u početku igra povučenog, potištenog, kao poraženog čoveka koji je pognuo glavu, koji je bio nepodoban zbog svojih ideala. Ali njegovi ideali su kuljali i živjeli duboko ispod, kao ona Staljinova slika ispod uglja u podrumu. Sve to je dovelo do konačne eksplozije, paranoje i ludila koji mu je takav zastrašujući sistem donio, kao i do onog čuvenog monologa na kraju i srčanog udara.

Bata je kao i u sve svoje uloge ušao najozbiljnije moguće. Dušan Kovačević je u jednom svom autorskom tekstu pričao kako nije želio da napravi pauzu u snimanju čak i kad mu je umrla majka.

„Negdje pri kraju snimanja filma 'Balkanski špijun' Bata je došao jednog dana i odmah otišao da obuče kostim. Ćutao je, i na prvi pogled sve je djelovalo u redu. Igrao je precizno, ali je i dalje ćutao i malo više pušio, ako je to u njegovom slučaju bilo moguće. Boža snimatelj gledao ga je kroz oko kamere i povremeno mi slegao ramenima. Nešto nije bilo kao prethodnih dana.

To je prijmetio i režiser Sloba Ivetić, moj pomoćnik režije u svim filmovima koje sam radio. I on mi je rekao da nešto nije kako treba. Zatražio sam pauzu izmišljajući neki razlog i vidio sam da je Bati laknulo kad smo sjeli. Bio je umoran, što je u njegovom slučaju skoro nemoguće. Kad sam ga upitao: ”Bato šta ti je, nešto nije u redu…”, on mi je rekao: ”Umrla mi je majka”. Ćutali smo neko vrijeme poslije izjave saučešća. I prekinuli snimanje za taj dan, mada se on bunio. Na moje pitanje zašto mi nije javio da odložimo današnje snimanje ponovio je riječi brata mu Živorada: ”Posao mora da se završi. Nema opravdanja za nerad.”

Od mnogih scena ostaje upamćena ona kad se sukobe dva svijeta i dvije ideologije, u kojoj ona mlađa pankerska, koja samo na prvi pogled djeluje opasno mora da se skloni od staljinista spremnih da ponovo stave glavu na branik otadžbine.

Pankere u scene je tad glumilo nekoliko poznatih gradskih pankera tog trenutka, koji su svirali u underground bendovima osamdesetih, a neki od njih i kasnije, kako kažu specijalizovani fanzini.